U Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu jučer je predstavljena knjiga “In vino libertas” – memoarske crtice koje je tijekom dugogodišnjeg boravka u haaškom zatvoru bilježio prvo optuženik, a onda i osuđen za ratne zločine Valentin Ćorić, koji je u ponedjeljak postao slobodan čovjek, nakon što su istekle sve zabrane vezane uz njegovo prijevremeno i uvjetno puštanje iz zatvora (u siječnju 2019., nakon što je odslužio više od dvije trećine šesnaestogodišnje kazne).
Među ostalima, knjigu će predstaviti bivši šef HSLS-a Dražen Budiša, koji je Račanovu Vladu napustio zbog neslaganja oko izručenja naših generala u Haag, te nakladnik i urednik knjige Josip Pavičić, najavio je Jutarnji list.
Prije nego što se pozabavimo sadržajem i tonom samih zapisa kojima dominiraju detaljni opisi ilegalne proizvodnje vina u ćelijama Scheveningena, podsjetimo da je Ćorić – nekadašnji načelnik Uprave vojne policije HVO-a, a onda i ministar unutarnjih poslova HR Herceg-Bosne – nakon višegodišnjeg suđenja zajedno s preostalim pripadnicima “hrvatske šestorke” (Jadrankom Prlićem, Brunom Stojićem, Slobodanom Praljkom, Milivojem Petkovićem i Berislavom Pušićem) u studenome 2017. osuđen za brojne zločine protiv civilnog stanovništva u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata u BiH, podsjeća Jutarnji.
Iako u svojim zapisima na nekoliko mjesta zaranja u ranu mladost kako bi naglasio svoje religiozne korijene i pretke uz koje je u Paoči, hercegovačkom kraju poznatom po vinarstvu, naučio prve vinske korake, te u svoje studentske dane provedene u Rijeci gdje je kao mlađi brat poznatog hrvatskog emigranta fra Šimuna Šite Ćorića bio česta mušterija jugomilicije, najvećim dijelom njegova zatvorskog dnevnika dominiraju priče vezane uz ilegalnu proizvodnju vina – pića u kojem su Ćorić i njegovi kolege-haaški uznici svih fela i nacionalnosti uživali tijekom njegova trinaestogodišnjeg boravka u najvećem nizozemskom zatvoru.
“U ovom zatvoru u kojemu čamim godinama nisam se držao samo jedne banalne zabrane: propisa da grožđe koje mi zatvorske vlasti po narudžbi isporuče moram odmah pojesti. Držeći se svoje obiteljske tradicije, igrao sam se grožđem i od njega spravljao vino te tako sebi i ljudima kraj sebe malo olakšao golo preživljavanje u mučnim godinama”, piše Ćorić.
S proizvodnjom vina u zatvorskoj ćeliji počeo je, kaže, brzo nakon što je u travnju 2004. stigao u Scheveningen: “Stolno grožđe koje smo mogli naručiti u zatvorskoj kantini riješilo je osnovno pitanje proizvodnje – nabavu sirovine. Nakon što je grožđe bilo nabavljeno, uslijedilo je njegovo gnječenje i odvajanje peteljki. Za skupljanje mošta uzeli smo zatvorski lonac od osam litara. Lonac je preuzeo ulogu vinske bačve… Uvijek je bila nadohvat ruke, nije golema, bila je zgodna za miješanje… Ćelija mi je zamirisala kao da sam u paočkom podrumu”.
I tako je u rano ljeto 2004. počela ilegalna proizvodnja vina, proizvelo ga se više od 1200 litara. “Prolazile su godine našeg robijanja, a s njima i zatvorske berbe. U ilegalnim podrumarskim aktivnostima bili smo sve oprezniji, ali i uporni. Vjerovali smo da tako vraćamo makar malo otete slobode. Nismo pili da bismo ugasili žeđ, nego da utažimo želju za životom izvan tamnice… Od početka zatvorske proizvodnje minulo je već deset godina. Strahovi od otkrivanja bili su realni, gubili smo pokoju bitku, ali nismo posustajali. U tom dugom razdoblju proizveli smo i popili više od 1200 litara vina… Zatvorska je uprava s vremenom ipak doznala što se događa… U zatvorskim nam je kontraudarima oduzeto više od sto litara.”
