Časna sestra Ljilja Lončar prvi je put u misiju, u Ekvador, otišla još 1989. i tamo ostala punih 13 godina. Nakon povratka u Split 11 je godina bila ravnateljica Centra za rehabilitaciju ‘Samaritanac’, no nije mogla zaboraviti ljude u najzabačenijim krajevima. Otišla je na Kubu kao prva hrvatska misionarka i shvatila da tamo ima još puno posla…
Želim biti bolja i za Boga i za ljude. Želim ići tamo gdje nitko drugi ne želi, hoću pomagati onima kojima nema tko drugi pomoć, zato što znam da je to Bogu drago.
Govori tako misionarka i časna sestra Ljilja Lončar, koja ovih dana pakira kufere za Kubu. Već je provela godinu dana u toj zemlji, i to kao prva misionarka iz Hrvatske, ali i jedna od rijetkih misionara uopće u toj zemlji. Ono što je zatekla samo ju je motiviralo da se tamo vrati.
I ne, ne vraća se časna Ljilja tamo zato što je za zemlja jedna od najegzotičnijih turističkih destinacija na svijetu; sestra Ljilja se vraća zato što je na periferijama gradova, gdje žive crnci, i u ruralnim sredinama Kube, tamo gdje nećete naići na turiste, upoznala ljude koji vape za pomoći, a pomoći niotkud.
Povratak u misije, među potrebite, bio je ujedno i razlog zbog kojega se ova poznata splitska redovnica misionarka odlučila zatražiti eksklaustraciju, odnosno dozvolu da određeno razdoblje provede izvan matičnog samostana. Sestra Ljilja je, naime, dugogodišnja članica Samostana službenica milosrđa u Splitu, u narodu poznatijeg kao ančelskog samostana, a punih 11 godina, sve do prije dvije godine, bila je i ravnateljica Centra za rehabilitaciju “Samaritanac”, ustanove koja skrbi o nepokretnim osobama s izraženijim stupnjem fizičkih i mentalnih teškoća.
Udruga Zdenac
Uza sve to, sestra Ljilja je prije 12 godina, 2003., skupa s grupom žena katoličkih laika iz Splita – Marijom Milošević, Nives Muše, Anđom Đaković, Nevenkom Milaković i Lucijom Britvić – osnovala Udrugu “Zdenac”. Nadahnuće je dobila tijekom misionarskog rada u Ekvadoru, u misiji Palo Quemado, a namjera joj je bila da se što veći broj kršćana i ljudi dobre volje iz Hrvatske priključi pokretu misionara milosrđa i pomaže socijalno najugroženijim stanovnicima u domovini i zemljama trećeg svijeta.
Ljilja Lončar je rođena prije 54 godine u mjestu Stjepan Krst, općina Stolac, današnjoj Republici Srpskoj, kao najstarija u obitelji s petero djece. Priča kako je već u najranijem djetinjstvu osjećala privlačnost prema Bogu i da je imala osjećaj da on ozbiljno računa na nju. Smatra da nije slučajno i to što se rodila 25. siječnja, kada se obilježava Dan obraćenja svetoga Pavla ili, kako ona kaže, najradikalnijeg apostola.
Osim toga, rođena je na dan velike pomrčine, pa joj je majka imaju viziju da će njezina Ljilja “nositi svjetlo u zemlje gdje vlada tama”. Majke uvijek znaju.
Ocu nije bilo drago…
Već s 15 godina, unatoč rogoborenju oca, napustila je roditeljski dom i otišla u samostan u Dubrovniku. Onda je neko vrijeme kao mlada redovnica radila u “Ančelskom vrtiću”, odnosno Dječjem vrtiću “Dobri” u centru Splita. Taj izuzetno popularni vrtić, čiji je osnivač Provincijalat službenica milosrđa, počeo je raditi kao zabavište još krajem 19. stoljeća, a časna Ljilja je uživala raditi s mališanima. Uslijedio je odlazak u Zagreb, na studij teologije, a paralelno s tim i gore je radila u jaslicama.
Nekako u to vrijeme, ranih osamdesetih, tri su splitske časne sestre Lenka Čović, Klementina Banožić i Lukrecija Mamić (heroina siromašnih, koju su ubili u Burundiji prije tri godine) osnovale misiju u Ekvadoru.
