Piše: Emil Karamatić

Slovenija i Hrvatska su u nekoliko navrata pokazale da je sustav puno jači od pojedinca. Najslikovitiji primjer je da jedna, naoči krhka žena, bivša premijerka Hrvatske Jadranka Kosor, moćnog bivšeg premijera Hrvatske Ivu Sanadera, dovede u situaciju da ispred ogledala ne prepoznaje sebe.

S druge strane, imamo Srbiju i BiH gdje su pojedinci moć, a da sustav ne postoji ili je predmetom izrugivanja. Eklatantni primjeri su Aleksandar Vučić i Milorad Dodik koji su jedan Srbiju, drugi Republiku Srpsku, zacementirali u pred-političko društvo.

Dakle, na žalost Srba, država Srbija ne postoji ni u jednom obliku, izuzev kao zločinačka organizacija iz čega se može izvući samo uz ponoć civiliziranog svijeta.

Upravo su sve te stepenice Slovenija i Hrvatska prošle, i još prolaze, kao lekciju što je mogući garant opstanka da se slučajno ne vrate u zamku gdje je predsjednik Država ili da se ne dogodi ruski sindrom, a to je putinizam ili miloševićizam ili vučićizam ili dodikizam – funkcija „na kojoj sam ja ona je moć i ona je država, sve ostalo su pokorne sluge u mrtvom sustavu“.

Upravo zbog toga se Srbima u većini događa to da ne mogu, neće ili ne smiju razumjeti da  vojna akcija Oluja nije počela 1995. nego 1991.

Ako će većinskom djelu Srbije biti lakše razumjeti u čemu se nalaze, vrijedi se vratiti u povijest NDH.

Nalaze se u pravdanju zla koje su Hrvati u dobroj mjeri preselili ili raselili i rastopili diljem svijeta, no ne smije se nitko prevariti i kazati da su ga se riješili, a Srbija i Republika Srpska ga koncentrirale u vlastitu avliju i trideset godina ga zalijevaju da niti više mogu primijetiti da zalijevaju vlastitu sramotu od koje se može roditi jedino propast ili nova zla  koja u svakoj završnici ostaju u vlastitom ataru.

Milan Babić je sve shvatio. Možda je to bilo najuvjerljivije pokajanje u novijoj povijesti.

Kad je Nikola Koljević držao prst na obaraču, bio je to napokon trenutak kad se moglo naslutiti da je prvi put razumio Shakespeare-ovo djelo. Do tada su mu samo tepali da je veliki Shakespeare-olog. Naprosto je nespojivo biti veliki Shakespeare-olog i družiti se s Radovanom Karadžićem. Ali kad je povukao obarač samokresa, nitko mu više nije mogao osporiti titulu velikog Shakespeare-ologa ili je to bio samo trenutak kad ga je Nikola prvi put razumio. To je jedini pokajnik kroz čiju glavu nije prošao metak nego zakleo bi se, 66. Sonet.

Umornom od svega u smrt mi se žuri,

Jer vidjeh zaslužnog kako bijedno prosi,

I nitkova što bogato se kiti,

I odanost kako poniženja snosi,

I zlatna odličja o pogrešnom vratu,

I savršenstvo u blatnom beščašću,

I djevice silom predane razvratu,

I snagu straćenu nesposobnom vlašću,

I umjetnost kojoj moćnik uzde stavlja,

I zločince kako vladaju dobrotom,

I mračnjaštvo kako mudrošću upravlja,

I kako iskrenost brkaju s prostotom:

Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati.

Od nje me tek ljubav može sačuvati.

Biljana Plavšić, od svog akademskog znanja je tek razumjela fotosintezu i transpiraciju. Jer zvijer je svjesno postala biljka ili tek bukov list.

Objava Ozdravljenje ili zašto razumjeti 66. Shakespeareov sonet pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Mario Nakić/LIBERAL

Tegnér je imenovao više odvjetnika, naveo gradove u kojima rade i kritizirao ono što je nazvao “sočnim biznisom” financiranim javnim sredstvima za pravnu pomoć. Sud nije osporio točnost činjenica u članku. Problem je, prema presudi, bio “optužujući i stigmatizirajući ton” koji je odvjetnike “bacio na milost javnosti” i izložio ih indirektnom riziku od uznemiravanja ili prijetnji.

Presuda je donesena na temelju tzv. “zakona Samuel Paty” iz 2021., donesenog nakon brutalnog ubojstva učitelja kako bi se spriječio doxxing i izlaganje nasilju.

Ovo je klasičan primjer opasnog presedana. Kada sudovi kažnjavaju novinare zbog objavljivanja javno dostupnih informacija i kritičkog mišljenja – čak i kada te informacije nisu osporene – sloboda medija i sloboda izražavanja postaju prazne fraze.

Zakon namijenjen zaštiti od terorističkih prijetnji sada se koristi protiv neugodnog novinarstva. Tegnér je to opravdano nazvao “političkom zlouporabom zakona Samuel Paty”.

Liberal.hr se ideološki ne slaže s desničarskim i identitarnim stavovima medija Frontières. Migracijska politika, granice i integracija su kompleksne teme o kojima postoje legitimne različite perspektive. No, upravo zato što branimo liberalne vrijednosti za sve ljude – a ne samo “naše” – moramo jasno reći: kažnjavanje točnog izvještavanja samo zato što nekome smeta ton ili zaključak je grubo kršenje slobode medija i govora.

Takve presude ne štite demokraciju, one ju potkopavaju. Kada javnost ne smije saznati tko su akteri u osjetljivim područjima javne politike i kako se troše javna sredstva, gubi se temelj odgovorne vlasti i građanskog nadzora. Umjesto toga, ovakvi potezi sustava dodatno radikaliziraju javni diskurs.

Desničarski pokreti dobivaju na snazi upravo zato što ih se može prikazati kao žrtve selektivne pravde i cenzure. Svaka nova osuda “nepodobnih” glasova samo potvrđuje njihov narativ o elitama koje štite vlastite interese na račun običnih građana.

Francuska već dugo klizi prema sve većoj regulaciji govora – od zakona o “lažnim vijestima” do sve širih definicija mržnje i doxxinga. Rezultat nije skladnije društvo, već rast polarizacije i nepovjerenja u institucije.

Sloboda govora nije apsolutna, ali mora uključivati pravo na oštru, neugodnu i kritičku riječ prema onima koji obavljaju javne ili polujavne uloge – uključujući odvjetnike koji žive od državnih naknada.

Ako danas kažnjavaju Tegnéra jer je “preoštro” pisao o odvjetnicima, sutra će kažnjavati druge jer su “preoštro” pisali o korporacijama, političarima ili nevladinim organizacijama. Granica će se uvijek pomaknuti prema onome tko je trenutno na vlasti ili u milosti sudova.

Ova presuda nije samo francuski problem. Ona je upozorenje cijeloj Europi: kada institucije počnu štititi profesije i politike od javnog nadzora umjesto da štite građane od stvarnih prijetnji, demokracija ulazi u opasnu zonu.

Sloboda govora nije luksuz – ona je temelj slobodnog društva. Njezina obrana mora biti dosljedna, čak i – ili posebno – kada se ne slažemo s onim što se govori.

/Desk/

Objava Zašto je francuski novinar osuđen zbog pisanja istine? pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Emil Karamatić

Neka mi netko kaže sretniji trenutak Bosni i Hercegovini od ovog američkog gdje se na stadionu borimo protiv Amerikanaca.

Među njima epska priča, djeca ubijenih članova familija zabijaju golove u srcu Amerike. Eto zašto smo i sinoć pobijedili. Nije ovo patetika, *ebat je, nego jedini sretan trenutak u posljednjih trideset i više godina za ljude i državu Bosnu i Hercegovinu.

Ako se netko ne slaže, neka mi oprosti, pričam o ljudima i državi u kojoj kruh zarađujemo. Možda nije svakom po mjeri, nije ni meni često. Međutim, kruh u njoj je mjera života.

I gle čuda, i ono malo napuhane kožne mješine koju šutaju djeca.

I tako to šutanje mješine postade vrijednije od svih političara nabiguza u proteklih tisuću godina.
Šta bi im sve opsovao da mi obraz, ovako javno može podnijeti.

Računajte da jesam.

Noćas ćemo gledati Hrvatsku, razlozi su isti. Miješa se to nama kao lula umornog seljaka koju gura s jedne na drugu stanu usta.
Opet to neće biti nogomet nego zeru više od igre. A pobjeda kad bi je bilo i radost koja slijedi ne bi bila zbog kožne mješine nego zbog djece koja će opsovati sve što sam prešutio.

Objava Šutanje kožne mješine vrijednije od svih političkih nabiguza pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Emil Karamatić

U miru, prema domovini nemate nikakvih obveza. Jer fikcija ne traži ništa osim laži. Polje je široko, lažete sebe i sve oko sebe.

