Kad bi postajao kakav kantar, (sličan onima što mjeri veličinu nečijeg pripadanja narodu na Balkanu) koji bi mogao izmjeriti moju vjeru u Boga ili da izmjeri moje katoličanstvo, vjerojatno bi takvu mjeru kantar pokazao sam bez ikakvih pizova.
Piše: Emil Karamatić
Hoći reći moja vjera i moje katoličanstvo je na propitivanju kod svevišnjeg i teško da ću, sudeći po ovozemaljskim ocjenjivačima dobiti kakvo pozitivno brojanje.
Ali sve te ocjene me ne sputavaju da progovorim o slučaju velečasnog Kristijana Zebe.
Velju, daklem..
Kada svećenik odbije krstiti dijete roditelja istospolne zajednice i svoj postupak objavi na društvenim mrežama kao herojski čin a na objavu mu se nadovezuju katolički vjernici ili koji misle da to jesu dajući mu podršku za herojsko djelo onda mi se učini da je, daklem, đavao odavno ušao u Crkvu i da ga je, daklem, vrijeme šćapom ili kakvom poganom riječi izgoniti. Jer na pogane riječi ne možeš ni čim, nego, daklem, poganim riječima.
Da su živi sigurno bi u nekim svojim nastavcima napisali i Ivan Raos i Ivo Brešan velečasnom Kristijanu Zebi koji tek rođeno dijete, grijehom sotone dade kao što rimski namjesnik cara Tiberija Poncije Pilat dade Isusa masi da odluče, daklem, o njegovoj sudbini.
Svete knjige su zabilježile, kao što su zabilježile što je, daklem, masa uradila.
A koje je knjige velečasni Kristijan Zebo čitao ne zna ni riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzanić, kojemu bi se, da je velečasni Zebo imao pameti, obratio i posavjetovao o svojoj, daklem, nakani. I cijelu priču, ostavio u okvirima crkvenih zidina a ne Crkvu bacati na stub srama koda joj je, daklem, malo dosadašnjih sramota.
Kada neko donese dijete na krštenje, ne postoji osoba koja čin krštenja može spriječiti. Samim činom želje da se dijete krsti, daklem, dijete je kršteno. Jedna od tih žena je mogla krstiti dijete. Druga je mogla i ne mora biti svjedokom. U tom slučaju zadaća velečasnog Zebe bi bila da krštenje samo upiše u crkvene knjige.
Taj svećenik je, daklem, najblaže rečeno neuk.
Zatvoriti vrata pred djetetom, ako velečasni Zebo već priča o nekakvu grijehu, svete knjige nas uče da je njegov postupak smrtni grijeh. Crkva dočekuje ljude raširenih ruku. Grli ih. Barem tako katolički nauk, daklem, govori. Ako se što u međuvremenu nije promijenilo.
Daklem, priupitao bih.
Bi li Isus krstio dijete žena u istospolnoj zajednici. Naravno da bi. Jer svi smo samo djeca Božja. Kažu dostupne katoličke knjige.
Slušao sam puno puta priče starih ljudi koji kažu kako su tek rođeno dijete krstili misleći da tako slabašno neće preživjeti put do crkve. Velikih broj slabašnih je i preživio, običaj tada nalaže, pripovijedali su, da prijave velečasnom kako su u strahu krstili dijete da dijete bez krsta ne ode na onaj svijet. Velečasni bi u ta stara vremena krštenje samo pribilježio, daklem, da krst na krst ne ide.
Pa ako velečasni Zebo nije ništa naučio ili mu se nije ništa moždanima primilo na Bogosloviji koju je pet ili šest godina studirao, morao je malo više, daklem, slušati stariju čeljad kako pripovijedaju, bilo bi mu više od koristi nego ocjena mase na društvenim mrežama koja je njegove pameti. Daklem, nikakve.
Da je u ovozemaljskoj, nama bliskoj priči spomenutog velečasnog Kristijana Zebu tumačio Nikola Car u liku don Petra u nekom nastavku Raosovi „Prosjaka i Sinova“ i kad bi kraj njega proticalo tisuću rijeka ne bi uzeo kap vode da obavi sveti sakrament krštenja (živog djeteta živih roditelja).
A da je nadbiskupa koadjutora Matu Uzanića tumačio Miloš Kandić u liku don Pavla, on bi u pustinji, gdje stoljećima kiše nije bilo pronašao kap vode i obavio sakrament krštenja.
Daklem, sjetimo se, don Povale je, da bi je spasio, mrtva čovjeka vjenčao sa Vrtirepkom. A velečasni Kristijan Zebo neće da krsti živo dijete živih roditelja, daklem, u živoj katoličkoj crkvi.