Promjene su važne. Ne zato što je svaka nova vlast bolja od prethodne, nego zato što nijedna vlast ne smije umisliti da joj je država djedovina, narod inventar, a izbori ritual kojim se potvrđuje doživotni mandat. E tom sranju od demokracije mi svjedočimo četvrto desetljeće.

Piše: Emil Karamatić

Naše ponašanje je slično onom ponašanju krupne smrdljive muhe, znane kao zundulja, koja uđe u kuću i poslije udara u staklo prozora misleći da je to isti onaj prostor kud je ušla.

Nekad pomislim da edukacija nema smisla, nego pustiti da se narodi Bosne i Hercegvine rasele i da ovu zemlju ostave kako su i naumili nekom civiliziranijem plemenu, koje bi znalo cijeniti što su prethodne budale ostavile.

Jednostavan princip vlasti u Bosni i Hercegovini očito još nije preveden na jezik koji razumiju stranke na vlasti. One promjene, da ga jebeš, zamišljaju kao promjenu datuma na kalendaru, rasporeda fotelja i registarskih tablica službenih automobila. Sve drugo, kad se njih pita i oni silnih siledžija koje okupljaju ili koji teturaju kao pijan, usran Švabo na godišnjem odmoru u Zaostrogu, mora ostati isto.

Isti ljudi, iste parole, ista obećanja, isti neprijatelji i isti građani koji svake četiri godine dobiju priliku birati između jučerašnjeg razočaranja i sutrašnjeg razočaranja. Ako nađete bolji naziv za uspavanku za budale, javite.

Građanima se godinama objašnjava da je smjena vlasti opasna. Ako ode ova vlast, doći će gora. Ako dođe gora, propast će ono što još nije propalo. Ako se promijeni većina, nastat će nestabilnost. A ako promjene nema, to se naziv stabilnošću.

Jebo li nas ćaća ludi.

Tako je nastala naša posebna politička matematika. Što vlast duže traje, to je stabilnija. Što je lošija, to je nezamjenjivija. A, što je narod nezadovoljniji, to je dokaz da još nije sazrio za promjene. Valjda je tako bolje reći da ne bi rekli za isti narod, ono kako ga je nekad nazvao predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, nešto jest, ali je sitnog zuba.

To je oko prilike kao da vam čovjek koji vas trideset godina vodi u pogrešnom smjeru kaže da ne smijete promijeniti vodiča jer biste mogli zalutati ili ne daj Bože biti u većem k.r.u nego što ste sada.

Strah od goreg

Malo ću se uozbiljit, čisto da povjerujete da su izbori u Bosni i Hercegovini uistinu neki ozbiljan događaj. Dakle, nakon loše i zle vlasti, pogotovo nakon tri desetljeća političke dominacije, zaista se ne može očekivati da će preko noći biti izabrana idealna vlast. Narod koji je dugo birao iste obrasce, iste stranke i iste političke obitelji ne može jednim glasačkim listićem proizvesti Švicarsku, Norvešku ili ne dao Bog Singapur u jednom izbornom ciklusu.

Moguće je da će nova vlast biti lošija. Ne samo lošija nego užasna. Moguće je da će biti nesposobna, neiskusna, licemjerna ili samo drugačije loša. Ali čak i takvo izabrano sranje ili nakazna nova vlast može biti bolja za demokraciju od prethodne ako otvori prostor za vlastitu smjenu.

Jer najopasnija vlast, ali ovaj dio pamtite, moglo bi vas spasiti, nije nužno ona koja je najgora. Najopasnija je ona koja građane uvjeri da bez nje ne može biti ničega. Recimo da uporno birate ludog cirkusanta iz Srbije, uglađenog Sicilijanca s molitvenikom u ruci iz Hercegovine, neuglednog babinog sina iz Bosne, švercera krdžom iz Laktaša ili ima tih budala…nastavite niz.

I pazi sad, to je vlast koja se desetljećima predstavlja kao jedina brana kaosu, a istodobno proizvodi kaos i njime plaši narod. To je vlast koja svaku kritiku proglašava izdajom, svaku smjenu katastrofom, a svaki vlastiti neuspjeh žrtvovanjem za država. Pa ti budi normalan.

U takvom sustavu građanin ne glasa da bi birao vlast, nego da bi spriječio još veću nesreću. Izbori se pretvaraju u kolektivnu ucjenu. Ne morate nas voljeti, to misle, jer znaju da takve može voljeti samo poremećen i dotučen Stockholmskim sindromom, dakle, kažu, samo nas se bojte izgubiti.

Vlast koja ne zna otići

Stranke na vlasti ne poštuju načelo smjenjivosti jer su odavno prestale vlast shvaćati kao javnu službu. Za njih je vlast postala nasljedno pravo, politički obiteljski posao i sigurnosni pojas protiv odgovornosti. Dabome, ostavio babo u naslijeđe da se dijete ima s čim zajebavati kad uđe u ozbiljne godine.

One ne žele, pa toliko mahniti nisu, da građani nauče kako se vlast smjenjuje. Žele da građani nauče, ali što to znaju, svaka čast, kako se vlast trpi.

Zato se svaki zahtjev za promjenom proglašava ludim avanturizmom. Svaki novi čovjek nema što drugo biti nego opasanost ili kakav izdajnik, pizda li mu materina. Također svaka nova stranka je toliko neiskusna da se nema što s njom nego zajebavati. A što drugo učiniti sa neiskustvom. A svaka stara stranka, bez obzira na rezultate, predstavlja se kao provjerena opcija. Do te mjere provjereni da točno znaju kome zapaliti auto, poslati inspekciju, natovariti policiju na glavu ili ga je.ati u zdrav mozak.

Provjerena u čemu još?

U tome da može trideset godina proizvoditi iste probleme, a zatim se pojaviti pred biračima kao rješenje?

U demokratskom društvu vlast treba dokazivati zašto treba ostati. U našoj političkoj verziji demokracije građani moraju dokazivati zašto vlast treba otići. Vlast polaže račune samo kada joj to ne ugrožava račun. Dakle u četrdeset godina nikad, To što je poneko osuđen je pravna predstava za sirote narodne mase. Lijep primjer je Fadl Novalić koji se u nastavku političke karijere bavi borbom protiv antifašizma.

Lekcija iz osamnaestog stoljeća

Charles Louis de Secondat, poznatiji kao Montesquieu, još je u osamnaestom stoljeću razumio ono što mnogim hrvatskim, bošnjačkim i srpskim političarima u Bosni i Hercegovini ni danas nije jasno. Vlast mora biti, je.iga ograničena, podijeljena i smjenjiva.

Nije poanta u tome da na vlast uvijek dođu najbolji. To bi bilo lijepo, ali politički naivno. Poanta je u tome da isti ljudi ne ostanu predugo, da ne postanu nedodirljivi i da građani mogu reći: dosta je, bez straha da će se zbog toga srušiti država, narod ili svijet.

Smjenjivost vlasti, li joj materina, nije luksuz razvijenih demokracija. Ona je osnovni mehanizam preživljavanja demokracije. Ona je poput kočnice na automobilu. Ne služi zato što očekujete nesreću, nego zato što znate da će vam prije ili kasnije zatrebati.

Mi smo tu kočnicu izgubili prije trideset godina. Birali smo iste, opravdavali iste, branili iste i svaki se put čudili što dobivamo isto. Sada se čudimo što su građani umorni, nepovjerljivi i spremni promjenu doživjeti kao rizik. A kako i ne bi? Trideset godina učeni su da je svaka promjena opasna, osim promjene izbornih obećanja.

I na kraju više ni’ko nikoga u Bosni i Hercegovini ne progoni. Toliko smo uvježbani da sami sebe potjeramo iz vlastite kuće. Poslije svaki izbora u miru i tišini odlaskom prosvjedujemo.

I gora vlast može biti korak naprijed

Ako građani žele promjene, možda će izabrati vlast koja će biti gora od prethodne. To nije nemoguće. Ma čak je prirodni slijed da bude gora. Jer zlo se nikad nije mijenjalo dobrim nego još gorim da bi proces učenja započeo. Dakle, gora vlast nije nužno uzaludna ako građanima vrati zaboravljenu lekciju da vlast nije vječna.

Nova vlast može biti loša, ali smjenjiva. Može biti nesposobna, ali podložna kritici. Može praviti pogreške, ali će prvi put nakon dugo vremena postojati stvarna mogućnost da za njih nakon četiri godine više nema mjesta. Nije problem ovaj fenomen objašnjavati na više načina, ali kad ga objašnjavate i više puta ponavljate u istom tekstu nekom tko nosi titulu doktora, sveučilišnog profesora, itd., onda objašnjenje možete komotno poslati u k.r.c.

Ali i to bi bio demokratski napredak.

Vlast koja može biti smijenjena mora barem glumiti odgovornost. Vlast koja zna da ne može biti smijenjena ne mora glumiti ništa.

Ona može vrijeđati građane, ponižavati institucije, zapošljavati podobne, dijeliti javno dobro kao stranački plijen i na kraju tvrditi da joj narod duguje zahvalnost.

Čemu onda smjena?

Čemu smjena ako može doći još gora vlast?

Zato što se demokracija ne gradi izborom savršenih, nego mogućnošću da nesavršene smijenimo.

Smjena nije jamstvo da će sutra biti bolje. Ona je jamstvo da današnja vlast nije posljednja riječ. Ona prekida političku hipnozu, ruši mit o nezamjenjivosti i vraća građanima osjećaj da njihov glas nije samo ukras na izbornom plakatu.

Možda će nova vlast biti gora. Ali ako je smjenjiva, ona je za demokraciju bolja od prethodne koja je građanima pokušala oduzeti samu ideju promjene.

Narod koji nikada ne smjenjuje vlast ne živi u stabilnosti. Živi u političkom pritvoru.

A vlast koja se trideset godina nije morala ozbiljno bojati birača nije vlast koja je pobijedila na izborima. To je vlast koja je pobijedila nad izborima.