Obveze prema državi funkcioniraju malo drukčije. Imate ih jako puno, pođete od poreznog sustava i već ste ušli u polje psovki. Jako malo je potrebno da domovinu nazovete sranjem.

Biologija je svuda oko nas. Potpun preobražaj ili metamorfoza je na djelu. Čovjek je kao osa potajnica.

U ratu prema državi nemate nikakvih osjećaja. Naravno, pa to je ona spodoba što vas je derala kao bika u kupusu. To je trenutak kad vičete, ‘pa da, prema državi nemam nikakvih obveza’.

Na našu nesreću, ipak mudrost stanuje negdje drugo.

E, upravo tamo gdje stanuje, sjetili su se da državi počinju tepati imenom domovina.
E, tu se stvari mjenjaju. Osjećaj se budi i tiho vam šapće ta nepoznata spodoba. Dakle, govori da je kucnuo čas. Samo vas podsjeti.

Kako domovina funkcionira na principu emocionalnih mamaca, tad ste, ni manje ni više, nego barski somić koji grize i kad nema živog mamca. Dovoljna je udica koja pravi titraje, simulaciji mamca kroz vodu.

Vi ste u rovu da i ne znate otkud vas tu.

Postanemo nacisti bez spomena tog imena.

Ali vidljivost je negdje drugo. Počesto i u pitanju za koga navijate.

E, boli te k…. za koga navijam….

Koliko vidim, podjednaku štetu su nam u životu napravili domoljubi ili patrioti, navijači reprezentacije BiH i oni koji to nisu, a obnašaju državne funkcije.

Sasvim je dovoljno da poštujem zakone države u kojoj živim.
A, ako mi diraš osjećaje, prestaješ biti čovjek i onda si – novinar.

/Desk/

Objava E, boli te k…. za koga navijam pojavila se prvi puta na Republika.

Sloboda se sanja i ne traži realno prosuđivanje. Sanjati i realno prosuđivati ne može pošten čovjek. Ta igra je neka vrsta diplomatskog kurvanja, kada se istovremeno izražava ljubav i zabija nož u leđa. U borbi za slobodu postoji i ona neobjašnjiva, jaka volja koja izbija svaku vrstu političkih kurvanja.

Piše: Emil Karamatić

Ja sam od onih koji se ne pokoravaju. Ali razumijem puno ljudi koji podržavaju Trumpa ili Putina, ili misle da su ta dvojica takvi krojači svjetskih karata da je svaka hrabrost isključena pred njima. Razumijem i razmišljanja koja mi se gade, naprosto da ostanem u duhu slobode kao prava na slobodu rečenog.

Međutim, ne mogu shvatiti, a podržati nikad, da netko ima toliku potrebu da se predsjednika Ukrajine Zelenskog stalno ponižava. Čak i onaj pokušaj poniženja u Ovalnom uredu mi nije zasmetao koliko potreba domaćih pojedinaca kad umjesto njegovog imena koriste termin – recimo “džemperaš”, “džemperasti Zelenski”.

To poniženje stalno prati veličanje i isticanje moći Putina i Trumpa koje doživljavam kao najobičnije političke siledžije.

Istovremeno, Europska unija se stavlja na marginu. Do zla Boga da je EU dijelom afričke pustinje, a ne najbolji dio zemlje ili država na planeti. Možda bi pojedincima koji veličaju moć Rusije i Amerike rekao da govore istinu i da su razumni i mudri ljudi, kako slobodu ne doživljavam kao prejaku emotivno-socijalnu kategoriju i da ništa ne znam. Ama baš ništa iz bliske prošlosti ili povijesti.

Uslijedit će niz koji izbija sve gluposti o nečijoj moći.

Ako su umislili kako su u pravu svi ti veličatelji političkih seratorara, onda bi bilo logično da ih pitam što je radio Winston Churchill i Englezi u Drugom svjetskom ratu? Je li bilo jednostavnije da se pokorio Hitleru i kao mahnit dizao ruku gdje treba i ne treba, nego da je ponudio vlastitom narodu krv, znoj i suze? I zamislite analitičke diplomatske snobine, isti taj narod nije bio lud, ali je prihvatio najgoru ponudu. Ponudu koju nikada ni jedan premijer prije njega nije izustio.

Idemo dalje.

Ne želim tražiti primjere redoslijedom nego emocijom kako sloboda i zahtjeva. Nepovezano navoditi primjere, nekom vrstom nereda što slobodi i pristaje.

Što je radio Tito s prelaskom iz Zagreba u Beograd, a potom u Užice, sve ostalo je povijest…Ali, kao ne spomenuti Kadinjaču, Kozaru, Neretvu i Sutjesku.

Vratimo se godinama unatrag. Što su radili Amerikanci u Bostonskoj čajanki? Srbi u Prvom svjetskom ratu? Ustanici u Bosni i Hercegovini 1875. godine… Što su radili Talijanski partizani 1943.? Alžirci i Tunižani u ratu za slobodu protiv Francuske…?

Bilo je nezamislivo osamdesetih godina pomisliti da će Kosovo biti država. Čak ni početkom devedesetih niko nije smio izustiti da će Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija biti neovisne države.

Tko ih je stajao? U njihovim težnjama za slobodom, u početku nigdje nikog nije bilo. Prvog spomenutog Churchilla, nitko nije htio ni saslušati. Da ne govorim o ostalima. Sve te silne priče sugeriraju kako se jačem treba pokoriti. Da ni u ludom snu David nema šanse protiv Golijata.

Međutim, iz osobnog iskustva bi mogu kazati da sam puno puta bio David i to ‘džemperasti’, koji se se nikad nije predao.

No, sjetih se tih divnih boraca poput Chea i Arafata, pa druga Save, pa “džemperastog” Ive Lole Ribara. Svi su mogli u dubokoj hladovini sjediti. U svojim čaršijama mirno uživati u jelima i pićima, ljubovat na svakom koraku. Jer revolucionarni duh, čak i neupotrijebljen u ratu, traži neku vrstu zabranjenog ljubovanja. Kao bumbar koji leti sa cvijeta na cvijet. Ma, eto neka bude kao Tito i prije i u ratu, ali i poslije njega.

Ali nisu izabrali taj život, podredili su ga slobodi. Sloboda je jak zov. I to je dimenzija koja nedostaje svim analitičarima koji su opčinjeni Putinom i Trumpom i njihovim oružjem. Tuposti su to i nema objašnjenja, ne razumiju tu vrstu zova. Nekad mi izgleda, volio bih da griješim, kao da je mozak pojedinih analitičara anuliran spoznajom moći kojoj se dive.

Povijest je satkana od boraca za slobodu i siledžija. Hitleru je netko morao kazati, ‘idiote kud si pošao’. Musoliniju također. Miloševiću također. Putin je na dobrom putu odlaska u pakao. Proces zaustavljanja za ove iz našeg doba je mučan i vjerojatno dug. Ali će se zaustaviti.

Objava Sloboda: Najbolje upotrijebiti do označenog datuma pojavila se prvi puta na Republika.

Trideset godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma još uvijek je BiH u svojevrsnoj komi, neki govore da nikad nije bila gora kriza, a što se inače često ponavlja. Obljetnica je referenuduma 1. ožujka 1992., a i potpisivanja Washingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994. kojim je nastala Federacija BiH. Nema idealnih rješenja, ali svima je jasno da ovakvo dvo-entitetsko uređenje nije funkcionalno, nije temeljno pravedno i ne osigurava dobru budućnost Bosni i Hercegovini.

Korisno je prisjetiti se jednog događaja koji je bio vrlo važan u svom vremenu, a njegovi prijedlozi su i danas aktualni i po svemu sudeći nude bolje rješenje uređenja BiH od ovoga sadašnjega.

Piše: Prof.dr. Franjo Topić za Autograf

To je švicarski model kantonizacije cijele BiH. Nije lako mijenjati, ali dosta je dosada promijenjeno od Daytonskog sporazuma. I kreator ovog sporazuma američki diplomata Richard Hoolbrook je rekao i napisao da je Dayton 1 imao ulogu zaustaviti rat i to je veliki rezultat, a da bi se trebao održati Dayton 2 da se stvori bolje uređenje BiH. I to bi trebali uraditi zajednički slični akteri kao i Dayton 1.

Hrvatski koordinacijski odbor

Opisat ćemo širi kontekst jer se i inače bez konteksta ne mogu stvari pravilno razumjeti. Da se podsjetimo: Bosanski Srbi su se pobunili protiv neovisne Bosne i Hercegovine (referendum 1. ožujka 1992.) onda su zajedno s krnjom Jugoslavijom (tj. Srbija i Crna Gora) započeli rat u BiH. Kao što je poznato, u travnju 1993. došlo je do sukoba Hrvatskog vijeća obrane i (bošnjačke) Armije. Kako se situacija u Sarajevu i BiH sve više komplicirala i pogoršavala s opasnošću totalnog rata i nestanka BiH i bosanskih Hrvata, to su sarajevske i bh hrvatske i katoličke organizacije radile na suzbijanju sukoba barem u Sarajevu, što bi imalo daleko veće posljedice, a i na rješavanju mnogih otvorenih pitanja u BiH.

