Najsnažniji signali da se Amerika okreće protiv Ukrajine stigli su ovog mjeseca iz svemira. Veze ukrajinskih bespilotnih letjelica sa Starlinkom, satelitskim internetskim servisom Elona Muska, prekidale su se pri brzina većim od 160 km/h. Ruske balističke rakete pogodile su Kijev bez uobičajenih upozorenja američkih špijunskih satelita. Europski saveznici Ukrajine reagirali su s dubokim predosjećajem nevolje. Europski obrambeni čelnici Ukrajini mogu ponuditi samo djelomične zamjene za američke obavještajne i komunikacijske mreže.
Ujedno brinu i o vlastitoj ovisnosti o američkim svemirskim kapacitetima, o tome hoće li oni ostati dostupni u slučaju ruskog napada te koliko brzo mogu razviti vlastite alternative.
Sve to ubrzava napore za razvijanje zamjenskih rješenja. Dan nakon što je Ukrajina objavila da su uvedena ograničenja na Starlink, dionice Eutelsata, njegova najbližeg europskog konkurenta, skočile su za 23%. Europska unija potom je potaknula ubrzanje inače puževskog tempa regulatornog odobrenja za spajanje satelitskih poslovanja triju najvećih europskih svemirskih tvrtki, u nadi da će stvoriti aktera dovoljno velikog za natjecanje s Muskovim SpaceX-om. A 19. listopada četiri najveće telekomunikacijske tvrtke u regiji objavile su kako se žele udružiti sa satelitskom tvrtkom kako bi stvorile konkurenta Starlinku.
Ipak, pred Europom je dugačak put prije nego što se može nadati postizanju “autonomije u svemiru”, kako glasi stručni žargon. U tri ključna područja ona ovisi o Americi. Prvo je satelitski internet za civile i oružane snage. Drugo je svemirsko izviđanje, nadzor i obavještajno djelovanje (ISR) te rano upozoravanje za potrebe obrane. Treće je lansirni kapacitet: rakete i svemirske luke potrebne za postavljanje velikog broja satelita u orbitu.
Desetljećima je svemirski jaz između Europe i Amerike bio najširi u području obrane. Amerika je držala Europu ovisnom djelomično tako što je svojim saveznicima dopuštala besplatno korištenje programa poput SBIRS-a, konstelacije za rano upozoravanje na projektile vrijedne 18 milijardi dolara. No Amerika se ujedno protivila nastojanjima Europe da razvije vlastite sposobnosti. U početku je pokušala blokirati Galileo, satelitski navigacijski sustav, pod izgovorom da bi konkurirao američkom GPS-u i da bi ga mogli koristiti njezini neprijatelji.
Danas je, međutim, najveći jaz u satelitskom internetu, gdje je Amerika daleko odmakla. Najbliži europski odgovor Starlinku jest OneWeb, čija je matična tvrtka, Eutelsat, u djelomičnom vlasništvu francuske i britanske vlade. (Britanija je spasila tvrtku nakon njezina sloma 2020. godine, a obje su države prošle godine ubrizgale dodatni kapital.) OneWeb je osnovan 2012. godine, tri godine prije Starlinka, ali ga je ovaj ubrzo zasjenio: kao odjel SpaceX-a, vodeće svjetske raketne tvrtke, Starlink je imao više nego dovoljno kapaciteta za lansiranje svojih satelita.
Ulazak drugih privatnih tvrtki mogao bi dodatno povećati američku prednost. Amazonov Project Kuiper (Leo) planira ponuditi satelitski internet krajem ove godine.
OneWeb ima određeni broj terminala u Ukrajini, od kojih je neke platila Njemačka, a koriste ga i nekoliko europskih oružanih snaga, uključujući francusku i britansku mornaricu. Također se primjenjuje na nekim zračnim i pomorskim dronovima. No on nije izravna zamjena za Starlink. OneWeb ima oko 600 satelita; Starlink ih ima više od 10.000. Europski sustav ne može prenijeti toliko podataka niti opsluživati toliki broj korisnika na jednom području. Budući da su njegovi sateliti u znatno višoj orbiti, korisnicima su potrebni veći terminali, od kojih najjeftiniji stoje oko 9.000 dolara — što je otprilike 45 puta skuplje od osnovnog Starlinkova terminala.