Zato promjena nije pitanje hoće li doći bolji. Prvo pitanje glasi: može li uopće otići lošiji?

Ako može, demokracija još postoji.

A sve ovo tko ne razumije, ne znam koji se k.r.c politici ikad približio.

Objava Smjena vlasti: Lekcija koju učimo trideset godina pojavila se prvi puta na Republika.

‘Bolja strana’ je naslov ciklusa kolumni/pripovijedaka od kojih svaka opisuje svakodnevne prepoznatljive situacije koje kao poruku imaju afirmaciju međusobnog poštovanja, razumijevanja i povjerenja kao i univerzalnu ideju o općem bratstvu i sestrinstvu među ljudima neovisno o bilo kojoj vrsti njihove pripadnosti i opredijeljenosti. Naziv ‘Bolja strana’ nosi ideju da u svakoj situaciji, ma koliko bila teška ili zamršena, uvijek postoji druga perspektiva – ona svjetlija, smislenija i ljudskija. Ovaj ciklus kolumni polazi od uvjerenja da nikada nije kasno napraviti zaokret: u razmišljanju, u odnosima, u vlastitom životu. ‘Bolja strana’ nije bijeg od stvarnosti, nego svjestan izbor da se u njoj pronađe ono što nas gradi, povezuje i vodi naprijed.

Piše: Miroslav Pilj

Na kraju ulice, tamo gdje je asfalt polako prestajao biti asfalt i pretvarao se u prašinu, kamenčiće i tragove automobilskih guma, jednog se dana pojavio pas. Došao je niotkuda.

Imao je mršavo tijelo, dlaku slijepljenu od kiše i prljavštine i oči u kojima je bilo više opreza nego radoznalosti. Hodao je spuštene glave, kao da se izvinjava što uopće postoji. Svaki zvuk automobila tjerao ga je korak unazad. Svaki brži pokret čovjeka bio je dovoljan da se trgne i pobjegne. Bio je to pas koji je očito odavno naučio da ne vjeruje ljudima.

Početak prijateljstva

Djeca iz ulice prva su ga primijetila. U početku su ga samo gledala izdaleka. Stajala bi u grupi, šaptala, smijala se i nagađala odakle je došao. Netko ga je zvao. Netko drugi mu je dobacivao. A bilo je i onih koji su prema njemu bacali kamenčiće. Ne uvijek iz zloće. Ponekad iz straha. Ponekad iz neznanja. Jer djeca, kao i odrasli, ponekad povrijede ono što ne razumiju.

Pas bi tada naglo ustuknuo, podvio rep i pobjegao iza prve ograde. Tamo bi ostao neko vrijeme, sve dok ulica ponovo ne utihne.

Samo je jedan dječak učinio nešto sasvim drugo. Jednog poslijepodneva sjeo je na trotoar. Nije ga dozivao. Nije zviždao. Nije pružao ruke prema njemu. Nije pokušavao biti važan. Samo je sjeo i čekao.

Pas ga je promatrao izdaleka. Dječak je gledao u njega, ali ne onim pogledom kojim se nešto hvata ili prisvaja. Gledao ga je kao da mu govori:

„Ne moraš mi vjerovati. Samo želim da znaš da ti neću nauditi“.

Tako je prošao prvi dan. Pa drugi. Pa treći. Dječak bi svakog dana došao na isto mjesto i sjeo na isti trotoar. Ponekad bi donio komadić kruha. Ponekad samo svoju tišinu. Nije tražio ništa zauzvrat.

A onda je, nakon nekoliko dana, pas napravio prvi korak. Bio je to gotovo neprimjetan korak. Zatim još jedan. Zastao bi, pogledao dječaka, pa ponovo krenuo. Dječak se nije pomjerio. Pas je prišao dovoljno blizu da uzme komadić kruha. Uzeo ga je brzo i odmah uzmaknuo.

Dječak se nasmiješio. Sutradan je pas prišao malo bliže. Dan poslije još bliže. I tako je, polako, bez velikih riječi i bez obećanja, počelo jedno prijateljstvo. Narednih tjedana postali su nerazdvojni. Dječak je dolazio nakon škole, a pas bi ga već čekao na kraju ulice.

Trčao bi nekoliko koraka prema njemu, pa zastao, kao da još uvijek nije sasvim vjerovao vlastitoj sreći. Dječak bi mu pričao o svemu. O školi. O učiteljici. O utakmici. O tome tko ga je naljutio. O stvarima koje odraslima možda nisu bile važne, ali su njemu bile cijeli jedan mali svijet. Pas nije razumio riječi. Ali je razumio glas. Razumio je prisustvo. Razumio je da se neko vraća. Svaki dan. U isto vrijeme. Na isto mjesto.

„Ulica uvijek prije primijeti tuđi život nego vlastiti“

Komšije su, naravno, počele pričati. Ulica uvijek prije primijeti tuđi život nego vlastiti.

„Ne treba to tako, naviknut će se“.

„Tko zna čiji je“.

„Mogao bi biti opasan“.

„Nije to igra“.

Dječak je slušao, ali nije raspravljao. Nije pokušavao nikome dokazati da je u pravu.

Samo je dolazio. Jer neke se stvari ne objašnjavaju riječima. One se pokazuju.

Jednog jutra pas nije došao. Dječak je čekao. Prošlo je uobičajeno vrijeme. Nije ga bilo. Čekao je još malo. Ništa.

Prvi put nakon mnogo tjedana kraj ulice izgledao mu je nekako prazan. Kao da je iz tog poznatog prizora nestalo nešto što je postalo toliko uobičajeno da više nije ni primjećivao koliko mu znači. Dječak ga je počeo tražiti. Iza kuća. Pored ograde. Kod napuštenog dvorišta. Uz cestu. Zvao ga je tihim glasom. Nigdje ga nije bilo.

A onda ga je pronašao iza stare garaže.

Pas je ležao sklupčan u prašini, povrijeđen i iscrpljen. Dječak je na trenutak ostao nepomičan. U njegovim očima više nije bilo dječje igre. Bilo je samo jedno pitanje:

„Što sada?“.

Nije dugo razmišljao. Pozvao je oca. Zajedno su odnijeli psa veterinaru. Put do tamo nije bio dug, ali se dječaku činio beskrajnim. Držao je pogled na psu i povremeno ga pomilovao, kao da mu tim dodirom želi reći da neće ponovo ostati sam.

Dani su prolazili. Pas se polako oporavljao. A onda je jednoga dana ponovo stao na noge. Isprva nesigurno. Pa malo sigurnije. Rep mu se jedva primjetno pomjerio. Dječak se nasmijao. Bio je to isti pas. Ali više nije bio isti. A nisu bili isti ni ljudi oko njega. Jer se tada dogodilo nešto što nitko nije planirao.

Najvažnije

Jednog jutra pojavila se susjeda. U rukama je nosila staru, ali čistu deku.

„Da mu ne bude hladno“,  rekla je. Nije mnogo objašnjavala. Samo je spustila deku kraj tu gdje se najviše volio sklupčati..

Nedugo zatim došao je drugi susjed. Donio je zdjelu. Treći je donio hranu. Netko je napravio malo sklonište. Netko drugi ostavio vodu. I odjednom, pas koji je mjesecima bio ničiji, više nije bio sam.

Nije imao jednog vlasnika. Imao je cijelu ulicu. Bio je svačiji.

Možda je baš zato bilo potrebno toliko vremena da ljudi shvate ono što je jedno dijete vidjelo od prvog dana. Nije bilo najvažnije pitanje: „Čiji je pas?“.

Najvažnije je bilo: „Treba li mu netko?“.

„Što mogu učiniti za tebe?“

Dječak nije tražio da ga susjedi razumiju. Nije tražio da mu vjeruju. Nije držao govore o dobroti. Samo je prvi pokušao razumjeti nekoga tko nije znao kako vjerovati. I možda je upravo tu počela promjena. Ne kod psa. Nego kod ljudi.

Jer povjerenje se rijetko gradi velikim obećanjima. Gradi se malim, ponovljenim gestama. Time što dođeš i onda kada te nitko ne očekuje. Time što ostaneš i onda kada ti drugi kažu da odeš. Time što ne tražiš od drugoga da ti odmah vjeruje, nego mu svojim postupcima pokažeš da može.

Pas je na kraju dobio deku, zdjelu, hranu i sigurno mjesto. Ali ono najvažnije dobio je mnogo ranije. Dobio je nekoga tko je imao strpljenja čekati.

A dječak? On je možda tog ljeta naučio jednu od najvećih životnih lekcija:

Ne moraš uvijek učiniti nešto veliko da bi promijenio nečiji svijet. Ponekad je dovoljno da sjedneš kraj nekoga tko se boji. Da ne napraviš nagli pokret. Da ne tražiš ništa.

Da ostaneš. I da mu, dan po dan, pokažeš: „Nisi sam“.

Jer povjerenje se ne gradi riječima. Gradi se strpljenjem.

A dobrota, baš kao i povjerenje, često počinje onda kada prestanemo pitati: „Što je moje?

…i počnemo se pitati: „Što mogu učiniti za tebe?

Kratko o autoru

Pjesnik, likovni umjetnik, skladatelj, dramski pisac, novinar, radijski voditelj, scenarist… i možda još ponešto. Multimedijalni umjetnik Miroslav Miro Pilj. Desetljećima ovaj umjetnik stvara i živi umjetnost.

Rođen 1961. godine u Sarajevu, spisateljskim radom Miroslav Miro Pilj bavi se već od sedamdesetih godina, a početkom osamdesetih počinje i svoj kant-autorski rad, surađujući s brojnim glazbenicima i skladateljima. Autor je niza dramskih tekstova, likovno-poetsko-glazbenih performansa, kao i samostalnih likovnih izložbi predstavljenih u BiH i inozemstvu, a bio je angažiran i kao novinar i urednik nekoliko medijskih kuća.