Treba podsjetiti da je Sarajevo živjelo u potpunoj opsadi, da po šest mjeseci nije imalo struje i vode, a da je 1993. humanitarna pomoć bila najčešće 200 grama riže tjedno. Barem dobre dvije godine uz različite oscilacije 1 kg riže je koštao 60 DEM, šećer 50 – 60 DEM, litar ulja 50 DEM, itd.

Tijekom kolovoza 1993. pristupilo se osnivanju koordinacijskog tijela hrvatskih stranaka, Crkve i HKD-a Napredak. Tako je nakon nekoliko sastanaka, 10. rujna 1993. utemeljen – zbog opasnosti sukoba HVO i Armije i u Sarajevu – Hrvatski koordinacioni odbor (HKO) kojeg su činile: Vrhbosanska nadbiskupija (vlč. Nikola Lovrić), Franjevačka provincija (fra Ljubo Lucić), Caritas (vlč. Franjo Tomić), Hrvatska demokratska zajednica grada Sarajeva (Tomo Obrdalj), Hrvatska seljačka stranka BiH (Ivo Komšić), Hrvatsko vijeće obrane iz Sarajeva (Slavko Zelić), HKD Napredak (Franjo Topić) i Napretkova Hrvatska gospodarska zbornica, a za predsjednika je izabran mr. Tvrtko Nevjestić, predsjednik Zbornice, dopredsjednik je bio autor ovih redaka, a tajnik Hrvoje Ištuk.

HKO je bio stvarni i ovlašteni predstavnik svih članica, što je fenomen za šire proučavanje. Zasjedalo se često, a nekada svakodnevno u Vrhbosanskoj Bogosloviji i u Napretku koji je djelovao u Bogosloviji. Sve su odluke i priopćenja donošeni usuglašavanjem stavova, a nikada preglasavanjem. Obavljeni su razgovori sa svim važnim domaćim i međunarodnim čimbenicima (T. Nevjestić, Isječak našeg vremena u: Napretkov Hrvatski narodni godišnjak za 1997., 372-376).

HKO je, prema sudu sudionika i svjedoka toga teškog vremena, odlučujuće utjecao da ne dođe do sukoba Armije i HVO-a u Sarajevu, a neki su to željeli i radili na tomu na objema stranama. Da je došlo do sukoba, mnoge bi stvari bile puno teže i kompliciranije, ne samo u Sarajevu kao glavnom gradu, nego i u cijeloj BiH.

Čudno je kako Ivo Lučić, Mirjana Kasapović, pa i Jure Krišto pišu da je ovo bila “šačica Hrvata”, oni su politički gledali i (o)sudili iz Zagreba. Možete misliti sačica, a sve što je važno bilo je u HKO.

Tako se stalno omalovažavalo sve što je, treba jasno reći, bosansko od nadbiskupa, provincijala itd. A mi smo djelovali ljudski i strateški, jer smo smatrali da je opstanak Hrvata-katolika u BiH strateški civilizacijski i katolički pa i hrvatski interes.

Nema ništa ozbiljnije katoličko i zapadno civilizacijski istočno od BiH sve do Filipina (Albanija je poseban slučaj). Hrvatska dobija nove stanovnike isključivo iz BiH. Hrvatska prodaje u BiH preko milijardu eura robe.

Kao svjedok i dobar poznavatelj prilika u Sarajevu i u BiH pa i u Hrvatskoj, reći ću da bez velikog i mudrog rada HKO izbio bi rat HVO i Armije i u Sarajevu, i u ostaloj BiH gdje ga tada nije bilo. Bh Hrvati i katolici su antemurale Croatiae – predziđe Hrvatske.

Sabor Hrvata BiH

HKO je bio organizator, a Napredak logistički odrađivao, Sabora Hrvata BiH u Sarajevu 6. veljače 1994., dan nakon stravičnog masakra na tržnici Markale, gdje su ubijene 64 osobe. Na Saboru su usvojeni dokumenti koji su bili prisutni i na Ženevskim pregovorima. Na ovom saboru je izabrano Hrvatsko narodno vijeće (HNV), čiji je prvi predsjednik bio dr. Ivo Komšić, koje je nastavilo ostvarivati slične ciljeve i zadatke HKO-a, ali u kojem više nisu bile službeno ranije spomenute organizacije i institucije, nego pojedinci.

Dr. Komšić u svojoj memoarskoj knjizi govori dosta o HKO-u, HNV-u i Saboru. HKO je odigrao svoju važnu ulogu i, što se rijetko događa, sam sebe dokinuo. Napredak i Bogoslovija su osigurali većinu logistike za ovaj sabor. Treba reći da je Steve Bubalo osim što je došao iz Amerike sa suprugom, Perom Radielovićem i Valentinom Ivankovićem bio donator Sabora.

Na Saboru su sudjelovale mnoge ugledne osobe iz javnog života BiH i RH: Drago Stipac, legendarni HSS-ovac, Vlado Gotovac, Mika Tripalo, Stipe Mesić, Zvonimir Šeparović itd. Bio je Haris Silajdžić, tada predsjednik Vlade BiH, Ejup Ganić, član Predsjedništva BiH, Miro Lazović, predsjednik Skupštine BiH, Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-a Hrvatske, akademik Božidar Matić, biskup Pero Sudar (nadbiskup Vinko Puljić je bio u inozemstvu), Mariofil Ljubić, potpredsjednik Skupštine BiH, Jure Pelivan, bivši predsjednik Vlade, predsjednik HKD-a Napredak Franjo Topić i nekoliko članova Središnje uprave, Ilija Šimić, vlč. Luka Brković, Željko Ivanković, fra Ljubo Lucić, fra Luka Markešić, Hrvoje Ištuk, Ivan Lovrenović… kako je netko napisao: sve od hrvatske inteligencije i umjetnika bilo je prisutno.

Saboru su prisustvovali različiti veleposlanici i međunarodni predstavnici na čelu s američkim veleposlanikom Jakovichem, francuskim Jacolinom, koji je bio posebno značajan jer je francuski UNPROFOR kontrolirao sarajevsku zračnu luku i uglavnom cijelo Sarajevo.

Važnu ulogu je imao i Sergio de Mello, predstavnik Ujedinjenih naroda za bivšu državu, omogućivši dolazak stotinjak ljudi zrakoplovima UN-a iz Zagreba, Splita i Frankfurta, što je u to doba bio pravi pothvat jer nisu mogli ni ministri lako dobiti dopuštenje za te letove.

Plodovi Sabora

Prije su održani u Hrvatskoj sabori Hrvata Posavine, srednje i zapadne Bosne, pa je ovaj sabor bio zbirni rezultat ostalih sabora. Na njega i njegove rezultate s nestrpljenjem su čekali mnogi domaći i strani političari.

Osnovni prijedlog je bio da se BiH uredi prema švicarskom modelu s deset županija, tri hrvatske (posavska, travnička i hercegovačka), tri srpske i tri bošnjačke, a Sarajevo da bude distrikt. Dokumenti i stavovi Sabora su bitno utjecali na zaustavljanje sukoba Armije i HVO-a, i na zaključivanje Washingtonskog sporazuma – koji je nevjerojano brzo potpisan već 18. ožujka te godine – i koji je definitivno okončao sukob Bošnjaka i Hrvata.

U Washingtonu je nastala Federacija BiH. Bilo je predviđeno da se i cijela BiH kantonizira, ali se u Daytonu odstupilo. Da nije bilo Sabora, u Lašvanskoj dolini bi bio pokolj neviđenih razmjera. Prema stranim promatračima, u opkoljenoj Lašvanskoj dolini je bilo oko 30.000 vojnika bošnjačke Armije. Da je bio rat u Lašvanskoj dolini, vjerojatno više ne bi bilo ni BiH.

Zagrebački političar i publicist Slavko Goldstein je napisao kako je ovaj sabor unio u hrvatsku javnost “dašak već gotovo zaboravljenog optimizma” (Hrvatska poslije sporazuma, u: Erasmus 6./1994, 20. s.). A Vesna Pusić je navela kako je “inicijativa Sabora Hrvata Bosne i Hercegovine bila jednim od glavnih pokretača promjena koje su se (samo šest tjedana ranije) činile nemogućim i iluzornim i koje su možda početak kraja rata na ovim prostorima.”

Peter Galbraith, tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj, ustvrdio je: “Također je važno bilo to što se pojavila skupina Hrvata koja je predložila drukčije ideje… Dakle, Sabor u Sarajevu bio je vrlo važan… Također za raspravu o zemljovidima, posebno su bile važne njihove ideje o tomu. Bili su osnova (za raspravu). Također su pridali značaj pitanju (Bosanske) Posavine, što u dotadašnjim raspravama nije bio slučaj” (Erasmus 6/1994., 14-15.).