Kaja Kallas, visoka predstavnica EU za vanjsku politiku, to je i potvrdila prije susreta s predsjednikom Zelenskim 16. listopada: “Starlink je zaista neophodan Ukrajini i, nažalost, Europa u kratkom roku ne može zamijeniti taj kapacitet.”
EU planira uložiti 15 milijardi eura (17 milijardi dolara) u IRIS², konstelaciju od 348 komunikacijskih satelita koje bi koristile vlade i oružane snage država članica. No prvi među njima bit će lansirani tek 2029. godine. Njemačka u međuvremenu planira vlastitu mrežu od 100 vojnih komunikacijskih satelita uz trošak od oko 10 milijardi eura. To je izazvalo zabrinutost zbog mogućeg dupliranja resursa i fragmentacije.
Ohrabrujuće vijesti dolaze u drugom području interesa — svemirskom ISR-u (nadzoru i izviđanju) — uglavnom zahvaljujući novim privatnim europskim tvrtkama koje proizvode male izviđačke satelite znatno brže od tradicionalnih aktera poput Airbusa. Admiral Anders Sundeman, zapovjednik švedskih svemirskih snaga, ističe da bi, da ga je netko prije godinu dana pitao koliko će trajati lansiranje prvog špijunskog satelita njegove zemlje, procijenio da će to biti 2030.
“Umjesto toga, lansirali smo ga ove godine”, kaže on (iako je lansiranje izvedeno na američkoj raketi Falcon 9 u sklopu dijeljenog leta). Proizveo ga je Iceye, finski startup koji je uspio smanjiti radarske satelite — nekada veličine automobila — na dimenzije perilice rublja. Iceye je u orbitu već postavio 80 satelita, a sljedeće godine planira udvostručiti proizvodnju na 100 jedinica godišnje. Švedska je također potpisala ugovor o kupnji malih špijunskih satelita od Planet Labsa, američkog startupa koji je nedavno otvorio pogon u Njemačkoj.
Posjedovanje velikog broja malih i jeftinih satelita olakšava nošenje s potencijalnim gubitkom pojedinih jedinica uslijed ometanja ili napada. A to je stvaran rizik. Sredinom listopada jedan se ruski satelit u orbiti izuzetno približio satelitu tvrtke Iceye koji pruža obavještajne podatke Ukrajini. No, čak i ako se taj ukrajinski satelit onesposobi, zemlja na raspolaganju ima još dva, uz pristup podacima s više europskih satelita.
Za zamjenu nekih drugih američkih kapaciteta trebat će znatno više vremena. Jedan od njih je sustav za rano upozoravanje na balističke rakete. Francuska i Njemačka udružuju snage na izradi takvih satelita, ali oni neće postati operativni prije početka 2030-ih. Europa se također ne može uspoređivati sa senzorima i orbitalnim oružjem koje Amerika koristi za zaštitu savezničkih satelita i uništavanje neprijateljskih.
Konačno, nijedan europski plan neće uspjeti ako regija ne bude imala dovoljno vlastitih lansirnih kapaciteta za postavljanje satelita u orbitu. Arianespace, europska tvrtka u većinskom vlasništvu Airbusa i Safrana, može slati teške terete u svemir. Međutim, lansira daleko manje raketa od SpaceX-a i uz znatno više troškove, što objašnjava zašto su mnoge satelite tvrtki Iceye i OneWeb u svemir ponijele upravo američke rakete. Čak i ako se geopolitika stavi na stranu, ova je ovisnost zabrinjavajuća: prijeti nedostatak kapaciteta jer SpaceX postupno povlači iz upotrebe Falcon 9, svoju glavnu radnu raketu.
Ako europske zemlje žele smanjiti cijenu svojih raketa, morat će se obvezati na dugoročne planove potrošnje koji će postojećim akterima omogućiti ulaganja, uz istovremeno poticanje konkurentnosti. Europska svemirska agencija osigurala je 900 milijuna eura za natječaj “Launcher Challenge”, kojim nagrađuje tvrtke za postignute ključne korake, poput uspješnog orbitalnog lansiranja. No, čim tvrtke dokažu da to mogu izvesti, potrebne su im narudžbe.
“Ako želite da vaša raketna nosilica bude što jeftinija, morate lansirati vrlo redovito”, navodi Olivier Lemaitre, generalni tajnik Eurospacea, trgovinskog udruženja industrije. Ako potražnja ostane mala, dodaje on, industrija nikada neće ostvariti ekonomiju obujma. Europsko odbrojavanje prema svemirskoj autonomiji neće trajati vječno.