Autor je i brojnih koncepata i scenarija za radijske i televizijske projekte. Sudjelovao je na međunarodnim kulturnim i mirovnim događajima, uključujući i Kongres Federacije mladih za mir u svijetu u Washingtonu. Pilj je član Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika HB, Društva novinara BiH, AMUS-a i Hrvatskog društva skladatelja i dopredsjednik je Udruge likovnih umjetnika HKD ‘Napredak’.

‘U korak s neMirom’ prva je njegova knjiga poezije, objavljena 1981.godine, a potom slijede zbirke poezije ‘Dijalog’, ‘Sva moja svitanja’, ‘Evo, sa i ja’, ‘Odgovor’, ‘U inat godinama’, ‘Lijepa riječ’, ‘MI nije jednako JA’ i ‘Više od sjećanja’, ‘Nocturno’… Pilj potpisuje i dramske tekstove ‘Zašto?’, ‘Krug’, ‘Čarobni prah’, ‘Sin’, monodramu ‘Ne žalim’…Ali, Pilj je i likovni umjetnik s dvije samostalne izložbe ‘Krila vremena’ i ‘Snaga vode’, ali i performer – performans ‘Do koga je – Istinite bajke i pjesme za odrasle’ izveo je više od 70 puta.

Objava ‘Bolja strana’ – ciklus kolumni-pripovijedaka Miroslava Pilja: Pas pojavila se prvi puta na Republika.

Kao dobar poznavatelj prilika u regiji, Bieber u tekstu za beogradski tjednik Radar navodi kako ne vjeruje da će Europska unija “poduzeti bilo kakav značajan korak prije izbora u Srbiji, plašeći se negativnog efekta koji bi to moglo izazvati”. Bieber dodaje da “ako na njima Vučić bude poražen, bit će potreban novi pristup; a ukoliko pobjedi, odnosi će se morati preispitati”.

Vjerojatno je da će odnosi Bruxellesa i Beograda nastaviti posrtati kao što je to bio slučaj posljednjih godina, ocijenio je Bieber, referirajući se na nedavni sprovod osuđenika za ratne zločine Ratka Mladića i dolazeće prijevremene parlamentarne izbore koje je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić raspisao za 25. listopada.

Mladićev sprovod će, uvjeren je Bieber, vjerojatno ubrzati distanciranje Unije od Vučićeva režima, koliko god to bilo zakašnjelo. Ako je sprovod bila prva etapa u tom procesu, izbori bi mogli biti druga, navodi Bieber, podsjećajući da je Mladić 7. rujna u Beogradu “sahranjen uz de facto državne počasti”.

Podsjećajući da je Mladić osuđen za genocid u Srebrenici i “oličenje onog najgoreg iz devedesetih godina”, Bieber konstatira da je “još upečatljivije od te zgroženosti bilo iznenađenje koje je to izazvalo u brojnim europskim prijestolnicama”.

Dodaje da se tom zgroženošću otkriva “do koje se mjere u mnogim europskim metropolama slabo razumije koliko su daleko srpske vlasti odmakle vodeći srpsko društvo mračnim putem povijesnog revizionizma i negiranja zločina iz prošlosti”.

“Malo je toga što EU može učiniti kako bi izbori bili slobodni”

Bieber navodi kao “jasan signal” što će predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen tijekom predstojeće turneje u regiji zaobići Beograd jer bi “srpski režim takav posjet ionako zloupotrijebio pred parlamentarne izbore i spinovao, predstavljajući ga kao izraz podrške koju EU pruža Vučiću”.

“Pošto do izbora nema puno, malo je toga što EU može učiniti kako bi oni bili slobodni i pošteni. No to ne znači da se Unija ne treba pripremati za period nakon 25. listopada”, istaknuo je Bieber.

On navodi da su “odnosi EU-a s Turskom i Gruzijom poučni primjeri” jer je Unija zamrznula pregovore s obje zemlje te dodala da “to nije pomoglo poboljšanju stanju demokracije ni u jednoj od njih”.

Konstatirajući da Srbija “nije blizu Rusiji kao Gruzija, niti dovoljno velika i važna poput Turske”, njegov je zaključak da bi snažne mjere Unije mogle imati veći utjecaj, ali da “fokus ne bi trebao biti na kažnjavanju srpskih vlasti, već na pronalaženju drugih načina da se podrže kritički nastrojeni demokratski glasovi”.

“To će u predstojećem periodu biti od presudne važnosti”, naglašava profesor Sveučilišta u Grazu. On sugerira da bi, ususret izborima, razliku mogao napraviti pritisak da se poprave izborni uvjeti.

“Jasno je da (Vučićev) režim može puno toga izgubiti, i da se na ovim izborima ne postavlja samo pitanje hoće li SNS poslije njih ostati na vlasti ili ne, već i hoće li mnogi od njegovih vodećih ljudi i pripadnika s njima povezanih klika završiti u zatvoru ili pobjeći u Dubai ili Moskvu”, ocijenio je Bieber.

Objava Bieber: EU mora promijeniti ili preispitati odnose sa Srbijom pojavila se prvi puta na Republika.

Stipe Jukić možda će završiti iza rešetaka, ali njegovo „djelo” ostat će zauvijek upisano u povijest višićke konceptualne umjetnosti. Generacije će učiti o njegovom hrabrom performansu, o čovjeku koji je imao hrabrosti pokazati pravo lice društva u kojem živimo.

Njegova poruka je jasna: u zemlji gdje su najveći lopovi postali najugledniji građani, pravi umjetnik je onaj koji ima hrabrosti igrati njihovu igru, samo u manjem obimu. Ako mene pitate, Stipan nije lopov. Stipe je defakto umjetnik. I njegova „krađa” nije zločin, ona je lekcija, onima koji znaju čitati.

Na kraju, ostaje pitanje,  tko je pravi umjetnik? Onaj koji leži na cesti i ne škodi nikome? Ili onaj koji uzme novac i natjera cijelu državu da razmišlja o korupciji, nejednakosti i licemjerju?

Piše: Emil Karamatić

U Višićima, malom mjestu u Bosni i Hercegovini, dogodilo se nešto što nadilazi običnu kriminalnu kroniku. Poštar Stipe Jukić postao je junak neobične priče, priče o čovjeku koji nije tek običan lopov, već smjelim jezikom kazano, konceptualni umjetnik, nasljednik slavne hrvatske tradicije koju je prije pola stoljeća započeo legendarni Tomo Gotovac. 

Njegovo „djelo”, otuđenje oko 50.000 konvertibilnih maraka namijenjenih za šezdeset mirovina nije puka krađa, već sofisticirani konceptualni performans izveden usred izborne kampanje, svojevrsna ogledna vježba koja otkriva pravo lice bh. društva.

Umjetnik u poštanskoj uniformi

Stipe Jukić nije običan poštarski radnik koji je podlegao iskušenju. On je vizionar, konceptualni umjetnik koji je shvatio da prava umjetnost ne počiva na platnima ili skulpturama, već na društvenoj intervenciji koja tjera ljude na razmišljanje. 

Njegov „performans” savršeno je tempiran u vrijeme izborne kampanje koja je u punom jeku. Političari obećavaju kule i gradove uz pokoju zlatnu kašiku, a Stipe svojim činom pokazuje što se doista događa iza kulisa. Poznatijih kao osvojeni prostori nacionalnih partija.

Njegova „izložba” sastoji se od šezdeset praznih omotnica koje su trebale sadržavati mirovine. Svaka omotnica predstavlja jednog umirovljenika, svaki prazan džep simbolizira obećanja političara koja nikad nisu ispunjena. 

Dakle, Stipe nije ukrao novac, on je „posudio” materijal za svoju umjetničku instalaciju koja će zauvijek ostati upisana u kolektivnu memoriju našega maloga mista.

Od Gotovca do Jukića: evolucija konceptualne umjetnosti

Ako mislite da je konceptualna umjetnost mrtva u Bosni i Hercegovini, varate se. Ona samo nosi poštarsku uniformu umjesto crne rolke i umjesto Zagrebačke avenije šeta ulicama od Višića do tamo daleko. 

Stipe Jukić, naš lokalni „umjetnik u akciji”, izravni je nasljednik slavne tradicije koju je prije pola stoljeća započeo Tomo Gotovac, čovjek koji je ležao na cesti i time promijenio povijest umjetnosti.

Tomo Gotovac je 1966. godine izveo svoj čuveni performans „Ljubljenje zida” i „Ležanje na cesti“,  akcije koje su šokirale zagrebačku, a potom i svjetsku umjetničku scenu.  Ležao je na asfaltu, riskirajući da ga pregazi tramvaj, samo da bi dokazao da umjetnost može biti bilo što,  pa čak i besmisleno ležanje. Dakle, 1971. godine  izveo je i svoj najpoznatiji performans „Golotinja”, skinuo se do gola usred Zagreba i šetao gradom kao živući dokaz da je tijelo umjetničko djelo.

Stipe Jukić ide korak dalje. On ne leži, on uzima. Dok je Tom riskirao da ga pregazi tramvaj, Stipe je riskirao da ga pregazi zakon. 

Obojica su hrabri, ali priznajmo, lakše je ležati na cesti i čekati da te netko obilježi kao umjetnika, nego uzeti 50.000 KM i čekati da te netko obilježi kao kriminalca.

Tehnike i sredstva: od tijela do tuđeg novca

Tom je koristio svoje tijelo kao umjetnički medij. Ležao je, šetao, skidao se,  sve u ime umjetnosti. Njegovo tijelo bilo je platno, a grad galerija. Njegovo golo tijelo  bila je metafora za ranjivost čovjeka u urbanom okruženju, za ogoljenost pred sustavom koji ga ždere.

Stipe nije morao skidati odjeću, skinuo je nešto puno vrjednije. Njegova „golotinja” je golotinja šezdeset umirovljeničkih džepova. 

Dok je Tomo pokazivao svoje tijelo, Stipe je pokazivao tuđe prazne džepove. Obojica su koristili šok kao umjetničko sredstvo, samo što je Stipin šok trajniji. 

Tom se mogao obući nakon performansa. Umirovljenici iz Višića se ne mogu „obući”  njihov novac je otišao u nepovrat.