Deklaracija Sabora

Saborska deklaracija sadržavala je sljedeće točke:

državna cjelovitost BiH je vitalni interes hrvatskoga naroda;
žuran i apsolutan prestanak svih ratnih djelovanja;
u BiH se mora osigurati kontinuitet državotvornosti svih triju naroda i njihova jednakopravnost;
odbacuje se svako rješenje krize u BiH koje sankcionira etničke progone i omogućuje nastavak etničkog čišćenja;
zahtijeva se povratak svih prognanih i izbjeglih u njihove domove;
predlaže se federalno uređenje BiH na kantonalnoj osnovi.

Zar ne bi bilo i danas ovakvo uređenje bolje od ovoga što imamo? S dva entiteta BiH nema dobru i normalnu budućnost što se svakodnevno osvjedočujemo. I u aktualnim traganjima praktično su suprotstavljena dva koncepta: jedan isključivo etnički, a drugi isključivo “građanski”.

Entiteti su praktično “neovisne” državice i teško može BiH solidno funkcionirati. Vidi se i po ovoj krizi, a BiH živi u stlanoj krizi. Jedan od glavnih argumenata nekih iz međunarodne zajednice zašto ne treba reformirati RS jest da ona funkcionira. Funkcioniranje je vrlo važan argument, ali nije dovoljan niti jedini, pa i Sjeverna Koreja funkcionira – naravno da time ne uspoređujemo RS sa S. Korejom.

Kombinirana demokracija

BiH treba organizirati, po našem sudu, po principu “kombinirane demokracije”, tj. trebaju biti osigurana sva osobna i nacionalna prava. Ovdje će još dugo biti važan nacionalni element i od toga se ne smije bježati.

Predsjedništvo i Dom naroda osiguravaju simbolički ravnopravnost na državnom nivou, a kantoni osiguravaju nacionalna prava na terenu: obrazovanje, kulturu itd.

Međunarodna zajednica je, domaći akteri to nisu htjeli a ni mogli, učinila najvažniju stvar kad je zaustavila rat. Ali to nije dovoljno, sad treba organizirati Dayton 2, da ponovimo, što je tražio i sam Richard Holbrooke, da bi zemlja bila što funkcionalnija, pravednija i jeftinija.

Jasno je da su domaći političari prije svega odgovorni i da bi trebali naći neko dobro. Uzaludna je isprika da to trebaju domaći političari uraditi, da su htjeli i mogli već bi učinili. Međunarodna zajednica je sudjelovala i zapravo stvorila Daytonski sporazum i suodgovorna je i za njegovo funkcioniranje i popravljanje.

BiH treba što prije u NATO i u Evropsku uniju

Prije će pomrijeti svi aktualni političari nego što se dogovore za ulazak BiH u Nato ili ispune uvjete za ulazak u Evropsku uniju. To je kruta istina, godinama potvrđena.

RS može sve opstruirati i to često radi. Dakle, trebaju zajedno raditi domaći i međunarodni lideri na čelu s OHR-om i SAD-om koje su bile glavni kreator Daytonskog sporazuma, uostalom u SAD-u je i načinjen.

Naravno da to nije lako i da traži puno napora, ali to ne može biti isprika za nerad ni domaćim političarima ni međunarodnoj zajednici. Jer ovako će BiH biti stalno trusno područje. Nije valjda da netko želi da to stalno i bude? Ako je tako, onda je to pitanje zloće i preuzimanja velike odgovornosti za moguće katastrofalne posljedice.

Dobro je da su se SAD i EU ponovo angažirale da se sredi BiH. Od svega je najgori a i najskuplji rat. Ceterum censeo (uostalom smatram), najvažnije je nek’ se BiH učlani u NATO jer to je, ne samo vojna, nego i ekonomska i politička organizacija. Da ljudi barem budu sigurni da se neće više ginuti, a s NATO-om će biti bolje pojedincima i narodima u BiH.

Objava Topić: Švicarski model je ipak najbolje rješenje za BiH pojavila se prvi puta na Republika.

U suvremenim demokracijama često se postavlja pitanje treba li država zabranjivati političke simbole povezane s totalitarnim režimima. Iz liberalne perspektive, koja naglašava slobodu pojedinca i ograničenu ulogu države, može se formulirati dosljedna teza: ili svi totalitarni simboli trebaju biti dopušteni kao izraz slobode govora, ili svi trebaju biti zabranjeni radi zaštite društva, selektivne zabrane stvaraju podjele, pravnu nedosljednost i političke sukobe.

Ovakav pristup oslanja se na temeljnu liberalnu ideju slobode izražavanja, ali i na princip štete koji je razvio John Stuart Mill, prema kojem su ograničenja slobode opravdana samo kada postoji stvarna opasnost štete za druge.

Liberalizam i sloboda izražavanja

Liberalna politička tradicija temelji se na uvjerenju da država treba minimalno ograničavati slobodu mišljenja i izražavanja. Ideje, pa i one koje društvo smatra pogrešnima ili moralno odbojnima, ne bi se trebale zabranjivati samo zato što vrijeđaju ili izazivaju osudu. Prema tom shvaćanju, dopuštanje spornih simbola može služiti i kao društvena osuda, njihova javna uporaba može biti na sramotu onih koji ih koriste, dok otvorena rasprava omogućuje kritiku i povijesno suočavanje.

Iz takve perspektive može se tvrditi da bi čak i ekstremni simboli trebali biti dopušteni, osim ako njihova uporaba izravno potiče nasilje ili ugrožava sigurnost drugih.

Problem selektivnih zabrana

U praksi mnoge države zabranjuju simbole određenih režima, najčešće fašističkih. U hrvatskom kontekstu simboli povezani s ustaškim pokretom i režimom Nezavisne Države Hrvatske smatraju se simbolima totalitarizma, progona i masovnih zločina te se često pravno sankcioniraju.

No liberalna kritika postavlja pitanje dosljednosti: ako se zabrane opravdavaju povijesnim zločinima i represijom, treba li isti kriterij primijeniti na sve totalitarne ideologije?

U tom kontekstu spominju se komunistički simboli povezani s režimom SFRJ, razdobljem političke represije, ograničenih političkih sloboda, jednopartijskog sustava i sankcioniranja javnog izražavanja mišljenja. Argument koji se pritom iznosi jest da su takvi simboli za dio društva povezani s kršenjem ljudskih prava, političkim progonom i traumatičnim povijesnim iskustvom.

Povijesna složenost i različita značenja simbola

Rasprava dodatno postaje složena zbog višeznačnosti simbola. Primjerice, crvena zvijezda povezuje se s partizanskim pokretom u Drugom svjetskom ratu i borbom protiv fašizma, čije se povijesne zasluge često priznaju. Istodobno, za mnoge ona simbolizira poratnu represiju, politički monopol vlasti, ograničavanje slobodnih izbora i sustav u kojem su pojedinci kažnjavani zbog izrečenog mišljenja.

Takva višeznačnost otvara pitanje može li država selektivno tumačiti povijesno značenje simbola ili bi pravni kriteriji trebali biti jednaki za sve.

Dva dosljedna liberalna rješenja

Iz strogo liberalnog ugla mogu se izvesti dva dosljedna pristupa:

1. Maksimalna sloboda izražavanja — zabrana ničega

Prema ovom stajalištu država ne bi trebala zabranjivati političke simbole, pa ni one povezane s totalitarnim ideologijama, osim kada njihova uporaba izravno potiče nasilje. Društvo bi kroz javnu raspravu, obrazovanje i moralnu osudu odgovaralo na ekstremne ideje.

2. Jednaka zabrana svih totalitarnih simbola

Drugi pristup naglašava zaštitu društva i pravnu dosljednost. Ako se simboli zabranjuju zbog povezanosti s masovnim zločinima, represijom ili ugrožavanjem ustavnog poretka, tada bi isti kriterij trebao vrijediti za sve totalitarne ideologije bez iznimke.

U oba slučaja ključna je dosljednost pravnog poretka, jer selektivne zabrane mogu produbiti društvene podjele i potaknuti osjećaj nejednakog tretmana različitih političkih uvjerenja.

Millov princip štete kao kriterij

Prema načelu Johna Stuart Milla, ograničenja slobode opravdana su samo kada postoji stvarna opasnost štete drugima. Stoga bi liberalni pristup zahtijevao jasne dokaze da uporaba određenog simbola predstavlja konkretan poticaj nasilju ili ozbiljnu prijetnju pravima drugih ljudi.

Bez takvog kriterija zabrane mogu postati instrument političke borbe, a ne zaštite slobode i sigurnosti.

