Sa svojim “zamorom od proširenja” EU gubi na atraktivnosti i utjecaju u jugoistočnoj Europi. Drugi akteri privlače vojnom i ekonomskom snagom. Mogu li oni biti prava alternativa za EU?
Za ljude u jugoistočnoj Europi, na periferiji EU-a, 2019. godina nije bila dobra. Drugačije nego što je obećano, Vijeće EU-a u listopadu 2019. godine nije dalo zeleno svjetlo za početak pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Tome se u prvom redu usprotivila Francuska, prenosi Deutsche Welle.
U Srbiji i Crnoj Gori, dvjema zemljama, koje već pregovaraju o prijemu u EU, su pojačane autoritarne tendencije tamošnje vlasti. Pritisak na oporbu i medije koji kritički izvještavaju je pojačan. Albaniju, koja također nije primjer demokratske zemlje, u studenome je pogodio težak potres u kojem je više desetaka ljudi izgubilo život.
Odluka o tome da ne budu započeti pristupni pregovori s ovim zemljama posebno je teško pogodila Sjevernu Makedoniju. Socijaldemokratski premijer Zoran Zaev je dospio u krizu i bio je primoran raspisati prijevremene parlamentarne izbore za 12. travnja. Njegova vlada je prethodno postigla sporazum o promjeni imena zemlje unatoč velikom protivljenju nacionalističke oporbe i time okončala višegodišnji sukob oko imena s Grčkom.
Prethodno je Atena desetljećima blokirala euro-atlantske ambicije svog sjevernog susjeda jer se jedna pokrajina na sjeveru Grčke također zove Makedonija. Sada postoji opasnost da vlada Zorana Zaeva na novim izborima izgubi od desničarske oporbe.
Razočaranost u Skopju
„Razočarani smo“, rekao je Zoran Zaev u studenome za portal „politico.com“. „Jer EU je obećala da će ispuniti (obećanja – op.red.) kada mi ispunimo, i nije to učinila.” Francuski predsjednik Emmanuel Macron je ulaganje svog veta obrazložio time da mehanizam pristupnih pregovora nije više u skladu s vremenom i čak predložio reforme. U regiji je to prihvaćeno kao gubitak povjerenja, kao opasni izraz “zamora od proširenja” u ključnim zemljama EU-a.
Pri tome je EU već 2003. godine na samitu u grčkom Solunu svečano priopćila da sve zemlje Zapadnog Balkana trebaju imati perspektivu članstva. Ipak od tada je samo 2013. godina članica Unije postala Hrvatska. Čini se da je za druge zemlje ta perspektiva sve manja. Hoće li EU izgubiti Balkan?
Druge sile poput Rusije, Kine i Turske se čine kao alternative. „EU je ostavila vakuum koji Rusija spremno popunjava”, smatra Sonja Biserko, šefica beogradskog ureda Helsinškog odbora za ljudska prava. „Kina s druge strane dolazi s veoma mnogo novca koji se daje u formi kredita bez standarda i kriterija”, kaže Biserko.
Moskva pruža podršku prije svega Srbiji koja ne želi prihvatiti gubitak svoje nekadašnje pokrajine Kosova. Zemlja, koju najvećim dijelom naseljavaju Albanci, je nakon oružanog konflikta i intervencije NATO-a 1999. godine proglasila neovisnost 2008. godine. Moskva svojim vetom blokira prijem Kosova u Ujedinjene narode.
U Bosni i Hercegovini Rusija podržava Milorada Dodika, moćnog čovjeka iz Republike Srpske. U zemlji koja je ionako opustošena ratom Dodik svojim separatističkim stavovima paralizira institucije. U Crnoj Gori je navodno trebao biti izveden puč u listopadu 2016. godine koji je trebao spriječiti prijem te zemlje u NATO.
Ruski strateški cilj je da na Balkanu stvori „pojas vojno neutralnih zemalja” – kako je to 2017. godine formulirao ruski veleposlanik u Skopju, a prema internim dokumentima Ministarstva vanjskih poslova zemlje domaćina. Članstvo Crne Gore u NATO-u i očekivano članstvo Sjeverne Makedonije Moskva nije bila u stanju spriječiti. Srbija nakon NATO-vog bombardiranja 1999. godine isključuje za sebe mogućnost članstva. U BiH Dodik nastoji spriječiti svako približavanje Sjevernoatlantskom savezu.
Tranzitni prostor za Kinu
Kina sa svojom strategijom „Novi put svile“ slijedi koncept provođenja svojih ekonomskih interesa na svim kontinentima. Balkan pri tome dobiva ulogu tranzitnog prostora. Peking je stekao većinski udio u grčkim lukama i modernizirao željeznicu između Beograda i Budimpešte.
Projekti su međutim financirani nimalo jeftinim kreditima kineske državne banke. Kineske državne firme izvode te projekte često vlastitim iz Kine uvezenim građevinskim radnicima. Za zemlje korisnice tih kredita to nije dobro. Crnoj Gori prijeti da zbog autoputa kojeg financira Kina zapadne u kobne dugove.
Erdoganovi ekonomski i geostrateški interesi
S druge strane, Turska pod autokratom Erdoganom traži blizinu muslimanskih političkih faktora na Balkanu, ali ne samo njih. SDA, koja najvećim dijelom kontrolira bošnjačko-muslimanski dio BiH, slavi Tursku kao spasiteljicu.
No i srpski predsjednik Aleksandar Vučić se dobro slaže s turskim predsjednikom. Erdoganovi interesi su s jedne strane ekonomski, no s druge strane on teži ostvarenju geopolitičkog interesa.
„Sigurno je da entuzijazam u regiji za EU jasno opada”, smatra Florian Bieber, šef Instituta za jugoistočnu Europu na Sveučilištu u Grazu. „No istodobno eksterni faktori kao Rusija i Kina nemaju puno za ponuditi“, kaže on. Često autoritarne i korumpirane elite Balkana bi doduše rado prihvatile njihove projekte, u najmanju ruku da se dalje obogate na njima, dodaje on. „No ako pogledate investicije onda je EU puno važnija”, kaže Bieber.
U konačnici, kako kaže Bieber, potrebno je samo pitati mlade ljude u regiji gdje bi oni zaista željeli živjeti. „Oni neće navesti Peking, Istanbul ili Sankt Peterburg, već Berlin ili Beč“, kaže Bieber.
(Izvor: DW/DPA)