Čudo je ta Stipina „izložba”, sastoji se od šezdeset praznih omotnica koje su trebale sadržavati mirovine. Svaka omotnica predstavlja jednog umirovljenika, svaki prazan džep simbolizira obećanja političara koja nikad nisu ispunjena. Njegovo „platno” su šezdeset umirovljeničkih omotnica, njegova „galerija” je pošta u Višićima, a njegova „publika” su svi oni koji su ostali bez mirovine.

Umjetnost kao društvena kritika

Tomo Gotovac je svojim performansima kritikovo društvo, konzumerizam, otuđenost modernog čovjeka. Njegovo ležanje na cesti bila je metafora za taj besmisleni života u urbanom okruženju, čovjek leži na asfaltnim kockama, a svijet juri oko njega. Publika je bila zbunjena, neki su ga pljuvali, neki hvalili, ali na kraju, što je i bio cilj, svi su pričali o njemu. Bio je provokacija, skandal, umjetnost, sve u jednom.

Kritika našeg Stipana od Jukića kuća je konkretnija. Njegov performans kaže: „Dok vi ležite na kaučima i gledate kako političari kradu milijune, ja ću vam pokazati kako se to radi u praksi, samo u manjem obimu.” Tom Gotovac je govorio: „Svijet je lud.” Stipe kaže: „Svijet je lopov, a ja sam samo lošiji glumac od onih u parlamentu.”

Kada je Stipe izveo svoj performans, publika je bila bijesna. Umirovljenici su htjeli svoj novac, mediji su htjeli senzaciju, policija je htjela uhićenje. Ali nitko nije htio priznati da je ovo zapravo vrhunska umjetnost, da je Stipe u očima mnogih kao sitni kokošar, samo doslovno primijenio ono što političari rade metaforički već decenijama.

Nasljeđe velikih majstora

Stipin rad duboko je ukorijenjen u bogatoj tradiciji hrvatskih i bosanskohercegovačkih „umjetnika” koji su decenijama usavršavali ovu formu. Njegovi prethodnici, brojni političari i dužnosnici koji su pokrali državu pa pobjegli u susjednu Hrvatsku, ostavili su neizbrisiv trag u povijesti konceptualne umjetnosti na ovim prostorima.

Oni su bili pioniri, istraživači granica između legalnog i ilegalnog, između morala i preživljavanja. Njihove „instalacije” bile su mnogo veće, milijuni maraka, cijele institucije, nacionalna blaga. Stipan je samo skromni nasljednik te tradicije, učenik koji je savladao osnove zanata od svojih učitelja s visokih pozicija.

Ali tu Stipe pravi egzotičan iskorak koji ga izdvaja od svih njegovih prethodnika. Dok su hrvatski političari koji se ogriješe o zakone BiH tradicionalno bježali u Hrvatsku, tu sigurnu luku za sve one koji su „završili posao” u Bosni i Hercegovini, Stipe je odlučio ići dalje. Mnogo, mnogo dalje.

Njegova destinacija? Tajland. Da, dobro čujete, dok su se njegovi učitelji krili po Zagrebu, Splitu i Dubrovniku, Stipe je kupio kartu za Bangkok.  Zašto? Jer pravi umjetnik ne slijedi utabane staze. Pravi umjetnik stvara nove puteve.

Ovo je Stipin najhrabriji performans do sada — pobjeći u zemlju gdje ga BiH zakon ne može dosegnuti, gdje će jesti tradicionalno tajlandsko jelo pad thai na plaži dok umirovljenici iz Višića broje preostale marke uz pokoju psovku, pretpostavljam, baba Matija ni kiva ni dužna zvršila je ovih dana pojačanim intenzitetom u MP3. 

Dok su njegovi prethodnici birali susjednu državu, Stipe je hrabro odabrao susjedni kontinent.  To se zove umjetnička vizija.

Izborna ironija

Najgenijalniji aspekt Stipinog performansa jest njegova savršena sinkronizacija s izbornom kampanjom. Dok političari drže vatrene govore o poštenju, transparentnosti i borbi protiv korupcije, Stipe svojim činom pokazuje pravu istinu, da su najveći lopovi upravo oni koji se kandidiraju za najviše pozicije.

Građani s ogorčenjem govore o „sitnom prevarantu” našem malom Stipanu, dok istovremeno biraju „ugledne građane” koji su pokrali cijelu državu.  Ova kognitivna disonanca postaje dio Stipine umjetničke poruke, on ne kritikuje samo sebe, već cijeli sustav vrijednosti u kojem živimo.

Poruka performansa

Stipin „zločin” zapravo je ogledalo koje nam pokazuje naše pravo lice.  On nam govori: „Ako su oni na vrhu pokrali milijune i postali uglednici, zašto ja ne bih ukrao 50.000 KM i postao zločinac?”  Njegovo djelo postavlja pitanje, tko je pravi lopov? Onaj koji ukrade da preživi i uzgred obiđe bordele Bankoka, ili onaj koji ukrade da se obogati, a zatim sjedi u parlamentu?

Tomo Gotovac je ostavio poruku: umjetnost može biti bilo što. Stipe Jukić dodaje: a lopovluk može biti umjetnost ako ga dovoljno ljudi nazove korupcijom.

Njegova „kazna”, medijska hajka i društvena osuda, samo potvrđuje uspjeh njegovog performansa.  Postao je simbol, ikona, mučenik koji je vlastitim tijelom (i tuđim novcem) pokazao apsurdnost sustava u kojem živimo.

Njih dvojica dijele istu sudbinu, uistinu obojica su šokirala publiku, obojica su postali simbol nečeg većeg od sebe samih. Tom je simbol hrabrosti da se bude drugačiji. Stipe je simbol hrabrosti da se bude isti kao oni na vrhu, samo manje uspješan.

Epilog: Umjetnost koja traje

Stipe Jukić možda će završiti iza rešetaka, ali njegovo „djelo” ostat će zauvijek upisano u povijest višićke konceptualne umjetnosti. Generacije će učiti o njegovom hrabrom performansu, o čovjeku koji je imao hrabrosti pokazati pravo lice društva u kojem živimo.

Njegova poruka je jasna: u zemlji gdje su najveći lopovi postali najugledniji građani, pravi umjetnik je onaj koji ima hrabrosti igrati njihovu igru, samo u manjem obimu. Ako mene pitate, Stipan nije lopov. Stipe je de fakto umjetnik. I njegova „krađa” nije zločin, ona je lekcija, onima koji znaju čitati.

Na kraju, ostaje pitanje,  tko je pravi umjetnik? Onaj koji leži na cesti i ne škodi nikome? Ili onaj koji uzme novac i natjera cijelu državu da razmišlja o korupciji, nejednakosti i licemjerju?

Tom Gotovac je istinski umjetnik. Naš Stipan  je… umjetnik s kaznenim dosjeom i putovnicom za Tajland. Ali u zemlji gdje političari kradu milijune i zovu se „uglednim građanima”, možda je prava umjetnost upravo to, biti mali lopov u svijetu velikih lopova, pobjeći u Aziju i nazvati stvari pravim imenom.

Stipe Jukić: poštar po zanimanju, umjetnik po pozivu, lopov po presudi, bjegunac po izboru. Tomo Gotovac: umjetnik po zanimanju, legenda po nasljeđu. Obojica su pokazala da umjetnost boli. Samo što Stipina umjetnost boli više, posebno umirovljenike iz Višića, dok on uživa u tajlandskom suncu.

Objava Stipe Jukić, iz našeg malog mista Višići: Utabanim stazama najuglednijih ili konceptualni umjetnik jakih poruka pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Miroslav Pilj

Kiša je padala kao da se netko inati s nebom. Nije to bila ona tiha, proljetna kiša koja tek ovlaš dodiruje krovove i prozore, nego gusta, uporna kiša koja je cijeli grad pretvarala u sivu zavjesu.

Asfalt se presijavao pod uličnim svjetiljkama, a voda se slijevala niz pločnike u tankim, nemirnim potocima. Ljudi su stajali na autobusnoj stanici zbijeni pod nadstrešnicom, svako u svom malom krugu nestrpljenja. Autobus je kasnio već dvadeset minuta.

Dvadeset minuta nekome je samo dvadeset minuta. Ali na hladnoj stanici, pod kišom, uz mokre cipele i pogled koji svakih nekoliko trenutaka bježi prema praznoj cesti, vrijeme zna postati mnogo duže.

„Svijet, kao i uvijek, nije imao namjeru čekati“

Jedna žena glasno je uzdisala, kao da bi svojim uzdasima mogla prizvati autobus. Svaki put kad bi pogledala niz ulicu, lice bi joj se na trenutak ozarilo nadom, a onda bi se ponovo zatvorilo u razočaranje.

Mladić je svakih nekoliko minuta pogledavao na sat. Sat mu je, činilo se, bio najvažniji čovjek na stanici.

Dvojica srednjoškolaca prepirala su se oko nečega što vjerojatno već sutra neće ni pamtiti. Njihove riječi, isprekidane smijehom i prkosom, odjekivale su ispod nadstrešnice. U njihovim godinama čovjek još vjeruje da je svaka rasprava važna, da se svaka sitnica mora dokazati do kraja i da svijet može sačekati dok on ne bude u pravu.

A svijet, kao i uvijek, nije imao namjeru čekati.

Kada se autobus konačno pojavio na kraju ulice, njegove su se mokre stranice polako približavale stanici. Farovi su se probijali kroz kišu kao dva blijeda kruga svjetlosti. Motor je zagrmio, vrata su se otvorila i ljudi su, gotovo istovremeno, krenuli prema njima. Svi su navalili unutra. Kao da su se tih dvadeset minuta kašnjenja pretvorili u jedan jedini trenutak u kojem je svako želio biti prvi.

Vozač je sjedio za upravljačem. Bio je to sredovječan čovjek umornih očiju. Na licu mu se vidjelo ono što ljudi obično ne primijete: tragovi dugog dana, neprospavane noći, brige koje se ne ostavljaju kod kuće samo zato što počinje radno vrijeme.