Zaključak

Liberalna perspektiva naglašava potrebu dosljednosti, proporcionalnosti i zaštite temeljnih sloboda. Iz tog ugla može se braniti stav da društvo treba izabrati između dvaju principijelnih rješenja: dopustiti sve političke simbole u ime slobode izražavanja ili zabraniti sve totalitarne simbole radi zaštite društva. Selektivni pristup, koji dopušta jedne, a zabranjuje druge, nosi rizik produbljivanja političkih podjela i slabljenja povjerenja u pravni poredak.

Rasprava o simbolima stoga nije samo pitanje prošlosti, nego i pitanje temeljnih vrijednosti na kojima počiva suvremena demokracija: slobode, sigurnosti i jednakosti pred zakonom.

Istodobno, Republika Hrvatska suočava se s izazovom usmjeravanja društvene energije prema budućnosti. Umjesto stalnog vraćanja na ideološke sukobe prošloga stoljeća, država bi se trebala primarno baviti pitanjem kakvo društvo želi biti 2030. ili 2040. godine, gospodarski, politički i društveno. Temeljna pitanja razvoja, stabilnosti institucija i kvalitete života građana zahtijevaju dugoročnu viziju i politički konsenzus, a ne trajne podjele oko tema koje su, prema ovom stajalištu, trebale biti razriješene desetljećima ranije.

U tom kontekstu često se otvara i pitanje suočavanja s nasljeđem bivšeg sustava te rasprava o tome da Republika Hrvatska nikada nije provela lustraciju, što pojedini smatraju jednim od ključnih nedostataka tranzicijskog razdoblja i neriješenim pitanjem odnosa prema prošlosti.

Rasprava o simbolima, slobodi izražavanja i povijesnom nasljeđu stoga ostaje dio šireg pitanja: kako uskladiti suočavanje s prošlošću s potrebom izgradnje stabilne i usmjerene budućnosti demokratskog društva.

Objava Koje je liberalno stajalište o ZDS-u, nacističkom i komunističkom znakovlju? pojavila se prvi puta na Republika.

Nakon širokobriješkog koncerta najoštrije su reagirali iz oporbenih stranaka u Republici Srpskoj – SDS predsjednika Branka Blanuše i Narodni front Jelene Trivić. Traže reakciju tužiteljstva te da se pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu zabrani ulazak u BiH.

No, bilježi se i reakcija židovskih predstavnika u BiH – putem društvenih mreža oglasila se veleposlanice Izraela u BiH koja je oštro prosvjedovala, ali i Amir Gross Kabiri, dopredsjednik HŠK Zrinjski Mostar, predsjednik Židovske zajednice Mostar i vlasnik mostarskog Aluminij Industries iz M.T. Abraham Grupacije kao i predsjednik židovskog karitativnog društva La Benevolencija iz Sarajeva Vladimir Andrle.

Reakcije židovske zajednice

“Šokantni prizori mladih ljudi u Širokom Brijegu koji slave uz nacističke pozdrave. Takvi iskazi mržnje moraju se iskorijeniti. Očekujem da će vlasti BiH odlučno odgovoriti na ovaj incident i osigurati odgovornost.

“Nedostatak odgovarajućeg obrazovanja rezultira zastrašujućim i opasnim neznanjem. Ustaški režim ubio je tisuće nevinih ljudi. Takva simbolika nema mjesta u našem civiliziranom društvu danas”, napisao je Kabiri.

“Ustaško skandiranje i nacistički pozdravi. BiH, 2026. Relativizacija zla ne jača identitet. Uništava društva i vrijeđa sjećanje na žrtve. Suočavanje s prošlošću je najmanje što civilizirano društvo može učiniti. Učinimo to za BiH”, napisao je Andrle na društvenoj mreži X.

Ipak, za razliku od susjedne Hrvatske gdje se u polemiku uključuje i sam državni vrh, u BiH je sve proteklo bez značajnijih reakcija, a za sada izostaje i reakcija iz HDZ BiH. Zašto HDZ-a BiH? Zato jer je to najjača stranka Hrvata u BiH čije kompletno vodstvo sudjeluje na obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta i čiji dužnosnici njeguju dobre političke odnose s Izraelom, a posebno s izraelskim biznismenom Kabirijem.

Reakcije iz SDS-a i Narodnog fronta

“Umjesto pijeteta prema žrtvama i civilima, povampiruje se ustaški pozdrav. Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine nalazi se na ozbiljnom ispitu,” poručio je predsjednik SDS-a Branko Blanuša.

“Danas je dan kada smo uznosili molitve Bogu za svoje bližnje. Ne samo one preminule u skorije vrijeme i stradale u Obrambeno-otadžbinskom ratu, nego i za naše pretke stradale u Jasenovcu, na Kozari, Brodu na Drini, Prebilovcima i neprebrojnim stratištima. A sinoć, u Širokom Brijegu na Thompsonovom koncertu, svega pedesetak kilometara od Prebilovaca, ponovno su se čuli povici ‘Za dom spremni!'”, rekao je Blanuša.

Predsjednik SDS-a ističe kako postoje rane koje nikada ne zacijele te podsjeća da je njegova majka siroče Kozare.

“Taj neprebolni bol, koji se prenosi s generacije na generaciju, jako dobro poznajem. Kao čovjek, želim da se to zlo nikada nikome na svijetu ne ponovi. Ne mogu ni zamisliti kako su se osjećali potomci stradalih u Prebilovcima i ne mogu pojmiti kako je moguće da u civiliziranom svijetu postoje oni koji i dalje pokazuju nehuman odnos prema stravičnim zločinima”, istaknuo je Blanuša.

Blanuša ukazuje kako je pred Tužiteljstvom BiH ozbiljan ispit: “Ispit koji će pokazati jesmo li zrelo i civilizirano društvo koje je spremno graditi budućnost na zdravim civilizacijskim vrijednostima ili se nemamo čemu dobrom nadati.”

“Očekujem da Tužiteljstvo BiH hitno reagira na ovo neljudsko veličanje ustaškog pozdrava, izazivanje nacionalne i vjerske mržnje i netrpeljivosti, a od srpskih predstavnika u institucijama BiH očekujem pokretanje procedure zabrane ulaska u BiH za Marka Perkovića Thompsona”, poručio je Blanuša.

“Ustaše su uzvikivali ‘Za dom spremni’, a ustaški simboli sinoć su preplavili i Široki Brijeg, gdje je održan koncert hrvatskog pjevača Marka Perkovića Thompsona, koji bez sumnje i bez rezerve širi ustašku ideologiju”, navela je Jelena Trivić, predsjednica Narodnog fronta.

“Od ruke ustaša tijekom Drugog svjetskog rata poginulo je milijun Srba, ali ne samo Srba, nego i Židova i Roma, uglavnom u masovnim klanjima i koncentracijskim logorima. A kada mu službene hrvatske vlasti ne žele zabraniti nastup u Hrvatskoj, moramo to učiniti mi u BiH”, rekla je Trivić.

“S obzirom na to da se na Thompsonovim koncertima”, kako je rekla, “širi vjerska, nacionalna i rasna mržnja”, pozvala je Predsjedništvo BiH, Ministarstvo sigurnosti i Tužiteljstvo da podignu kaznenu prijavu “protiv onih koji su omogućili širenje nacionalne i rasne mržnje”.

Reagirao je i Nebojša Vukanović, predsjednik Liste za pravdu i red.

“Na koncertu su se sinoć mogli čuti ustaški pozdravi ‘Za dom spremni’, na koje nije reagirao nitko od vlasti – ni iz Republike Srpske, ni iz Federacije, niti iz Vijeća ministara BiH – osim Gorana Selaka. U Mostaru su, na Partizanskom groblju, koje je stalna meta, osvanuli novi ustaški grafiti”, naveo je Vukanović i dodao kako nitko od čelnika RS-a nije reagirao.

“Iako mediji pišu i prenose atmosferu, RTRS je tek jutros, nakon što sam ih sinoć prozvao, napisao nekoliko riječi. Zanimljivo je da Milorad Dodik, Željka Cvijanović, Siniša Karan i drugi čelnici Republike Srpske nisu rekli ni riječ, kao ni nakon napada Torcide na navijače Crvene zvezde u Tuzli, kako se ne bi zamjerili pobratimu Draganu Čoviću, Plenkoviću, Zagrebu i partnerima”, naveo je Vukanović.

Ministar pravde Republike Srpske i predsjednik Socijalističke partije Srpske Goran Selak ranije je najoštrije osudio ikonografiju i poruke poslane sa koncerta Marka Perkovića Thompsona u Širokom Brijegu, ocijenivši ih kao izravan udar na proces pomirenja i očiti primjer dvostrukih mjerila u BiH.

“Sinoć je u Širokom Brijegu, uz neizostavnu ikonografiju i simbole zloglasne NDH, javnost imala priliku da svjedoči veličanju ideologije koja je tijekom Drugog svjetskog rata rezultirala genocidom nad Srbima. Dok se službenici Republike Srpske progone, sankcioniraju i izvode pred sudove zbog dostojanstvenog obilježavanja Dana Republike Srpske, u Federaciji BiH se nesmetano, uz masovnu podršku i javnu promociju, veličaju simboli i pozdravi pod kojima su vršeni najstrašniji zločini nad Srpskim narodom”, izjavio je Selak.

