Piše: Stjepan Brzica
Srebrenica je samo pravolinijski nastavak svih zločina, nasilja etničkih čišćenja i osvajanja tuđih zemalja. Ima jasnih indikacija da su u srebreničku tragediju bile umiješane neke europske sile, Francuska i Velika Britanija, a neki kažu i SAD što je manje verojatno. Navedene zemlje su mogle efikasno zaštiti Srebrenicu, ali nisu htjele, a to su znali Karadžić i Mladić.
Prema tome, za Srebrenicu snose veliku, možda i presudnu odgovornost.
Inače, velikosrpska politika jaše istu ragu iz devetnaestog stoljeća. Iako mora vidjeti da je to uzaludno i da ih svađa sa svim susjedima i s međunarodnnim faktorima nije dobra i da može dovesti samo do novih ratova i poraza, Velikosrbi su uporni.
Sanjaju o osvajanjima i istriebljenju naroda koji žive na njihovom zamišljenom Reichu.
Tako je i Hitler postupao sve do konačnog poraza. Izgleda da nacionalšoviniste iz Srbije može zaustaviti samo konačan poraz. To bi mogao uraditi u prvom redu zdrav dio srpskog naroda kad bi mogao da nema bjesomučne šovinističke propagande i prijetnji.
I neki međunarodnim političari ostavljaju dojam da malo poznaju suštinu. Ne znaju da se mora poći od temelja velikosrpske poltike iz devetnaestog stoljeća gdje se krije sve ono što se događalo. Nije im sasvim jasno zašto razni Dodici, Nikoliči i njima slični nastoje ugasiti svijeću u Balkanskoj krčmi ili drugima staviti crni povezm na oči da se ne vidi zločin. A kad se ne vidi onda ga nije ni bilo. Za Nikolića nije čudno, on je četnički vojvoda, a Mile Dodik se iskazivao kao socijaldemokrata da bi evoluirao do apologeta četništva.
Mile iz Laktaša je u nevolji. Više ga se ne sluša a oko njega se steže krug sumnji, ali i izravnih optužbi za pljačke. Svijet više tako lako ne da novaca, Putin je dao nešto malo da se nađe, ali to nie dosta da se zatrpa jaz praznine čiji je sadržaj nestao u nečijim džepovima.
Da ne budemo pristrani Dodik ima u Federaciji dostojne pamdame. Oni koče i pomisao na reforme jer onda ne bi mogli manipulirati sa tužilaštvo i sudstvom. U slučaju da se reforme provedu lopovi bi završili po zatvorima slično kao u Hrvatskoj, ali i tamo se to odvija sporo ali je pokrenuto.
Dodiku je ostalo da sada nervozno žonglira od referenduma do reerenduma i pisanja Vijeću sigurnosti, a istovremeno osporava dvadesetpetorici iz Pretstavničkog doma Bosne i Hercegovine pravo davanje podrške britanskoj rezoluciji. Mile priča o srpskoj državi u Bosni i Hercegovini i „ne žali“ što ona nema atolicu u Ujedinjenim narodima.
Ništa manje. Mile gubi živce kao i njegovi klonovi u Federaciji. Pošto se Dodik uvjerio da se referendumom o otcijepoljenju i pripojenju Srbiji neće biti ništa, Pokušava s drugim manevrima. Napao je sada sudstvo i tužilaštvo države Bosne i Hercegovine ( vjerovatno s pravom da kod njega nije puno gore stanje). Državnom tužilaštvu i sudstvu prijeti referendumom. Trebalo bi da se odbiju sud i tužilaštvo Bosne i Hercegovine i njihove odluke a on je valjda dužan da zaštiti građane srpske od odluka suda i tužilaštva BiH. To je rekao uz napomenu da je to odgovor svima koji se pitaju što poslije referenduma.
Laktaški vožd se ne zaustavlja na referendumima nego piše i Vijeću sigurnosti kao da je baš on neki faktor koji može po volji preskočti vrh države Bosne i Hercvegovine. Sve mu to neće ići u prilog. Međunarodna zajednica dobro prati i zna u čemu je problem. Genocid u Srebrenici je nezaobilazno pitanje. Nije bitno što ga ne priznaju Dodik, Srbija koja je najodgovornija za pokolj pa ga ni ona ne priznaje kao genocid iako je Haški sud tako presudio. Njima ne valja ni jedna međunarodni sud jer „sudi samo Srbima.“Oni bi možda i priznali postojanje genocida ako bi se u Srebrenici pomiješali i poginuli Srbi, većinom u borbama. Ova pitanja nisu nipošto ni površna niti zanemariva.
Četnički vojvoda iz stolice predsjednika Srbije traži da Rusi stave veto na britansku rezoluciju o Srebrenici. I kada ne bi bila usvojena ostaju jasno vidljive činjenice o genocidunu čitavom svijetu. Možda bi Nikolić ratovao sa Svijetom? Sve je moguće u megalomanskim glavama. Ne radi se samo o agresiji na Bosnu i Hercegovinu kada je već bila međunarodno priznata država. Tražili su velikosrbi da jedna trećina stanovništva nametne volju dvjema trećinama i da se Bosna i Hercegovina priključi Srbiji. Kako to ne bi tražili kad je „sve srpsko a Srbi svi i svugdje. Nsu priznali rezultate referenduma na kojemu je glasao i dosta Srba koji nisu bili na Karadžićevom dohvatu tako da je većina dala svoje glasove za samostalnost Bosne i Hercegovine. Pošto je propalo priključivanje Bosne i Hercegovine zamišljenoj Velikoj Srbiji počeli su žestoki napadi s oružjem JNA da bi se silom postiglo ono što je većina naroda odbacila.
Bilo je ratnih zločina na svim stranama, ali ne jednakih po obimu, po namjeri i umaprijed skrojenim planovima. A ti podrazumijevaju etnički očistiti opljačkati, poubijati ili prinuditi Muslimane i Hrvate pređu na pravoslavlje što bi bio solidan temelj za osvajanje. Kao što je poznato sve im se je izjalovilo iako su izvršili mnoštvo masovnih zločina uz ostale u logorima, Tomašici kod Prijedora, a vrhunac je bio pokolj kod Srebrenice. Tada je Mladić izjavio za televiziju da je Srebgrenicu „vratio srpskom narodu“, a zna se da to nikada nije bila osim u kratkotrajnim upadima u daljoj prolosti. Imali smo prilike vidjeti i patrijarha Pavla na Palama kad je rekao kroz nos da je došao obići srpske zemlje. Vrh pravoslavne crkve i nacionalšovinisti su se našli na istom zadatku. Srpski mediji su objavljivali monstruozne laži i time podjarivale Srbe na što jaču mržnju.
To isto rade i sada. Dovoljno je ročitati izjave na internetu da se čovjek naježi. A obilježaanje srebreničkog genocida bila je je jedinstvena prilika da se Srbija i Srbi očiste od počinjenih zala.da priznaju svoje zločine, da se pokaju i zatraže oprost od rodbine svojih žrtava. Ne, oni su se odlučili ići do kraja čime će samo sebi nanijeti štetu.
Do kraja, ali kavog tek će se vidjeti.