Pogledao je putnike u retrovizoru i tiho rekao: „Izvinite zbog kašnjenja“.

Nitko nije odgovorio. Možda ga nisu čuli. A možda jesu, ali su tog jutra ili tog dana svi bili previše zaokupljeni vlastitim žurbama da bi čuli čovjeka koji im se obraća. Autobus je krenuo. Brisači su ravnomjerno prelazili preko prednjeg stakla, lijevo-desno,  kao da pokušavaju obrisati ne samo kišu nego i sivilo cijelog dana. Grad je prolazio iza mokrih prozora: zgrade zamagljenih fasada, prodavaonice s upaljenim svjetlima, ljudi pod kišobranima koji su žurili svako na svoju stranu.

Putnici su šutjeli. Neki su gledali kroz prozor. Neki u telefone. Neki u ništa posebno.

Svako je nosio svoj mali svijet sa sobom.

„U autobusu je zavladala tišina“

A onda se, na sredini vožnje, autobus naglo zaustavio. Nije bio kvar. Nije bilo crvenog svjetla na semaforu. Na cesti je stajala starica. Pokušavala je prijeći ulicu po pljusku. Bila je sitna i pogrbljena, gotovo nestvarna pod velikim kišnim kapima. U jednoj ruci držala je malu torbu, a drugom se pridržavala za kišobran koji je vjetar uporno pokušavao okrenuti naopako.

Pred njom je bila široka cesta, mokra i klizava, a automobili su prolazili kao tamne sjene kroz vodu. Vozač je pogledao staricu. Zatim je pogledao cestu. Pa putnike. Nije rekao ništa. Ustao je. Otvorio vrata autobusa i izašao na kišu. Nekoliko putnika začuđeno je podiglo pogled. Vozač je prišao starici, uzeo je pažljivo pod ruku i polako poveo preko ceste. Hodao je njezinim korakom, a ne svojim.

Zaustavljao se kad bi se ona zaustavila. Čekao kad bi se uplašila. Kiša mu je natapala kosu i ramena, ali kao da je više nije osjećao. Nije žurio. Jer nekad čovjek mora usporiti da bi drugom čovjeku omogućio da stigne. U autobusu je zavladala tišina.

Ona žena koja je do maloprije glasno uzdisala više nije ništa govorila. Mladić koji je svakih nekoliko minuta gledao na sat spustio je ruku. Dvojica srednjoškolaca prestala su se prepirati. Odjednom je svako od njih, makar na nekoliko sekundi, zaboravio na sebe. Gledali su kroz staklo čovjeka koji je po kiši vodio nepoznatu staricu preko ceste.

I možda su prvi put tog dana vidjeli nešto važnije od vlastite žurbe. Kad se vozač vratio u autobus, zatvorio je vrata i ponovo sjeo za upravljač. Nije izgledao kao čovjek koji je učinio nešto posebno. Samo je obrisao kišu s lica rukavom, namjestio retrovizor i nastavio vožnju.

A onda se iz zadnjeg dijela autobusa „začula“ – tišina.

„Do ljudi“

Autobus je i dalje kasnio. Sat je i dalje pokazivao isto vrijeme. Kiša je i dalje padala. Grad je i dalje bio mokar i siv. Ali nešto se među tim ljudima promijenilo.

Ponekad nije potrebno mnogo da se promijeni raspoloženje čitavog dana. Dovoljno je da netko, makar na nekoliko trenutaka, zaboravi na vlastitu žurbu i primijeti drugog čovjeka.

Kad su putnici počeli izlaziti, gotovo svako je pozdravio vozača. On je samo kratko klimnuo glavom. Kao da nije učinio ništa posebno.

A možda upravo u tome i jeste veličina takvih ljudi. Ne rade dobro da bi ih neko vidio. Ne pomažu da bi dobili zahvalnost. Ne čine ljudskost zbog aplauza. Jednostavno učine ono što u tom trenutku treba učiniti.

Autobus je toga dana kasnio dvadeset minuta. Ali možda je baš tih dvadeset minuta trebalo da se dogodi nešto važnije. Da nekoliko umornih, nervoznih i užurbanih ljudi na trenutak zastanu u sebi. Da shvate kako vrijeme nije uvijek ono što pokazuje sat.

Ponekad je vrijeme koje poklonimo drugom čovjeku najvrjedniji dio našeg dana.

A poštovanje?

Ono zaista ne počinje riječima. Počinje onda kada vidimo čovjeka kojem je potrebna pomoć — i ne prođemo pored njega. Jer na kraju dana možda nećemo pamtiti koliko smo čekali autobus. Ali ćemo možda dugo pamtiti čovjeka koji je izašao na kišu da bi nekome pomogao prijeći cestu. I možda je baš zato taj autobus, premda je kasnio, stigao na pravo mjesto. Do ljudi.

Kratko o autoru

Pjesnik, likovni umjetnik, skladatelj, dramski pisac, novinar, radijski voditelj, scenarist… i možda još ponešto. Multimedijalni umjetnik Miroslav Miro Pilj. Desetljećima ovaj umjetnik stvara i živi umjetnost.

Rođen 1961. godine u Sarajevu, spisateljskim radom Miroslav Miro Pilj bavi se već od sedamdesetih godina, a početkom osamdesetih počinje i svoj kant-autorski rad, surađujući s brojnim glazbenicima i skladateljima. Autor je niza dramskih tekstova, likovno-poetsko-glazbenih performansa, kao i samostalnih likovnih izložbi predstavljenih u BiH i inozemstvu, a bio je angažiran i kao novinar i urednik nekoliko medijskih kuća.

Autor je i brojnih koncepata i scenarija za radijske i televizijske projekte. Sudjelovao je na međunarodnim kulturnim i mirovnim događajima, uključujući i Kongres Federacije mladih za mir u svijetu u Washingtonu. Pilj je član Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika HB, Društva novinara BiH, AMUS-a i Hrvatskog društva skladatelja i dopredsjednik je Udruge likovnih umjetnika HKD ‘Napredak’.

‘U korak s neMirom’ prva je njegova knjiga poezije, objavljena 1981.godine, a potom slijede zbirke poezije ‘Dijalog’, ‘Sva moja svitanja’, ‘Evo, sa i ja’, ‘Odgovor’, ‘U inat godinama’, ‘Lijepa riječ’, ‘MI nije jednako JA’ i ‘Više od sjećanja’, ‘Nocturno’… Pilj potpisuje i dramske tekstove ‘Zašto?’, ‘Krug’, ‘Čarobni prah’, ‘Sin’, monodramu ‘Ne žalim’…Ali, Pilj je i likovni umjetnik s dvije samostalne izložbe ‘Krila vremena’ i ‘Snaga vode’, ali i performer – performans ‘Do koga je – Istinite bajke i pjesme za odrasle’ izveo je više od 70 puta.

Objava ‘Bolja strana’ – ciklus kolumni-pripovijedaka Miroslava Pilja: Autobus pojavila se prvi puta na Republika.

Sloboda se sanja i ne traži realno prosuđivanje. Sanjati i realno prosuđivati ne može pošten čovjek. Ta igra je neka vrsta diplomatskog kurvanja, kada se istovremeno izražava ljubav i zabija nož u leđa. U borbi za slobodu postoji i ona neobjašnjiva, jaka volja koja izbija svaku vrstu političkih kurvanja.

Piše: Emil Karamatić

Ja sam od onih koji se ne pokoravaju. Ali razumijem puno ljudi koji podržavaju Trumpa ili Putina ili misle da su ta dvojica takvi krojači svjetskih karata da je svaka hrabrost isključena pred njima. Razumijem i razmišljanja koja mi se gade, naprosto da ostanem u duhu slobode kao prava na slobodu rečenog.

Međutim, ne mogu shvatiti, a podržati nikad da netko ima toliku potrebu da se predsjednika Ukrajine, Zelenskog, stalno ponižava. Čak i onaj pokušaj poniženja u Ovalnom uredu mi nije zasmetao koliko potreba domaćih pojedinaca kad, umjesto njegovog imena, koriste termin – recimo “džemperaš”, “džemperasti Zelenski”.

To poniženje stalno prati veličanje i isticanje moći Putina i Trumpa koje doživljavam kao najobičnije političke siledžije i razbojnike.

Istovremeno Europska unija se stavlja na marginu. Do zla Boga da je EU komad afričke pustinje, a ne najbolji dio zemlje ili država na planeti. Možda bi pojedincima koji veličaju moć Rusije i Amerike rekao da govore istinu i da su razumni i mudri ljudi, da slobodu ne doživljavam kao prejaku, emotivno socijalnu kategoriju i da ništa ne znam. Ama baš ništa iz bliske prošlosti ili povijesti.

Uslijedit će niz koji izbija sve gluposti o nečijoj moći.

Ako su umislili da su u pravu svi ti veličatelji političkih seratora, onda bi bilo logično da ih pitam što je radio Winston Churchill i Englezi u Drugom svjetskom ratu? Je li bilo jednostavnije da se pokorio Hitleru i kao lud dizao ruku gdje i kada treba i ne treba, nego da je ponudio vlastitom narodu krv, znoj i suze.? I zamislite analitičke diplomatske snobine, isti taj narod nije bio lud, ali je prihvatio najgoru ponudu, ponudu koju nikada ni jedan premijer do njega nije izustio.

Idemo dalje. Ne želim tražiti primjere redoslijedom nego emocijom kako sloboda i zahtijeva. Nepovezano navoditi primjere, nekom vrstom nereda, što slobodi i pristaje.

Što je radio Tito s prijelazom iz Zagreba u Beograd, a potom u Užice, sve ostalo je povijest…. Ali kako ne spomenuti Kadinjaču, Kozaru, Neretvu i Sutjesku?

Vratimo se godinama unatrag. Što su radili Amerikanci u Bostonskoj čajanki 1773. godine? Srbi u Prvom svjetskom ratu? Ustanici u Bosni i Hercegovini 1875. godine… Što su radili talijanski partizani 1943.? Alžirci i Tunižani u ratu za slobodu protiv Francuske …?

