Piše: Krešimir Zubak/Digitalna demokracija
Dakle, izazvana nedavnom SDA-ovom programskom deklaracijom, posljednja u nizu naših političkih kriza nije samo nova demonstracija političke nezrelosti i društvene neodgovornosti njezinih ključnih aktera nego je, još jednom, njihovo javno iskazivanje nepoznavanja karaktera bosanskohercegovačke državnosti. I ne samo njihovo. U razmjeni međusobnih optužbi, za stanje u zemlji, jedni, po tko zna koji put, prijete kako će iskoristiti svoje pravo na samoopredjeljenje (samoodređenje) do otcjepljenja, a drugi odgovaraju: probajte, ta mogućnost, kao, nije dozvoljena “dejtonskim sporazumom”. Iz toga se zapravo vidi kako je, u osnovi svega što ni prvi, a ni drugi, ne znaju što se podrazumijeva pod međunarodno priznatim i nespornim pravom naroda na samoodređenje.
Pravo naroda na samoodređenje sadržano je, prije svega, u Povelji, ali i drugim dokumentima Ujedinjenih naroda, kao što je u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (iz 1966.) koji je sastavni dio našeg pravnog poretka, a čija prva pravna odrednica glasi: “Svi narodi imaju pravo na samoodređenje”. “Dejtonski sporazum” nije, kako neki pogrešno tvrde, isključio mogućnost bh. konstitutivnim narodima na samoopredjeljenje (do otcjepljenja), niti je to mogao, jer se radi o neotuđivom (samorazumijevajućem, naravnom) pravu koje pripada politički formiranim narodima. Štaviše, budući je Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima dio ustavnih odredaba, Anex IV “dejtonskog sporazuma” je to pravo bh. narodima upravo potvrdio i ovjerio.
Jednako tako je pogrešno tumačenje drugih i njihovo objašnjavanje tog prava prema kojima ono podrazumijeva isključivo pravo na disoluciju, razdvajanje, odnosno državno osamostaljenje. Ostvarivanje prava na samoodređenje podrazumijeva pravo politički formiranog naroda da određuje “svoj politički položaj, gospodarski, društveni i kulturni razvitak”, kako glasi druga pravna odrednica iz tog pakta, za čije ostvarivanje, međutim, nije nužno državno osamostaljivanje. O tome je, između ostalog, svojevremeno, tj. u povodu 50. obljetnice, za govornicom UN-a uvjerljivo i vrlo dojmljivo govorio tadašnji papa, a današnji svetac Ivan Pavao II.
Konzumiranje prava na otcjepljenje (koje se naziva i pravom na vanjsko samoodređenje) u međunarodnom poretku uvažava se i odobrava kada je u nekoj međunarodno priznatoj državi, unutar nje pravnim nasiljem (npr. zloupotrebom većinske pozicije) ili aparatom državne prisile malobrojnijem politički formuliranom narodu osporeno, ograničeno ili onemogućeno ostvarivanje svih, ili nekih prava koja u svojoj ukupnosti podrazumijeva pravo na samoodređenje. Sa Bosnom i Hercegovinom to nije slučaj. Ona je ustrojena i funkcionira tako da su ta prava omogućena unutar nje kao države, što također predstavlja ostvarenje prava na samoodređenje, a što neki nazivaju unutarnjim samoodređenjem.
Prema tome, politička stranka – koja se usput kazano nacionalno ne određuje, a predstavlja se kao ekskluzivni zastupnik jednog bh. naroda i njezini čelnici koji u svojim koleričkim istupima prijete otcjepljenjem, nisu u pravu. BiH je tako organizirana i funkcionira na način da narod u čije ime oni istupaju ima sva prava (možda i više od drugih) i instrumente za ostvarivanje svog punog nacionalnog razvitka i zaštite svojih prava, interesa i potreba. Pravo na samoodređenje time je ostvareno u cijelosti i u punini.
S tim bi priča o pravu na samoodređenje trebala završiti. Međutim, svemu navedenom, čini mi se, nije zgoreg dodati još nešto. Ne samo u predmetnoj deklaraciji nego i u sličnim dokumentima drugih stranaka, svjesno ili nesvjesno, iz znanja ili neznanja, miješaju se i pobrkani su pojmovi etničkih prava i prava naroda na samoodređenje. Etnička prava su identitetskog karaktera (obrazovanje, tradicija, informiranje, kultura…) i ona se ne vežu samo za prava naroda nego i nacionalnih manjina. A, kao što je naprijed citiranim odredbama Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima navedeno, pravo na samoodređenje je sadržajno puno šire od etničkih prava.
I, još nešto. Kolektivna prava naroda proizilaze iz građanskih. Ona po svom karakteru pripadaju setu građanskih političkih prava, što proizlazi iz naprijed naznačenog pakta, koji se naziva građanskim, a govori o pravu naroda na samoodređenje. Građansko i nacionalno nisu u opreci kako u nas neki politički i pravno poluobrazovani naglašavaju, kako bi osporili prava naroda da odlučuju o svom političkom položaju. (U svom intervjuu na stranicama ovog lista da to dvoje ne stoji u opreci govorio je prof. dr. Žarko Korać). Država u kojoj se u punini mogu ostvariti prava naroda i nacionalnih manjina utvrđena međunarodnim konvencijama je građanska država, a ona koja to ne omogućava, nije.