Nitko razborit i iole čovječan ne bi smio poželjeti da koronavirus Covid-19 makar poviri u Poljsku, Madžarsku ili Sloveniju. Ili u Liku, na primjer.
Piše: Inoslav Bešker/Euractiv
Ipak, dogodi li se ta nevolja – koju, ponavljam, nitko ne smije željeti – pokazalo bi se koliko su isprazne suverenističke barijere. Neće virus biti zaustavljen žilet-žicom, a molitveni lanac s krunicama na granici samo bi proširio broj infektiranih. Nedjelotvorne bi bile i oštre manire: zaraženome ne možeš virus baciti na tlo i zdrobiti ga čizmom pa nositelja batinama potjerati nazad. Virus je glup, ne možeš ga zastrašiti, onako kako to pokazuju neke reklame za antiseptik.
Glup je i suverenizam, barem u svojoj birokratsko-ideološkoj varijanti, koja je u Kini nanijela goru štetu od primitivluka nedovoljno uhranjenih i stoga spremnih pojesti što naleti, bez obzira na sanitarnu kontrolu. Aids je grunuo u svijet zahvaljujući onima koji su lovili i jeli zaražene majmune, a u Kini je počelo, kažu, blagovanjem šišmišâ.
Nije to problem samo svijeta u razvoju. U Apuliji je svojedobno izbila kolera jer su lokalci smatrali da mogu bez kuhanja jesti morske plodove iz priobalnog Jadrana, a sindrom lude krave prodro je među ljude zahvaljujući štedljivim uzgajivačima koji su nesretna goveda, da bi manje potrošili, dohranjivali koštanim brašnom. Kineska državno-partijska pamet nadmašila je u gluposti nevoljne primitivce: natjerati liječnika koji je detektirao virus da potpiše kako je lagao može samo ograničen um koji misli da je u vlasti poklad sve pameti, a sve izvan toga da je hereza, sabotaža, subverzija.
To nije ni prvi, a vjerojatno ni zadnji put u povijesti da je neki režimski revnitelj, dogmatski zelot, grijehom otvorio Pandorinu kutiju. Ovaj put punu mikroba, dovoljno podmuklih da virulenciju pokažu tek nakon dva tuceta dana, pošto su već zarazili čeljad. Paradigmatski simbol tako razularena zla su kruzeri, ikone blagostanja gornjega srednjeg staleža, zarazom pretvoreni u “brodove ukletih” iz pomorskih legendi, u paslike zbiljskih plovila prezrenih koja talože svoje putnike u desecima tisuća na dno Sicilijanskoga kanala. Luksuzne sjeverne skitače stigao je odjek kletve pod kojom skapavaju južni skitnice, bijedni a nepomireni s kobi. No to je samo sporedna ikonička simbolika. Važnija je bit. Svijet je do te mjere kapilarno povezan, da nema barijere kadre spriječiti prodor a kamoli osmozu i dobara i zala. Ta je kapilarnost zbiljska i nezaustavljiva globalizacija, unutar koje su dijelovi svijeta povezani tolikim nitima, da se nevolje prelijevaju unatoč zaprekama.
To je razvidno već i iz interkontinentalne suradnje multinacionalnih mafijaških konzorcija. Na globalizacijski aspekt i ove epidemije neizravno ukazuje Tedros Adhanom Ghebreyesus, glavni ravnatelj Svjetske zdravstvene organizacije, kada kaže da bi oboljeli koji nikada nisu posjetili Kinu mogli biti poslovični “vrh ledene sante”, vidljiv djelić puno većeg broja.
A na suvremen informacijski globalizacijski efekt podsjeća kada, naizgled usputno, kaže: “Mi se u SZO ne borimo samo protiv virusa već i protiv trolova i teoretičara zavjera koji potkapaju naš odgovor. Kao što kaže naslov u današnjem ‘Guardianu’, dezinformacije o koronavirusu mogle bi biti najzaraznija pojava u vezi s njime.”
Informacijska oluja (ili informacijski rat, kako vam drago) u pogledu koronavirusa Covid-19 čupa živo meso svjetske privrede, već načeto neizbježnim djelomičnim zatvaranjem zračnih, pomorskih i kopnenih veza i s Kinom i u Kini.
U Kini je postotak siromašnih još golem, ali već i sama srednja klasa broji 300 milijuna potrošača koji kupuju proizvode iz zapadnog dijela Sjevera, tržište tek nešto manje, ali gladnije statusnih simbola nego EU. S druge strane, Kina je preuzela proizvodnju mnogo čega što nama ovdje treba, zahvaljujući velikim serijama i (zasad još) jeftinijoj radnoj snazi.
Nije nadomjestila samo Jugoplastiku. Kina daje 60 posto svjetske proizvodnje paracetamola i 50 posto ibuprofena. Bila je dovoljna odgoda od tjedan dana otvaranja tvornica poslije novogodišnjih praznika da se prikoče brojni proizvodni lanci na Zapadu koji koriste komponente iz Kine. Hyundai je privremeno zatvorio pogone u Južnoj Koreji, Fiat Chryasler je najavio da će zatvoriti neki od evropskih pogona ako se dotok komponenti ne uspostavi za dvije-tri sedmice. Na gubitku je turizam u Kinu i iz Kine. Itd.
Podjela rada je svjetska, globalna. Ne treba apologos Menenija Agripe da bi se to uvidjelo. Autarhija je bila skupa i iracionalna još prije jednog stoljeća, danas bi bila težak problem. Stupidnost lokalnih kadrova u Kini i sporost SZO već su pogodili svjetski društveni brutoproizvod, ne samo u Kini. Potraje li epidemija, razvije li se u pandemiju, zastoj će biti veći.
Te štete – već djelomice konkretizirane, za razliku od povampirenih antisemitskih invektiva i imaginarnih imigrantsko-muslimanskih ugroza – pokazuju stupidnost suverenizma, unosnoga samo u unutrašnjim obračunima, temeljenima u raspirivanju strahova. Kada se pojavi realna nevolja, suverenistički instrumenti nemaju efikasnost ni pljeve na vjetru.