Bilo je nezamislivo osamdesetih godina pomisliti da će Kosovo biti država. Čak ni početkom devedesetih nitko nije smio izustiti da će Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija biti neovisne države.

Tko ih je stajao? U njihovim težnjama za slobodom u početku, nigdje nikog nije bilo. Prvog spomenutog Churchilla, nitko nije htio ni saslušati. Da ne govorim o ostalima. Sve te silne priče sugeriraju da se jačem treba pokoriti? Da ni u ludom snu David nema šanse protiv Golijata?

Međutim, iz osobnog iskustva bi mogu kazati da sam puno puta bio David, i to džemperasti, koji se se nikad nije predao.

No, sjetih se tih divnih boraca poput Chea i Arafata, pa druga Save, pa džemperastog Ive Lole Ribara. Svi su mogli u dubokoj hladovini sjediti. U svojim čaršijama mirno uživati u jelima i pićima i ljubovati na svakom koraku. Jer revolucionarni duh, čak i neupotrijebljen u ratu, traži neku vrstu zabranjenog ljubovanja. Kao bumbar koji leti sa cvijeta na cvijet. Ma, eto neka bude kao Tito, i prije i u ratu, ali i poslije njega.

Ali nisu izabrali taj život, podredili su ga slobodi. Sloboda je jak zov.

I to je dimenzija koja nedostaje svim analitičarima koji su opčinjeni Putinom i Trumpom i njihovim oružjem.

Tuposti su to da nema objašnjenja kako bi oni razumjeli tu vrstu zova. Nekad mi izgleda, volio bih da griješim, kao da je mozak pojedinih analitičara anuliran spoznajom moći kojoj se dive.

Povijest je satkana od boraca za slobodu i siledžija. Hitleru je netko morao kazati: ‘Idiote kud si pošao’. Miloševiću također. Mussoliniju isto. Putin je na dobrom putu odlaska u pakao. Proces zaustavljanja Trumpa je mučan i vjerojatno dug.

Ali će se zaustaviti.

I ne zaboravite – sloboda je oduvijek bila kao oblaci nad Mostarom, taman kad smo ispratili jedne dolaze drugi. Dakle, sloboda su dulumi pitanja s još većim brojem upitnika da ih, kad-tad, moramo osloboditi onog lako zloupotrebljivog, državnog, narodnog, kolektivnog, gdje totalitarizmi slobodu lako zaustave.

Ali ne, to je ono što je nedopustivo. Neumorno se mora ići dalje i slobodu dovesti na mjesto, u okrilje pojedinca koji svojom slobodom ne želi ugroziti drugoga.

Sloboda?

Samo što smo se izborili za jednu, pred vratima stoji druga i moli. Moli za tog zaboravljenog, usamljenog koji čeka da posljednji vrisne. Imam je i ja.

Tad smo se izborili.

Do tada, samo putujemo kroz slobode…

Objava ‘Sloboda kroz govna i pak’o jer to ti je tako’ pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Miroslav Pilj

U zgradi u kojoj je živio ljudi su se poznavali više po zvuku vrata nego po imenima. Znalo se tko ustaje prije zore i tiho zatvara vrata za sobom, tko se vraća kasno pa ključem dugo traži bravu, tko zalupi vratima kad je ljut, a tko ih zatvara gotovo nečujno, kao da se i zbog vlastitog odlaska nekome treba ispričati. Prepoznavali su se po koracima na stepenicama, po kašlju iza zida, po zvuku televizora koji bi se navečer provukao kroz tanke zidove.

Lift u kvaru

Znali su jedni o drugima sitnice, ali gotovo ništa važno. Znali su tko kupuje kruh ujutro, tko izvodi psa, tko prima poštu, tko često nosi pune vrećice iz trgovine. Ali rijetko je tko znao zbog čega tugu u sebi nosi čovjek koji mu svakoga dana prođe ispred vrata.

Zgrada je bila jedna od onih sivih, pomalo umornih zgrada koje su pamtile više nego što su njihovi stanari slutili.

Na zidovima stubišta ostale su blijede mrlje od nekadašnjih plakata i tragovi mnogih ruku koje su se godinama oslanjale na ogradu. Prozori na stubištu gledali su prema ulici, a jutarnje sunce kroz njih je ulazilo u uskim zlatnim trakama, presijecajući prašinu koja je lebdjela u zraku.

Jednog jutra lift je opet bio u kvaru. Na vratima je visjela mala cedulja s kratkom, gotovo ravnodušnom porukom: NE RADI. Već je navikao na te kvarove. U toj zgradi kvarovi su bili gotovo dio kućnog reda. Kvario se lift, grijanje, rasvjeta, brave, slavine… a ponekad, činilo mu se, i ljudi.

Pogledao je prema stepenicama i tiho uzdahnuo. Imao je svoj uobičajeni jutarnji ritam. Posao. Telefon. Sastanci. Poruke na koje treba odgovoriti. Ljudi koji nešto traže. Obaveze koje se nižu jedna za drugom kao stepenice kojima nema kraja.

Krenuo je niz stepenice.

Na drugom katu je ugledao starijeg čovjeka kako pokušava unijeti nekoliko punih vrećica u stan. Bio je sitan i pomalo pogrbljen. Na njemu je bila stara, uredno zakopčana jakna, iako jutro još nije bilo hladno. Kosa mu je bila gotovo potpuno sijeda, a lice izborano dubokim borama koje nisu izgledale samo kao trag godina. Neke su bore, pomislio je, sigurno nastale od smijeha, ali neke su bile posljedica duge šutnje. Starac je jednu vrećicu spustio na pod, drugu pridržavao koljenom, a ključem pokušavao pronaći bravu.

„Hvala ti sine“

Nekoliko trenutaka gledao ga je kako se muči. A onda je, bez mnogo razmišljanja, sišao dvije stepenice niže, vratio se i uzeo vrećice.

-Dajte, pomoći ću vam.

Starac ga je pogledao iznenađeno. Kao da nije očekivao pomoć. Kao da je već odavno navikao sve nositi sam.

-Hvala ti, sine, rekao je zadihano.

Ušao je za njim u mali, tihi hodnik. Stan je mirisao na kavu i nešto što ga je nejasno podsjetilo na djetinjstvo. Na starom ormariću stajala je fotografija u okviru. Na njoj mlad čovjek širokog osmijeha, zagrljen sa starijim muškarcem koji je, po crtama lica, morao biti ovaj isti čovjek, samo nekoliko desetljeća mlađi. Nije pitao tko je na fotografiji. Neke se stvari ne pitaju odmah.Starac je spustio vrećice na kuhinjski stol, obrisao čelo rukavom i nekoliko trenutaka samo stajao.

Onda je rekao:

-Ako imaš vremena… hajde na kavu.

Zastao je.

-Ionako je više nemam s kim popiti.

Ta rečenica ostala je među njima visjeti poput tišine. Pogledao je prema telefonu koji mu je u džepu upravo ponovno zavibrirao. Imao je obaveze. Imao je planove. Imao je cijeli dan koji je već bio ispunjen prije nego što je i počeo. Ali nešto u onome „više nemam s kim“ zaustavilo ga je.

-Može.

Starac se nasmiješio. Bio je to mali osmijeh, ali mu se cijelo lice odjednom promijenilo. Kao da se na njemu, makar na trenutak, otvorio prozor kroz koji je ušla neka davna svjetlost. Sjeli su za mali kuhinjski stol. Kava je bila jaka i crna. Razgovor, u početku, slab. Pričali su o vremenu. O liftu. O tome kako se danas sve brzo kvari i kako se majstori čekaju duže nego što se nekada čekalo. Spomenuli su penzije, cijene u trgovinama, susjede i još nekoliko nevažnih stvari kojima ljudi često popunjavaju tišinu dok ne pronađu hrabrost da kažu nešto stvarno.

„Više nemam s kim“

A onda se dogodilo nešto jednostavno. Starac je počeo pričati. O godinama koje su prošle. O ratu koji je ostavio prazna mjesta za stolovima i imenima koja se više nisu imala kome izgovoriti. O prijateljima čiji su glasovi s vremenom izblijedjeli, ali čije je lice još uvijek mogao jasno vidjeti. Pričao je o sinu.

-Živi daleko, rekao je. Ima svoj život, svoj posao, svoju obitelj. Zove, dodao je nakon kratke stanke.  

-Ali rijetko.

Nije to rekao s ljutnjom. Više s onom tihom tugom čovjeka koji je naučio da ne traži previše. Dok je govorio, gledao je u šalicu. Kao da je na dnu crne kave pokušavao pronaći godine koje su nekada bile pred njim.

A onda je red došao na njega. Pričao je o svom poslu, o stresu, o stalnom osjećaju da negdje kasni. O danima koji počinju prije nego što se čovjek razbudi i završavaju tek kada više nema snage misliti. Govorio je o telefonu koji ne prestaje zvoniti, o porukama koje čekaju odgovore, o ljudima koji uvijek nešto trebaju. Govorio je o svemu, a prvi put je shvatio koliko često govori samo o onome što treba napraviti, a koliko rijetko o onome što zapravo osjeća.

Kroz prozor je polako klizilo jutro. Sunce je obasjavalo stol i dvije šalice kave. Negdje u susjednom stanu začula se voda iz slavine. Netko je zalupio vratima. Ulica se punila automobilima i ljudima koji su žurili prema svojim poslovima. Svijet je nastavljao trčati.

Samo je za njih dvojicu vrijeme nakratko sjelo za stol. Kad je pogledao na sat, iznenadio se. Prošlo je gotovo sat vremena. Ustao je. Na trenutak mu se učinilo da mu je korak lakši nego jutros. Nije se dogodilo ništa veliko. Nije spasio ničiji život. Nije promijenio svijet. Samo je pomogao čovjeku odnijeti nekoliko vrećica i popio s njim jednu kavu. A ipak je imao osjećaj da se nešto u njemu pomaknulo. Kao da je, nakon dugo vremena, bio upravo tamo gdje se nalazio. Ne na poslu koji tek treba obaviti. Ne u razgovoru koji tek treba voditi. Ne u sutrašnjem danu. Nego sada. Ovdje. Na izlazu, starac ga je ispratio do vrata. Nekoliko trenutaka stajali su jedan nasuprot drugome.