Ministar Selak je istaknuo kako “ovakvi događaji duboko uznemiruju preostale Srbe u Federaciji BiH, ali i sve građane Republike Srpske koji teže miru, stabilnosti i vladavini prava”.

Nema sumnje da će izostanak reakcije od dužnostnika SNSD-a samo učvrstiti hrvatske simpatije prema Miloradu Dodiku, ali znakovita je tišina i od bošnjačkih političkih partnera te se dade zaključiti kako su koncerti u Širokom Brijegu protekli bez značajnijih reakcija u bh društvu. Izuzev polemika na društvenim mrežama.

Trostruka “pravila”

Ipak, u BiH uistinu vladaju, ne dvostruka, nego trostruka “pravila”, kojih ne nedostaje niti kod drugih naroda. Tako smo nedavno bili svjedoci proslave objetnice uspješne vojne akcije bošnjačkih jedinica nad srpskim agresorom na Hasinom brdu kod Bihaća – uz vjerske pokliče ‘Allahu ekber’ i pucnjeve. U proteklom ratu u BiH uz ove pokliče veže se prisutnost mudžahedinskih ratnika i ratni zločini.

Mnogi državljani BiH borili su se na području Iraka i Sirije na strani terorističke organizacije ISIL, a značajan broj procesuiralo je bh pravosuđe.

Također, sve do 2022. godine u Višegradu se održavalo postrojavanje Ravnogorskog četničkog pokreta, a za spomenuti je kako je u RS- i dalje registrirano oko 15-ak četničkih udruženja.

Milorad Dodik, tada predsjednik RS-a, početkom 2024. dodijelio je odlikovanje ‘ Njegoša prvog reda’ za “izuzetne zasluge prema državi” pjevaču srpskih nacionalističko-huškačkih pjesama Mirku Pajčinu, poznatijem pod “umjetničkim imenom” Baja Mali Knindža. ‘Dinaro, srpska goro’, ‘Dođi kući, vojvodo (Đujiću)’, ‘Stan’te paše i ustaše’, E moj druže zagrebački” i “Armija srpska sve će da vas smrska”, ‘Ne volim te, Alija’… samo su neke od pjesama koje je pjevao mali Knindža ’90-ih za vrijeme postojanje Republike Srpske Krajine, ali i danas. Opjevao je i Vojislava Šešelja i himnu njegovoj stranci.

Konkretno, stranka SDS još iz prošlog rata nosi anatem genocida nad Bošnjacima u Srebrenici kao tadašnja stranka koja je predvodila politiku bosanskih Srba, a na popisu američkih sankcija je od 2004. godine.

U BiH ne postoji zakonska odredba o zabrani pozdrava ‘Za dom spremni’ kao i zabrani grba HOS-a u čijim postrojbama su se u proteklom ratu borili i mnogi Bošnjaci i sačinjavali polovicu pripadnika. Međutim, podsjetimo kako je Središnje izborno povjerenstvo stranci HSP izreklo novčanu kaznu od 30.000 KM zbog isticanja insignije HOS-a s pozdravom ‘Za dom spremni’, što je SIP ocijenio kao govor mržnje. Parlamentarna skpština do sada nije donijela odluke o zabrani ovog pozdrava. Hrvatska je Ustavom isti zabranila, izuzev iznimke u pjesmi ‘Bojna Čavoglave’.

No, to ne opravdava prisutnost sporne ikonografije na Thompsonovim koncertima koju donose pojedinci, vrlo mladi mladići i djevojke, a što i sam Thompson niti kritizira, niti dovodi u pitanje, stvarajući sebi brojnu publiku i enormne prihode, ma koju cijenu plaćala Hrvatska – zapadni mediji nakon svakog njegovog koncerta prepuni su izvješća o “buktinji fašizma”, a svijet obilaze izvješća i fotografije. Posebno u tome prednjači susjedna Srbija, država koja je izvršila agresiju na Sloveniju, a posebno krvavu i razarajuću na Hrvatsku i BiH, što još više pogoršava međususjedske odnose. Ista ta Srbija koja je rehabilitirala četničkog vođu Dražu Mihailovća i pokušala rehabilitirati Milana Nedića, predsjednika srpske vlade u vrijeme II. Svjetskog rata, odgovornog za holokaust u Srbiji.

Thompson se ne ograđuje

Thompson se ne ograđuje od takve ikonografije i bez obzira što svaki koncert prolazi bez ijednog incidenta – to svakako nanosi štetu Hrvatskoj kao državi i kao društvu, kao članici EU-a, državi koja se krvavo izborila za dugo željenu samostalnost od komunističke vlasti.

Vojnici HOS-a sudjelovali i davali živote u obrani Hrvatske. I sami nekadašnji pripadnici HOS-a integrirani su u hrvatsku vojsku već 1992., a u BiH je HOS integriran u HVO i Armiju BiH, posebno nakon izbijanja sukoba između Bošnjaka i Hrvata, jer su skoro polovica HOS-ovaca bili Bošnjaci. Dali su nemjerljiv doprinos obrani Hrvatske i BiH od agresora i bili poznati po iznimnoj hrabrosti jer brojni su dokazi da su sudjelovali na najtežim ratištima ne mareći za svoje živote. Međutim, pojedina ikonografija i pozdrav koji je prisvojio ustaški režim, nose preteško povijesno breme.

Iako Thompson često ističe i kako je bio pripadnik i branitelj HOS-a i hrvatski vojnik (ali ne s posebno dugim braniteljskim stažom jer se uskoro nakon objave pjesme ‘Čavoglave’ upustio u glazbene vode) niti ovih dana nije položio cvijeće ispred spomen obilježja ubijenim HOS-ovcima i generalu Blažu Kraljeviću na Kruševu kod Mostara – ali istodobno pjeva pjesmu ‘Golubovi bijeli’ autora Frane Šiška i Mladena Bošnjaka, posvećenu upravo njima. I to se jednostavno zove nedosljednost. Najblaže rečeno.

Što znaju mladi o Paveliću i NDH?

S druge strane, veliko je pitanje što, zapravo, mladi znaju o svemu tome? Znaju li tko je, primjerice Ante Pavelić, što je učinio i kako je i gdje pobjegao? Znaju li o zločinima ustaša i što je NDH? Znaju li o zločinima partizana? Znaju li koji teret nosi pozdrav ‘Za dom spremni’? Koliko njih zna bez prethodnog i brzinskog guglanja, tko su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan i zašto su ubijeni? Tko je Stjepan Radić? Pa čak i tko je Franjo Tuđman ili što je Jugoslavija? Znaju li kada je proglašena samostalna i suverena Republika Hrvatska? Kada Bosna i Hercegovina?

Znaju li što je Herceg-Bosna i zašto i od kada ju nema? Jesu li uistinu “materijal” za neke buduće branitelje i domoljube koji oko zadnjice vežu svetinju svake države – zastavu? Koliko se njih uistinu samovoljno odazvalo na, primjerice, pozive hrvatskog ministarstva obrane za vojni rok? Izgledno – vrlo malo. A dvorane i stadioni za Thompsonov koncert su prepuni jer “show must go on”. Naravno da ima i onih pojedinaca koji na njegov kincert dolaze sa ekstremnim i radikalnim shvaćanjim i idejama, znakovljem i insignijama koje završavaju na domaćim i svjetskim naslovnicama kao “dokaz fasizacije”.

Kao zaključak

Mladi – Oznaka HOS i pozdrav ‘Za dom spremni’ iako o tome vrlo malo znaju ili ne žele znati, upravo zbog masovnih kritika, napada i osuda, postali su jasan način izražavanja mladalačkog bunta – nikako dokaz bujanja fašizacije društva, ali ni nekog posebnog jačanja osjećaja domoljublja. Ti mladi nikako nisu “ustaše” kako ih agresivno nazivaju kritičari. Nikako nisu bez empatije, humanosti i solidarnosti. Jednostavno, mladi imaju reakciju na sve što je “zabranjeno”, traže svoju poziciju među istomišljenicima, žele biti dio “nečega”…Mladi se traže.

Thompson – Kao profesionalni izvođač koji vrlo dobro zna kako prodati i kapitalizirati svoj proizvod, promovira svoja uvjeranja i političke frustracije mudro manipulirajući domoljubljem, Domovinskim ratom, vjerom, tradicijom, pa čak i Gospom, blaženim Alojzijem Stepincem…Po svaku cijenu – jer ništa mu drugo ne preostaje nakon što je u mnogim zemljama postao izvođač čiji nastupi se otkazuju jer izazivaju kontroverze.

Thompson ima cijenu za ulaznice za svoje koncerte, po mnogima previsoke. Ali Thompson je izvođačkoji je održao koncert pred skoro pola milijuna ljudi. I to je činjenica.

