Piše: don Josip Vajdner/Katolički tjednik
Primjerice, ako trgovac kupcu „utrpa“ pokvarenu robu, a ovaj to ubrzo shvati te mu se odluči osvetiti i počiniti mu još gore zlo, onda se kao moguće rješenje kaže neka roba bude vraćena trgovcu, a novac kupcu „i mirna Bosna“. Iz toga se razaznaje i osnovni razlog zašto ta Bosna kroz svoja stoljeća stalno traži mir, a njega rijetko kada ima. Tu je i korijen problema sadašnje države Bosne i Hercegovine nastale, istina, na temelju nužnoga kompromisa, ali daleko od pravde i pravičnosti koja ne bi generirala stanje u kojemu se cijeli narod(i) osjeća(ju) izigranim i prevarenim.
U tom kontekstu valja promatrati i događanja s kraja listopada i početka studenoga 2016. kada su Hrvati u ovoj državi ponovno doživjeli razočaranja koja mnogi, onda, navode u okviru vlastitih opravdavanja zašto napuštaju BiH tražeći svoje mjesto pod nebom negdje daleko odavde.
Slijedom optužnice koju je podiglo Tužiteljstvo BiH, u Orašju su 31. listopada, zbog navodnih zločina nad civilima srpske nacionalnosti iz 1992., uhićeni: umirovljeni general HVO-a, organizator obrane na području Orašja i ratni zapovjednik tamošnjeg Zbornog područja Đuro Matuzović te Ivo Oršolić, Tado Oršolić, Marko Dominković, Joso Nedić, Marko Baotić, Marko Blažanović, Mato Živković, Anto Živković i Stjepo Đurić.
S obzirom da su se uhićenja dogodila uoči svetkovine Svih svetih i Dušnoga dana, kada se katolici spominju svojih pokojnih – što samo po sebi izaziva emocije – hrvatski narod u Bosanskoj Posavini, ali i šire, bio je duboko uznemiren. No, da ne bismo bili licemjerni i sami mjerili dvostrukim aršinima te shvaćali kako za Hrvate ne vrijedi načelo „Svi koji su počinili zločine trebaju odgovarati“, valja istaknuti da i oni svoju nevinost trebaju pokazati pred pravosudnim tijelima i u tom je procesu nužno da dobiju podršku od relevantnih institucija Republike Hrvatske i Hrvata u BiH. Međutim, odviše je činjenica da bismo ih tek tako mogli zaobići. Najprije, uhićeni su optuženi po „zapovjednoj odgovornosti“ što je nepoznata kategorija kada je riječ o dosadašnjoj praksi prema Bošnjacima, a i Srbima (osim njihovih zločina nad Bošnjacima).
Zatim, sve se dogodilo neposredno nakon posjeta Bosni i Hercegovini hrvatskog premijera Andreja Plenkovića koji je poručio da će „Hrvatska jače skrbiti za Hrvate u BiH“, i da se u BiH zbog neravnopravnosti najmalobrojnijeg naroda „mora mijenjati Izborni zakon, i to na načelima legitimna političkog predstavljanja“.
To se, očito, nije svidjelo bošnjačkom političkom vodstvu koje je poslije to i zakukuljeno kazalo. Dakako, bilo bi neodgovorno decidirano tvrditi da postoji sprega između toga i trenutka kada su uslijedila uhićenja, ali bi naivno bilo smatrati da je sve sasvim slučajno i nepovezano.
Osim toga, ono što možda još i više boli Hrvate jest činjenica da su optuženi ljudi koji su se obranili i nisu dopustili da sudbina protjerivanja Bosanske Posavine zahvati i njezin oraški dio. Stoga je nužno posjetiti da je na tom prostoru koji u crkveno-administrativnom pogledu obuhvaća četiri dekanata satkana od, ukupno, 50 župa: Šamački (10), Doborski (15), Derventski (15) i Brčanski (10), prema crkvenim statistikama, prije posljednjega rata živjelo 145 588 katolika-Hrvata, a na kraju 2015. bilo ih je: 36 148, što predstavlja minus od 109 440.
Simptomatično je da više od pola današnjih Hrvata nastanjenih u Bosanskoj Posavini živi na teritoriju Šamačkog dekanata (18 388) – u čijem je sastavu Orašje – koje se u ratu obranilo. Stoga, unatoč stvarnim pogreškama i lošim postavkama hrvatske politike u BiH i prema BiH, valja istaknuti da Hrvati imaju razloga osjećati se prevarenima.
Srbi su ih protjerali s cijelog prostora koji su nazvali Republika Srpska i danas im nude da naprave „treći entitet“, ali da ne diraju taj, zločinom etnički „očišćen“, teritorij. Bošnjaci s kojima su u Washingtonu 18. ožujka 1994. potpisali sporazum iz kojega je nastala Federacija BiH, i na osnovu kojeg je trebala biti stvorena konfederacija s Republikom Hrvatskom, danas ih majoriziraju, zahvaljujući interventnima međunarodne zajednice svode na status manjine, te povrh svega, dovodeći Arape, islamiziraju zemlju.
Da bismo, u konačnici, kao „Amen“ na kraju rješenja ovoga složenoga stanja mogli reći „Mirna Bosna“, moramo čuti i uvažiti jedni druge. Jer sve dok budemo gledali kako prijevarama ostvariti dobit, samo ćemo sve više nakupljati i umnažati zlo.