Onda je starac rekao:

-Znaš, ljudi misle da se povjerenje gradi velikim stvarima.

Zastao je i pogledao prema vrećicama koje su sada već bile spremljene.

-A ono počinje ovako… kad nekome pomogneš nositi kese.

Nasmiješio se.

-Vidimo se, sine.

-Vidimo se.

Izašao je na stubište. Vrata stana tiho su se zatvorila za njim. Sišao je nekoliko stepenica, a onda zastao. Pogledao je prema liftu. I prvi put mu se učinilo da ona mala cedulja na vratima ne govori samo: NE RADI. Kao da je, tog jutra, govorila nešto sasvim drugo: STANI.

Jer ponekad se čovjeku život ne promijeni velikim događajem. Ponekad ga zaustavi pokvaren lift. Ponekad jedna vrećica s namirnicama. Ponekad šalica kave. A ponekad samo jedna rečenica izgovorena tihim glasom:

-Više nemam s kim.

Od tog dana lift mu više nije bio samo lift. Kvar više nije bio samo kvar. Bio je prilika. Prilika da se vrata koja su godinama dijelila ljude barem na trenutak otvore.

Jer ponekad najbliži stranac živi upravo vrata do tvojih. I možda ne traži mnogo.

Možda samo čeka da ga primijetiš.

Ukratko o autoru

Pjesnik, likovni umjetnik, skladatelj, dramski pisac, novinar, radijski voditelj, scenarist… i možda još ponešto. Multimedijalni umjetnik Miroslav Miro Pilj. Desetljećima ovaj umjetnik stvara i živi umjetnost.

Rođen 1961. godine u Sarajevu, spisateljskim radom Miroslav Miro Pilj bavi se već od sedamdesetih godina, a početkom osamdesetih počinje i svoj kant-autorski rad, surađujući s brojnim glazbenicima i skladateljima. Autor je niza dramskih tekstova, likovno-poetsko-glazbenih performansa, kao i samostalnih likovnih izložbi predstavljenih u BiH i inozemstvu, a bio je angažiran i kao novinar i urednik nekoliko medijskih kuća.

Autor je i brojnih koncepata i scenarija za radijske i televizijske projekte. Sudjelovao je na međunarodnim kulturnim i mirovnim događajima, uključujući i Kongres Federacije mladih za mir u svijetu u Washingtonu. Pilj je član Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika HB, Društva novinara BiH, AMUS-a i Hrvatskog društva skladatelja i dopredsjednik je Udruge likovnih umjetnika HKD ‘Napredak’.

‘U korak s neMirom’ prva je njegova knjiga poezije, objavljena 1981.godine, a potom slijede zbirke poezije ‘Dijalog’, ‘Sva moja svitanja’, ‘Evo, sa i ja’, ‘Odgovor’, ‘U inat godinama’, ‘Lijepa riječ’, ‘MI nije jednako JA’ i ‘Više od sjećanja’, ‘Nocturno’… Pilj potpisuje i dramske tekstove ‘Zašto?’, ‘Krug’, ‘Čarobni prah’, ‘Sin’, monodramu ‘Ne žalim’…Ali, Pilj je i likovni umjetnik s dvije samostalne izložbe ‘Krila vremena’ i ‘Snaga vode’, ali i performer – performans ‘Do koga je – Istinite bajke i pjesme za odrasle’ izveo je više od 70 puta.

Objava ‘Bolja strana’ – ciklus kolumni-pripovijedaka Miroslava Pilja:  „Kvar“ pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Mons. akademik Franjo Topić /AUTOGRAF

Kako sam anticipirao ”zlatnu misu” prije deset godina nisam ni mislio obilježavati 50. obljetnicu, ali su mnogi pitali hoće li i kad će biti, te insistirali pa sam ipak popustio i krenuo u organizaciju zlatnog jubileja. Popustio sam jer takve obljetnice mogu i trebaju biti ne veličanje slavljenika, nego jedan lijep duhovni događaj, a i vrijedan društveni događaj, što je i bilo.

Prvo sam pitao kardinala Vinka Puljića, je li voljan propovijedati, i on je istog dana pristao. Obavijestio sam i nadbiskupa Tomu Vukšića je li se slaže s predloženim propovjednikom i on je pristao.

Zlatna misa je trebala biti i bila je u župi Presvetog Trojstva u Novom Travniku, gdje pokojni brat Stipo ima jednu od svoje dvije kuće i gdje žive njegova kćer Lucija i sin Anto, a živjela je i pokojna supruga Anka koja je preminula 26. rujna 2025.

Kad je srušena stara kuća, a Halid Bešlić ima krasnu pjesmu o staroj kući, onda je ispalo najzgodnije da boravim u kući u gradu kod pokojnog brata Stipe, jer tamo ima odvojen apartman, lagan pristup, a i finu i gostoljubivu čeljad.

Da ne bi bilo zabune, i druga moja rodbina je vrlo gostoljubiva prema meni a i drugima. Utrkivali su se svi i danas se utrkuju tko će me bolje ugostiti.

Kad to spominjem dodat ću da je naša obitelj bila uvijek vrlo gostoljubiva, o čemu ću pisati nekom drugom zgodom, a sad ću spomenuti samo nešto.

U našoj ”staroj kući” koja se nalazila blizu ceste u Margetićima svaki dan je bilo gostiju i svakome se nudila kava, rakija, ako je vrijeme i ručak i večera. Kod nas su se navraćali i muslimani i pravoslavni. Neki pravoslavni iz sela Zijameta/Bugojno često su noćivali srijedom uvečer, da bi stigli što ranije na pijacu u Travnik.

Piše Ivo Andrić kako je telal najavljivao promjenu pijačnog dana u Travniku od petka na četvrtak: Petak nije više u petak, nego je petak u četvrtak.

Zlatna misa u Novom Travniku

Bilo je desetak svećenika na čelu sa župnikom dr. Antom Ledićem, koji je zdušno prihvatio održavanje Zlatne mise i sjajno i vesela srca organizirao što je spadalo na njega.

Kako je bila nedjelja kad svećenici imaju mise, to je utjecalo i na dolazak svećenika. Posebno treba istaknuti da je došao iz Vojvodine kolega iz gimnazije vlč. Jakob Pfeifer i kolega sa studija vlč. Paško Dani s Kosova.

Kardinal Puljić je govorio posebno o misništvu, kako on voli zvati svećeništvo. Svećeništvo je dar Božji i svećenik je važan posebno jer predvodi Misu, tumači Riječ Božju, a dijeli i druge sakramente. Svećenik je uzet od ljudi, ali za ljude. Uvodno je iznio i nekoliko podataka o slavljeniku.

Misu je uživo prenosila sarajevska televizija Hayat što je odmah prihvatio vlasnik Elvir Švrakić. Mi smo surađivali na njihovim počecima u ratu 1992. što gazda nikad ne zaboravlja. Stručni komentator je bio prof. dr. Drago Župarić a pomagala je u realizaciji i Marina Knežević s BH televizije. Vlasnica Televizije Laudato, Ksenija Abramović, rado je prihvatila da i oni prenose misu uživo. Signal je rado ustupio Hayat i to gratis.

Na misi je pjevao župski zbor sa voditeljicom s. Anđelom Brkić a posebni gosti mo. Bartolomej Stanković i operni pjevač Siniša Markanović su obogatili pjevanjem par pjesama.

Crkva je bila ispunjena i atmosfera je bila duhovna. Bili su prisutni i pripadnici drugih naših religija na čelu s poznatom pjevačicom Hankom Paldum te akademikom Mirkom Pejanovićem, nekadašnjim srpskim članom Predsjedništva BiH i predsjednikom židovskog kulturnog društva La Benevolencia Vladimirom Andrleom.

Ručak i druženje

Posebno teško i delikatno bilo je pitanje kako izabrati manji broj gostiju na ručku. Od par tisuća izabrali smo 220, a ručak i druženje bili su u svadbenom salonu i restoranu Aviva u Novom Travniku. To je dobar restoran i osoblje je vrlo profesionalno, a nije ni cijena pretjerana. Hranom su gosti bili vrlo zadovoljni.

Na Misi i na ručku je bila gotovo sva naša rodbina, komšije i prijatelji, predstavnici HKD Napredak, čiji sam bio obnovitelj i predsjednik, 29 godina (1990 – 2019), Panevropske unije BiH, osnivač i predsjednik (1995 – 2010, 2024.-) i Zaklade ljudsko bratstvo (2022.-).

Na druženju je bilo prigodnih govora, a voditelj je bio vlč. Anto: bratićna prof. dr. Davorka Topić Stipić u ime rodbine, vlč. Jozo Batinić u ime bivših studenata, vlč. Luka Brković u ime Napretka, prof. Pejanović o mom društvenom angažmanu, predsjednik Međunarodne Paneuropske unije akademik prof. dr. Pavo Barišić iz Zagreba. Dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta prof. dr. Mario Bernardić je ostavio svoj pisani govor.

I ja sam govorio, prije svega zahvaljujući Bogu na daru života, na svećeničkom pozivu i na svemu što mi je Bog dao u dugom životu. Bogu sam zahvalan za sve i za sve teške bolesti (preboljena leukemija prije 37 godina, rak prostate i operacija kičme). Uzelo bi puno prostora da se citira i malo od govora. Ručak su začinili pjesmama Hanka i operni prvak Ivica Šarić a i kard. Puljić u duetu s Šarićem sa pjesmom ”Tebi majko misli lete”.

Na kraju treba dodati da jubilej ne bi izgledao tako dobro da nije bilo velikog angažmana tajnika Zaklade Željka Galića, PEU Zvonimire Jakić i Anese Galić.