Na koncu, mix zvuka Metallice, Bijelog dugmeta, Rock ‘n’ roll i popa… gdje “posuđuje” note od opere Jakova Gotovca ‘Ero s onoga svijeta’ za pjesmu ‘Geni kameni’ do prepoznatljivih nota AC/DC-ove ‘Thunderstruck, pa malo nota od ‘Super Trouper’ i ABBA-e u ‘Iza devet sela’, itd., očijukanje s heavy metalom, a vrlo vjerojatno i uz pomoć AI-ja…potom scenografija prožeta vjerskim motivima, mačevima, vatrom, inače teško spojivim – sve je to jako dobar recept za uspjeh na koncertima koji su za mlade postale ‘must have’ događaj na koji se dolazi i o kojem će se poslije pričati danima.

Sjetimo se samo ‘fenomena Prijović’ u Zagrebu.

Isto tako – Thompson se sluša javno i u Srbiji. Zar to nije zbunjujuće? Po svemu tome, Thompson je prvoklasan ‘estradnjak’ i vrhunski performer.

No, koja je cijena posljedica koje svaki njegov nastup izazove u hrvatskom društvu? Prisjetimo se samo dočeka hrvatskih brončanih rukometaša u Zagrebu kada su pred Thompsonom pali u drugi plan i kada je bio očiti dogovor da se pjesma ‘Čavoglave’ u kojoj je pozdrav ‘Za dom spremni’ – ne izvodi. Ali, ono što prolazi ispod radara je tolika tišina od sveopće glazbene scene u Hrvatskoj – i na napade i na hvale Thompsona.

Hrvatska – Posljednjih godina bilježi vanjskopolitički uspon u izgradnji ugleda, ekonomije, postaje ravnopravan sugovornik u Europi, regionalni političko-ekonomski lider…i da, vodeća politika HDZ-a ubire pokoji bod i kroz Thompsonovu podršku. Stranka čije je vodstvo davno prije, u vrijeme premijera Ive Sanadera, shvatila da im može naštetiti i svojom popularnošću birače “preusmjeriti” prema drugim strankama te mu platila za nepjevanje, a “kurir” za novac je bio svećenik. Naravno, to Thompson nikada nije priznao, ali postoje sudski spisi…I sada je HDZ svjestan Thopsonovog utjecaja. I zašto bi plaćali nepjevanje, kada od pjevanja i oni sami mogu imati političke koristi?

Sve ovo su pitanja za ozbiljno znanstveno-sociološko istraživanje ‘fenomena Thompson’. Ali i sličnih “fenomen” kod drugih naroda Balkana.

HDZ Hrvatske: Vraćanje Hrvatske u prošlost, na II. svjetski rat, partizane i ustaše može samo poticati sukobe i produbljivati podjele

U susjednoj Hrvatskoj HDZ je reagirao na pjevanje ustaških pjesama saborskog zastupnika i bivšeg ministra poljoprivrede, šumarstva i ribarstva ispred Domovinskog pokreta.

Glavni tajnik HDZ-a Krunoslav Katičić poručio je na društvenoj mreži X kako se “suvremena Hrvatska ne može temeljiti ni na jednom propalom totalitarnom režimu i ni na jednoj povijesno odbačenoj ideologiji”.

“Ona se temelji na nacionalnom zajedništvu i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom ratu – kako to jasno piše u Ustavu. Osuda zločina svih totalitarnih režima i poštovanje svih žrtava europska je i opće civilizacijska vrijednost. Vraćanje Hrvatske u prošlost, na II. svjetski rat, partizane i ustaše može samo poticati sukobe i produbljivati podjele”, poručio je glavni tajnik HDZ-a susjedne Hrvatske.

(Republika/V.S.Herceg)

Objava Koja je cijena ‘fenomena Thompson’? pojavila se prvi puta na Republika.

Prenosimo Tomićevu kolumnu iz Jutarnjeg lista:

Što sam ja bogu skrivio da sam se rodio kao Hrvat? Dao bih se okladiti da je, prevrćući se noću u postelji, Zoranu Milanoviću mnogo puta došlo ovo očajno pitanje. Jer on je rođen za nešto bolje. Predsjedati državom od tri milijuna i osamsto hiljada građana žalosno je rasipanje njegova političarskog talenta. On bi trebao slikati širokim, vehementnim zamasima kista, na ogromnim platnima, a ne pogrbljen gubiti vid nad minijaturama. Milanovićeva mudrost i vizija su najmanje deset konfekcijskih brojeva veći od male Hrvatske.

Njegova frustracija da je osuđen na jednu ušljivu balkansku šupu, umjesto da na čelu neke supersile odlučuje o budućnosti planeta, gotovo vrišti iz sedam rečenica koje je izgovorio u Čakovcu kad su ga upitali o američkim prijetnjama da će oteti Grenland Danskoj. Nešto što je trebala biti banalna protokolarna izjava o nepovredivosti teritorijalnog suvereniteta država ispalo je megalomansko geopolitičko mrsomuđenje, a u podtekstu je ustvari to bio vapaj jednog zakinutog nesretnika, poziv upomoć jedne žrtve nepravednog usuda.

“Postoji, samo ne znam jesu li u američkoj administraciji to još vidjeli na karti, Svalbardsko otočje”, upozorio je Zoran Milanović. “Ono pripada, u principu, Norveškoj. Ono je malo istočnije od Grenlanda i tamo završava golfska struja i more nije zaleđeno. To je interesantno. Evo, dao sam im temu za razmišljanje. Možda su vidjeli na karti da postoji i to otočje. Grenland je beskoristan.”

Ova je čudna izjava, očekivano, i ne prvi put kad je Milanović posrijedi, izazvala međunarodnu sablazan. Norvežani su ispalili na živce, upravo kao što su i Šveđani i Finci lagano popizdili kad se Zoran Milanović prije nekoliko godina uprazno junačio da će im blokirati ulazak u NATO. Kad gledate ove slučajeve u nizu, neizbježno se nameće pitanje: kakav je to feler u glavi hrvatskog predsjednika? Zašto je on tako nadrkan na skandinavski sjever?

Skandinavski sjever ipak može ostati miran jer Milanović nema baš nikakvu moć da im naudi. No, njegove bi fantazije možda trebale zabrinuti građane Hrvatske. Nije ugodno znati da imate predsjednika koji zamišlja što bi napravio na mjestu Donalda Trumpa. Gdje bi on, da se njega pita, poslao nuklearne podmornice. Dobro, nema od njegova laprdanja prave opasnosti ni za nas, njegove su ovlasti, srećom, beznačajne, ali je, brate, sramotno. Vrhovni zapovjednik nam zvuči kao budala.

Njegove su izjave kao geopolitičko mudrijašenje Franje Šafraneka iz filma “Tko pjeva zlo ne misli”, koji ide prek K Žnidaršiću porazgovarat se malo o Abesiniji. Taj Svalbard koji on spominje, arhipelag na pola puta između obala Norveške i Sjevernog pola, zvuči kao da je došao iz birtijske oklade besposličara, kad su Milanović i društvo nakon četvrte butelje Benvenutijeve malvazije u Arktičkom oceanu počeli treći svjetski rat.

“Ivice, daj nam globus!” viknuo je u nekom trenutku predsjednik.

“Gospodine predsjedniče, Globus više ne izlazi”, rekao je konobar.

Milanović ga je nekoliko sekundi zbunjeno gledao, prije nego je shvatio u čemu je nesporazum.

“Ma, ne taj globus, nego onaj pravi… No”, dlanovima je pokazao okruglo tijelo, “zemaljsku kuglu.”

“To ne držimo.”

“Čekaj, imam ja Google Maps”, sjetio se netko za stolom.

“Eto, vidiš, rekao sam ti da je tu”, zavikao je predsjednik nešto kasnije pokazujući Svalbard, na ekranu. “Podsjeti me da sutra nazovem Trumpa.”

Nisu rijetke ovakve šašave epizode u birtijama. Ne možete ih osuđivati jer su i vama u pijanom stanju oko ponoći svakakve ludosti padale na pamet. Problem je, međutim, da je Milanović svoju geopolitičku mudroliju ponovio usred dana, pred kamerama. Navodno je bio trijezan kad je pretpostavio da američki predsjednik i njegovi generali ne znaju za Svalbard, nekako im je prošao ispod radara jedan komad kopna od šezdeset jednu hiljadu kvadratnih kilometara, veći od cijele Hrvatske.

Podsjetilo me to kako sam ja, kao dječak od deset ili dvanaest godina, listajući zemljopisni atlas, opazio da je Rusija na svom istočnom kraju sasvim blizu Aljaske. Oduševljen otkrićem, razmišljao sam kako bih svakako morao nekako naći način da Leonida Brežnjeva i Ronalda Reagana upozorim kako je glupo da ratuju preko širokog Atlantika i cijele Europe kad im je mnogo zgodnije rokati se malim raketama preko Beringova tjesnaca. I danas kad vam pričam o tome sramim se vlastite naivnosti, ali razumjet ćete, bio sam maloljetan, išao sam u šesti razred. Ozbiljno je sranje kad jedan magarac od šezdeset godina, k tomu i predsjednik države, nagađa o mogućnosti da u Pentagonu nisu gledali kartu svijeta.