Vino su pili i u njegovoj su proizvodnji i nabavi sirovine – grožđa koje su kupovali u zatvorskoj kantini – sudjelovali ne samo Ćorić i njegovi drugari iz “hrvatske šestorke”, ne samo drugi hrvatski generali zatočeni u Haagu, nego i mnogi drugi optuženici i osuđenici za ratne zločine počinjene u ratovima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Među pomagačima i konzumentima bili su Hrvati poput Darija Kordića (“Moli se, Dario, da i ovdje rodi grožđe i da popijemo po koju čašu dobrog vina”) i Mladena Markača, “koji je uvijek imao zanimljivih tema koje smo bistrili uz njegove zatvorske lovačke specijalitete”, ali i mnogi Srbi – od Mile Mrkšića preko Ratka Mladića do samog Slobodana Miloševića: “Miloševića nismo častili vinom, ali je osjetio miris iz moje ćelije, pa nam je poručio da se pripazimo”.
– Veći dio vremena Milošević bi stajao izvan ćelije, rado se upuštajući u razgovore sa zatvorenicima, ali i njihovim posjetiteljima. Taj bogati predsjednik Srbije navodno je svima plaćao račune za naručenu hranu – piše Ćorić, napominjući da je srpski vožd boravio u ćeliji tik do njegove.
Osim što je opisujući vinske nepodopštine (svjesno ili ne) sve optuženike za ratne zločine – pa tako i Miloševića kojeg je portretirao kao nekog “kul” tipa koji ne “cinka” i koji vrti runde u kantini – prikazao kao neke nestašne dječake koji skrivanjem i ispijanjem vina prkose ravnatelju; kao neke simpatične likove iz dječjih romana s kojima se čitatelji lako mogu poistovjetiti, Ćorić u svojim memoarima niti jednu stranicu nije posvetio periodu i događajima zbog kojih je na koncu i osuđen.
– Prvo, pisanje o vinu bio je moj način za nošenje sa zatvorskim danima. Drugo, nikoga ja tu ne “perem” pa ni sebe, a vaše opaske o Miloševiću i “simpatičnim likovima iz dječjih romana” smatram krajnje zlonamjernim tendencijama. Na koncu, pripremam još dvije ili tri knjige koje će biti bitno drugačije i u kojima ću otkriti mnoge istine i prave činjenice vezane uz ratna zbivanja – rekao je Ćorić novinaru Jutarnjeg lista koji su s njim razgovarali dva dana prije promocije knjige.
Ratko Mladić pljačkao je policajce-krivolovce
U svojim zatvorskim zapisima Ćorić je cijelo jedno poglavlje posvetio bijegu i uhićenju Ratka Mladića. “Priča iz prve ruke”, tvrdi. Mladić se, piše Ćorić, uspješno krio punih petnaest godina (sve do 2011.) a “od svih skrovišta najduže se zadržao u malom banatskom mjestu Lazarevu”, gdje mu je utočište pružio neki rođak.
Ćorić opisuje kako je lukavi Mladić čekao da padne noć kako bi odlazio u duge šetnje tijekom kojih je “krao ribu iz mreža ribokradica” nakon što je prateći lokalne policajce upoznao njihove “krivolovne aktivnosti”.
Zloglasni bjegunac, piše Ćorić, vrijeme je kratio i “promatrajući mlado tijelo” kćerke njegova susjeda policajca, koja se “voljela sunčati gola”.
Na našu opasku da je i zloglasnog srpskog generala uspio opisati kao pohotnog ali zapravo simpatičnog seoskog zajebanta, Valentin Ćorić novinarima Jutarnjeg poručio je da su “tendenciozni i zlonamjerni”.
Inače, predstavljanje knjige Valentina Ćorića pojedine udruge bošnjačkih stradalnika u BiH ocijenile su nedopustivim ističući kako se radi o osobi osuđenoj za ratne zločine te da je to ponižavanje i nepoštovanje žrtava.
/Desk/