Ovim su se fenomenom po prvi puta pozabavili istraživači te kako prenosi Independent, utvrđeno je da je uživanje u trash filmovima povezano s natprosječno educiranim pojedincima.
U studiji objavljenoj u časopisu Poetics pod nazivom ‘Enjoying trash films: Underlying features, viewing stances, and experiential response dimensions’ akademska se zajednica suočila s ovim fenomenom. ‘Na prvi se pogled čini paradoksalnim da bi netko namjerno gledao loše izrađene, sramotne i potresne filmove te iz tog iskustva dobivao ugodu’, piše Keyvan Sarkosh s Instituta Max Planck za empirijsku estetiku.
Pri pokušaju definiranja što neki film čini trash filmom, jedna od karakteristika koja se timu nametnula kao ključna bila je ‘jeftinoća’ izrade. Niskobudžetni horor filmovi su uobičajeni primjer ovoga budući da ih je jako puno jer ih je relativno lako proizvesti.
Uživanje u takvim filmovima se očito događa s ironičnim odmakom jer je istraživanje otkrilo da većinom filmofili gledaju trash filmove. To ima smisla budući da takvi gledatelji znaju više o samom mediju te mogu pronaći humor u nesposobnosti autora da naprave bolji film, odnosno u želji filmaša da film izgleda što gore i jeftinije.
‘Takvim gledateljima trash filmovi predstavljaju dobrodošlu devijaciju od većine filmova koji se mogu vidjeti u kinima i na televiziji’, piše Sarkosh. ‘Ti su gledatelji natprosječno obrazovani te ih se može opisati kao ‘kulturalne svejede’. Oni su zainteresirani za najširi spektar umjetnosti i medija te nerijetko ignoriraju uobičajene granice ukusa koje prosječni gledatelji poštuju.’
Sarkosh je objasnio da se takvi gledatelji kasnije angažiraju u diskusijama o filmovima te da su vrlo aktivni na blogovima i forumima.
(izvor: jutarnji.hr)