Možda je ipak gore, ne mogu se odlučiti, kad Franjo Šafranek na Pantovčaku preporučuje drugoj državi da okupira teritorij treće države, s benevolentnom napomenom kako Svalbard “pripada, u principu, Norveškoj”. Za usporedbu, prije nekog vremena našu je javnost uzrujalo da je patrijarh Porfirije negdje usputno kazao kako su granice promjenjive.

Što, načelno, čak i nije neistinito. Granice se stvarno, kroz čitavu povijest mijenjaju, ali nama je svejedno iz usta poglavara Srpske pravoslavne crkve zvučalo zloslutno. Zanima li vas koliko je Norvežane naljutilo nuđenje jednog njihova arhipelaga Amerikancima, probajte zamisliti kako biste vi reagirali da patrijarh Porfirije reče: “Dubrovnik, u principu, pripada Hrvatskoj.”

Bio je to, ukratko, zazoran istup jednoga samouvjerenog komedijaša koji nam je, kako vrijeme prolazi, sve zagonetniji. Ne možemo se više sjetiti zašto smo glasali za njega. Bio je i premijer i predsjednik, ali nikad zaista nije bio ni blizu državnika. Zaista, što smo mi bogu skrivili da se Zoran Milanović rodio kao Hrvat?

/Desk/

Objava Tomić nazvao Milanovića “magarcem od 60 godina” – obrazložio je i zašto pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Nino Raspudić/Express.24sata.hr

Nije se još fotografiralo telefonom, ali već jest prvim digitalnim aparatima, oskudne memorije. Tog ljeta, dok sam boravio u rodnom gradu, na mostarskih plus 40 u hladu (‘ko te goni u hlad), posudili smo jedan Olympus i napravili mali eksperiment – u pola sata smo autom obišli Mostar i napravili 34 fotografije najodvratnijih objekata nastalih u poslijeratnoj obnovi i izgradnji.

Deset maraka je koštalo izraditi veliku fotografiju. Teška srca investirali smo 340 maraka i napravili izložbu pod nazivom „Ljepote obnove i izgradnje – 34 bisera mostarske poslijeratne arhitekture“. Fotografije tih strahota popratili smo ironičnim naslovima i kratkim popratnim tekstovima u kojima smo biranim riječima hvalili ta građevinska zlodjela. Izložba je bila apsolutni hit – tjednima je grad govorio samo o tome, a utvarali smo si i da je imala izvjestan prosvjetiteljski učinak.

OK, ali kakve to ima veze s Bruceom Leeom? E pa izravne…

Početkom sljedećeg ljeta smislenog humora (lokalno poznatog kao „mostarski ciganluk“) uvijek željno građanstvo stalo nas je salijetati da opet nešto izvedemo. Neki su govorili – lako je samo kritizirati, dajte nešto konstruktivno, pozitivno. I tako je vrcnula ideja da se u središtu Mostara podigne prvi spomenik Bruceu Leeju na svijetu.

Predstavili smo tu plemenitu zamisao na tiskovnoj konferenciji za lokalne medije u birtiji u kojoj smo provodili dane ljetne žege (mostarski – čelopek) i onda se dogodilo čudo – za dva dana vijest je obišla svijet, ali doslovno. Zvali su nas od, tada još uglednog CNN-a pa do Al Jazeere i BBC-a, i još mnoštva medija iz još egzotičnijih zemalja. Šokiranima odjekom naše epifanije, nije nam preostalo drugo nego podići spomenik. Ostalo je povijest.

Nakon puno muke, višegodišnjeg čekanja dozvole (bilo nam je jako važno da u gradu u kojem je toliko toga izgrađeno bespravno, prikupimo sve dozvole i da u sveopćem ruglu spomenik prije svega bude skladan i lijep), podigosmo svoju zadužbinu 2005. Slike otvaranja prvog spomenika Bruce Leeju (sjajan rad kipara Ivana Fiolića) obišle su svijet, a mi objesišmo performerske kopačke o klin, jer nakon toga nema ništa jače, a što bi bilo u našoj skromnoj imaginaciji i moći.

Svi kasniji spomenički pokušaji s nekim drugim likovima bile su puke kopije našeg postupka, kao drugo ili peto pričanje istog vica i to u promašenom kontekstu. Pop junak iz djetinjstva u bronci, miješanje visokog i niskog registra, mitologije djetinjstva i klasične spomeničke forme postao je kasnije popularan recept – neki su radili Michaela Jacksona, Rockya ili Samanthu Fox u bronci negdje daleko od mjesta gdje su ti mitovi izvorno nastali. Ali vic se s punim učinkom može ispričati samo jednom. Naravno, Bruce Lee u Mostaru je i puno više.

Učio sam iz teorije književnosti da je roman stroj za generiranje interpretacija. Isto se može reći za Leejev spomenik u Mostaru. Nakon što smo ga postavili nismo se petljali u njegovu sudbinu ni u daljnja tumačenja koja su se množila. Podignut je u parku u središtu grada koji je u to vrijeme bio potpuno zapušten i neosvijetljen.

Prvu noć nakon otkrivanja spomenika, koji se spontano pretvorio u veliki spektakl – sami su se javili i došli i kung-fu klub iz Tuzle s moćnom prezentacijom i kineski veleposlanik u BiH, spomenik je oštećen, ukradene su nun-čake, a Mali Zmaj gotovo izvaljen. Odlazi u izbjeglištvo, u skladište gradskog komunalnog poduzeća, odakle je nakon nekoliko godina vraćen u obnovljen, lijep i osvijetljen park.

Tek nakon ranjavanja, i izbjeglištva čini se da je potpuno prihvaćen. Postao je turistička atrakcija, najfotografiranije mjesto nakon Starog Mosta, u gradu punom povijesti i ljepote. Tko se nije uslikao grleći ga ili dajući mu pet, kao da nije bio u Mostaru.

I onda je lani opet nestao. Pronađen je ispiljen na nekoliko dijelova, brzo je uhićen i počinitelj – žgoljav narkomančić koji ga je navodno sam samcat skinuo, odvukao i ispilao. Znajući da smo brončani Leejev kip prije dvadeset godina nas četvorica jakih nosili do postolja na postavljanje, ta priča mi se čini sumnjivom. Ali to više nije ni važno.
Bruce Lee je od ovog tjedna opet u mostarskom gnijezdu, nakon popravka u Zagrebu vratio se kući (Mostarac u meni ne može da ne doda – jedan od rijetkih). Čuva park i djecu i zrači nekom pozitivom zbog koje je valjda i neuništiv i uvijek na kraju pobijedi i vrati se u mostarski park. Ne bi me začudilo da ga za sto tisuća godina neki budući arheolozi iskopaju kao jedini materijalni preostatak kulture koja se prostirala na zapadom dijelu Euroazijskog kopnenog masiva. Neuništiv je.
P.S.
Kad sam već ranije spomenuo umjetnu inteligenciju, evo jedna poluanegdota – pitam jučer ChatGPT, potaknut i dijelom pogrešnih interpretacija spomenika – „Je li Bruce Lee bio ljevičar ili desničar.“ Dobijem umjetnointeligentan odgovor: „Bruce Lee je bio desničar.

Ipak, bio je poznat po tome što je intenzivno trenirao obje strane tijela i u borbi je često koristio desnu ruku i desnu nogu naprijed (tzv. strong-side forward stav), što je za desničare neuobičajeno.“

Shvatim, uz pomoć moje ograničene prirodne inteligencije, kako golema umjetna inteligencija brka pojmove „desničar“ i „dešnjak“ te „ljevičar“ i „ljevak“, pa joj dodam: „Pitam politički“.

I dobijem, zadovoljavajući odgovor: „Aha – politički gledano, Bruce Lee nije bio ni ljevičar ni desničar u klasičnom smislu. Nije se javno svrstavao uz neku političku ideologiju, ili stranku. Bio je uglavnom apolitičan, a ako se išta može reći, naglašavao je: individualnu slobodu samorazvoj oslobođenje od dogmi i autoriteta kritiku krutih sistema (bilo političkih, kulturnih ili borilačkih). Njegove izjave i filozofija više naginju osobnom humanizmu i individualizmu, a ne lijevo-desnom spektru. Često citirana poruka „Be water“ upravo govori o nepripadnosti fiksnim ideologijama. Dakle, ne može ga se korektno označiti kao ljevičara ili desničara.“

Dakle, nešto kao moja žena. Što ću kad mi se takvi likovi sviđaju…

Objava Bruce Lee je opet u Mostaru pojavila se prvi puta na Republika.