O Zlatnoj misi pisali su mnogi bh mediji, čime je dodatno zlatna misa bila pozlaćena. Uz puno čestitki izdvojit ćemo samo dio iz dvije čestitke.

Kardinal Josip Bozanić, umirovljeni zagrebački nadbiskup, napisao je mali esej iz kojega citiram par rečenica: ”Dragi Franjo, s osobitom se radošću prisjećam našeg prvog susreta na studijskom hodočašću u Svetu Zemlju 1978. godine, pa zatim naših zajedničkih studentskih dana u Rimu, gdje su se, u ozračju molitve, studija i crkvenoga zajedništva, oblikovala prijateljstva… Svojim si znanjem i duhovnom otvorenošću svjedočio da se teologija potvrđuje u služenju čovjeku i u promicanju civilizacije ljubavi….

Posebno mjesto u Tvom životu ima neumorno zauzimanje za mir, pomirenje i međureligijski dijalog. U najtežim godinama rata, kada su mnogi bili prisiljeni napustiti Sarajevo, Ti si ostao uz svoj narod i svoju Crkvu vrhbosansku, dijeleći sudbinu ljudi kojima si bio poslan. Usprkos svakodnevnim opasnostima, nisi prestao graditi mostove među ljudima, promicati razumijevanje i svjedočiti da je mir moguć i onda kada se čini nedostižnim.

Jednako je dragocjen i Tvoj doprinos obnovi i razvoju HKD Napredak. U vremenu kada je trebalo jačati nadu i ponovno izgrađivati kulturne i društvene ustanove, svojim si vodstvom i neumornim radom pridonio da Napredak ponovno postane institucija koja će njegovati nacionalni identitet Hrvata u Bosni i Hercegovini te mjesto susreta, obrazovanja, kulturnoga stvaralaštva i povezivanja ljudi različitih vjerskih i nacionalnih pripadnosti”.

Zadarski nadbiskup u miru, mons. Želimir Puljić, bivši profesor i rektor Vrhbosanske bogoslovije, napisao je između ostalog: ”Zahvalan sam Božjoj Providnosti što smo se našli (Želimir rektor i Franjo prefekt studija) u Štadlerovoj Bogosloviji u Sarajevu na istom poslu i zadatku odgoja i obrazovanja novih svećeničkih naraštaja.

Nosim drage uspomene iz našeg zajedničkog rada, planova i ostvarenja; posebice iz Tvoga kolegijalnog, korektnog i bratskog odnosa. Žao mi je, međutim, da se tijekom višegodišnjeg rada nikada ni poriječkali nismo (pa ne znam kako izgledaš, kad se naljutiš)”. Bogu hvala!

Objava Zlatna misa pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Mario Nakić/Liberal.hr

Ne moramo se nikome opravdavati za uklanjanje terorističke opasnosti koja je četiri godine prijetila hrvatskim gradovima; za oslobađanje svoje zemlje od okupatora i za to što smo zahvalni našim herojima koji su nam omogućili slobodu koju danas uživamo. Međutim, ono što me zabrinjava, to je izostanak empatije prema onima koji su u Oluji ostali bez skoro svega.

Možete reći da su ti ljudi, ili barem većina, živjeli u zabludi i vjerovali pogrešnim politikama. Možete reći da su svojim izborima donekle sami krivi za ono što im se dogodilo. Čak i da to sve prihvatimo kao istinu, opet je ruganje tuđoj nesreći u najmanju ruku ružna pojava.

Ruganje s lajtmotivom traktora vrlo je rašireno na društvenim mrežama i postalo normalno. Meni to nikad nije bilo smiješno i vidim nešto jako pokvareno u takvom smislu za humor.

Osobno sam bio prognanik od listopada 1991. do ožujka 1992. godine i znam dobro kakav je osjećaj neizvjesnosti, straha i gubitka sigurnosti. Možda zbog takvih osobnih iskustava imam prednost pred mnogima koji se danas rugaju tim ljudima, ali s druge strane – ne morate osobno preživjeti baš svako sranje koje se ljudima može dogoditi da biste znali da su neke stvari bolne.

To ruganje Srbima koji su otišli na traktorskim prikolicama tijekom Oluje često polazi od pretpostavke da su “dobili što su tražili” ili da su oni nekako krivi za to. Ta je pretpostavka pogrešna. Ti ljudi su bili u strahu, bježali su od straha. Koliko je taj strah bio objektivno opravdan, o tome bi se moglo raspravljati, ali iz njihove perspektive bio je itekako stvaran.

Često se ponavlja jedna potpuno pogrešna teza: “Došli na tenkovima, a otišli na traktorima” koja se oslikava fotografijom kolone tenkova koja prolazi kroz Beograd dok ide prema Hrvatskoj i drugom fotografijom – onom kolone traktora koji tijekom Oluje idu iz Hrvatske.

Ta je teza faktički netočna. Prva fotografija snimljena je 1991. godine. Ljudi koji su u Hrvatsku tada dolazili na tenkovima, rušili su naše gradove i sela, palili kuće, opljačkali što su mogli – i potom se vratili u Srbiju, gdje su na gradskim tržnicama prodavali stvari koje su u Hrvatskoj opljačkali. To nisu isti oni ljudi koji su 1995. bježali na traktorima. Iz perspektive poetske pravde bilo bi fakat sjajno, ali i holivudski fantastično, da su to isti ljudi, jer bi se onda moglo reći da je pravda dostižna. Problem je samo u tome što nisu.

Nisam najkompetentnija osoba da pričam o kršćanskom moralu i etici, ali vidim da nitko drugi neće to spomenuti pa moram (opet) ja – nije ni kršćanski rugati se tuđoj nesreći. Čak i ako je riječ o ljudima za koje smatrate da su u nečemu pogriješili, da su vaši neprijatelji ili da su vam nešto skrivili.

Hrvatska je pobijedila u nametnutom ratu. Trebamo biti ponosni i slaviti, ali na dostojanstven način. Mnogi u Srbiji nam pokazuju koliko je teško – za njih i nemoguće – biti dostojanstven u porazu. Ali nažalost, ni mnogi u Hrvatskoj ne mogu biti dostojanstveni u pobjedi.

Objava Ruganje tuđoj nesreći – poraz u pobjedi pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Emil Karamatić

Slovenija i Hrvatska su u nekoliko navrata pokazale da je sustav puno jači od pojedinca. Najslikovitiji primjer je da jedna, naoči krhka žena, bivša premijerka Hrvatske Jadranka Kosor, moćnog bivšeg premijera Hrvatske Ivu Sanadera, dovede u situaciju da ispred ogledala ne prepoznaje sebe.

S druge strane, imamo Srbiju i BiH gdje su pojedinci moć, a da sustav ne postoji ili je predmetom izrugivanja. Eklatantni primjeri su Aleksandar Vučić i Milorad Dodik koji su jedan Srbiju, drugi Republiku Srpsku, zacementirali u pred-političko društvo.

Dakle, na žalost Srba, država Srbija ne postoji ni u jednom obliku, izuzev kao zločinačka organizacija iz čega se može izvući samo uz ponoć civiliziranog svijeta.

Upravo su sve te stepenice Slovenija i Hrvatska prošle, i još prolaze, kao lekciju što je mogući garant opstanka da se slučajno ne vrate u zamku gdje je predsjednik Država ili da se ne dogodi ruski sindrom, a to je putinizam ili miloševićizam ili vučićizam ili dodikizam – funkcija „na kojoj sam ja ona je moć i ona je država, sve ostalo su pokorne sluge u mrtvom sustavu“.

Upravo zbog toga se Srbima u većini događa to da ne mogu, neće ili ne smiju razumjeti da  vojna akcija Oluja nije počela 1995. nego 1991.

Ako će većinskom djelu Srbije biti lakše razumjeti u čemu se nalaze, vrijedi se vratiti u povijest NDH.

Nalaze se u pravdanju zla koje su Hrvati u dobroj mjeri preselili ili raselili i rastopili diljem svijeta, no ne smije se nitko prevariti i kazati da su ga se riješili, a Srbija i Republika Srpska ga koncentrirale u vlastitu avliju i trideset godina ga zalijevaju da niti više mogu primijetiti da zalijevaju vlastitu sramotu od koje se može roditi jedino propast ili nova zla  koja u svakoj završnici ostaju u vlastitom ataru.

Milan Babić je sve shvatio. Možda je to bilo najuvjerljivije pokajanje u novijoj povijesti.

Kad je Nikola Koljević držao prst na obaraču, bio je to napokon trenutak kad se moglo naslutiti da je prvi put razumio Shakespeare-ovo djelo. Do tada su mu samo tepali da je veliki Shakespeare-olog. Naprosto je nespojivo biti veliki Shakespeare-olog i družiti se s Radovanom Karadžićem. Ali kad je povukao obarač samokresa, nitko mu više nije mogao osporiti titulu velikog Shakespeare-ologa ili je to bio samo trenutak kad ga je Nikola prvi put razumio. To je jedini pokajnik kroz čiju glavu nije prošao metak nego zakleo bi se, 66. Sonet.

Umornom od svega u smrt mi se žuri,

Jer vidjeh zaslužnog kako bijedno prosi,

I nitkova što bogato se kiti,

I odanost kako poniženja snosi,

I zlatna odličja o pogrešnom vratu,

I savršenstvo u blatnom beščašću,

I djevice silom predane razvratu,

I snagu straćenu nesposobnom vlašću,

I umjetnost kojoj moćnik uzde stavlja,

I zločince kako vladaju dobrotom,

I mračnjaštvo kako mudrošću upravlja,

I kako iskrenost brkaju s prostotom:

Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati.

Od nje me tek ljubav može sačuvati.

Biljana Plavšić, od svog akademskog znanja je tek razumjela fotosintezu i transpiraciju. Jer zvijer je svjesno postala biljka ili tek bukov list.

Objava Ozdravljenje ili zašto razumjeti 66. Shakespeareov sonet pojavila se prvi puta na Republika.