Ima nešto u tom kamenu što te vuče u dubine samog postojanja. Rodi se on u tebi i ti u njemu, priveže te on uz sebe i neda ti maknuti nikuda. Ima nešto u njemu što te otvrdne, pa stvaraš svoje baze i oklope, koje nikakve bure ne mogu razbiti. Kamenite duše niču u Hercegovini, najtvrđe u okolici.
Trpe one i udarce, ali ostane tek pokoji zarez, što ih još uljepša i čini ponosnijim. Ta kamen je to. A kada se rastaješ od kamena, koda se nekako rastaješ od duše, ima te, ali te više nema. Živiš, ali više nisi tvrd. Iščupali su te. Međutim, kameniti gdje dođu, premda često pate, i poznaju se. Ne po bijelim čarapama i mercedesima, nego po upornosti i ustrajnosti, koja često graniči s ludošću. Nižu oni razne uspjehe, koje društvo u koje su došli ili će prihvatiti, ili ne može oprostiti. Ne može oprostiti ako se radi o osrednjem uspjehu, no ako se radi o vanserijskom, onda će i oprostiti i prisvojiti, kao Rimca, Dalića i Čilića…
Međutim, ako si osrednjeg uspjeha, onda te gledaju kao da si njihov uspjeh ukrao, posao dobio, život oteo. Onda si kriv. Kamen je, dakle, u očima drugih često dvosmjeran. Vole ga domaćini ugraditi ondje gdje im odgovara, da vide i oni i gosti, ali bi ga i izbacili iz cijele okolice. Ta kamen je to. Nekad treba, nekad smeta.
Dakle, ako si kameniti ti si po svom rođenju i kamenu kriv. Ponio si kamen u sebi, pa često uspiješ gdje god da odeš, i to ti se ne može oprostiti. Ugradila ti ga mater u rođenju između pluća i bubrega i ti ga nosiš svugdje i kriv si što ga imaš, a ne možeš ga izbaciti, jer si to ti. I kad kameniti preskoče prosjek, a preskoče ga često, oni su krivi, više od onih iz ravnice, više od onih iz gorja, više od Albanaca, Makedonaca, Ukrajinaca, bilo koga. Jer kamen je sve kriv.
(K.Spajić-Perić/Republikainfo.com)