Časnu Ljilju nije trebalo puno nagovarati da im se pridruži i tako se u toj siromašnoj zemlji u Južnoj Americi našla 1989. i provela 13 godina, radeći s drugim sestrama i laicima u vrlo teškim uvjetima i zabačenim predjelima Ekvadora. I to, kako kaže, uvijek po ključu: ići onima koji nisu upisani u matične knjige i koji ne izlaze na izbore. To su ogromna prostranstva gdje nema putova niti gdje “nasloniti glavu“ i tamo gdje se pravda izgoni “mačetom“.
Drugi sustav vrijednosti
– Nije bilo lako, jer meni je kao časnoj sestri iz Hrvatske životni moto bio rad, red i molitva, a njima uživanje, fešta i nerad. Budući da sam nagle, eksplozivne naravi, a htjela sam mijenjati svijet nabrzinu, puno su mi pomogli savjeti starijih sestara, tako da sam naučila prihvaćati ljude takve kakvi jesu.
Poznati indijanski biskup, sada pokojni, monsinjor Proano provodio je puno vremena na sastancima koje su vodili obični mali ljudi u svrhu organiziranja zajedničkog rada i napretka indijanskih zajednica.
Mons. Proano često je ponavljao misionarima: Ako selo nema školu, a ljudi odluče graditi igralište, pomozite im graditi igralište. Doći će oni i do gradnje škole kad se osvijeste da im je potrebna. Nemojte im nametati svoje prioritete, već njihovim putem dođite do svojega cilja. Biti u službi ljudi na Isusov način. Takav pristup je misijski isplativ!
Danas su ta djeca s kojom smo se igrali, navikavali ih na ustrajnost i odgovornost u njihovim zadacima, brinuli o njihovu zdravlju i školovanju, postali ljudi na vodećim položajima. Puno ih je završilo i fakultet – ponosna je časna. Oni su, kaže sestra Ljilja, lideri svojih zajednica, neumorni radnici i gorljivi borci za pravedni napredak s pozicije slabih.
Iz Ekvadora se vratila 2002., uz obećanje svoje provincijalke Florijane Penave da osnuje laičko-redovnički misijski pokret s karizmom milosrđa, u skladu s ančelskim redom. Ipak, Provincijalki je bilo važnije postaviti je za ravnateljicu “Samaritanca”, a godinu poslije osnovala je “Zdenac”, misijsku humanitarnu udrugu za pomoć najpotrebitijima, a posebno djeci.
Svakako, časna Ljilja se 2013. opet otisnula iz Splita, a posljednje je dvije godine skupa s drugim volonterima iz Hrvatske i mjesnim volonterima osniva podružnice “Zdenca” i provodi program solidarnosti u Tanzaniji, Venezueli i na Kubi, gdje se opet vraća za koji dan.
– Tamo me trebaju više nego ovdje. A ja sam uvijek išla u najzabačenije krajeve. Nikada nisam tražila ono što je meni ugodnije, nego što je Bogu draže – sigurna je u svoj put ova odvažna i hrabra Hercegovka.
Moja šalica mlijeka
Uz brojne humanitarne projekte koje ‘Zdenac’ vodi u brojnim siromašnim državama, sada su pokrenuli još jedan novi projekt “Moja šalica mlijeka”. Namijenjen je stotini napuštenih starijih osoba iz Južne Amerike i Afrike koji žive u teškoj materijalnoj bijedi.
– ‘Zdenac’ nije čekao i već im pomaže. Mjesečno im osigurava kilogram mlijeka u prahu, dva sapuna, litru ulja, pola kilograma mljevenog mesa, lijekove, šibice, sol, rižu, ugali (brašno), drva za ogrjev… ‘Zdenac’ je tu i za odjeću, obuću, pokrivače, popravak kućica, sve po potrebi. Pridružite nam se, ne možemo sami! – apeliraju iz ‘Zdenca’.
A možete im pomoći otvorite li trajni nalog s mjesečnom uplatom od 25 kuna i više ili jednokratnom godišnjom uplatom od 500 kuna, i to na račun udruge otvoren kod Splitske banke (Opis plaćanja: Moja šalica mlijeka; IBAN: HR79 2330 0031 1001 6617 0; Poziv na broj: 2015; Devizni račun: 20016000001; SWIFT: SOGEHR22)
(Izvor: Slobodna Dalmacija)