S neusporedivo više pripovjedačkog dara od mene bi vam sve dočarao Veso Gatalo, rođeni pisac, ali pokušat ću s ovo malo što mi je dano. Bilo je to u pradavna vremena, prije skoro četvrt stoljeća, u mračno doba dok još nije bilo društvenih mreža, pametnih telefona, e-romobila, umjetne inteligencije i ovog europskog čepa što se ne može odvojiti od plastične boce.
Piše: Nino Raspudić/Express.24sata.hr
Nije se još fotografiralo telefonom, ali već jest prvim digitalnim aparatima, oskudne memorije. Tog ljeta, dok sam boravio u rodnom gradu, na mostarskih plus 40 u hladu (‘ko te goni u hlad), posudili smo jedan Olympus i napravili mali eksperiment – u pola sata smo autom obišli Mostar i napravili 34 fotografije najodvratnijih objekata nastalih u poslijeratnoj obnovi i izgradnji.
Deset maraka je koštalo izraditi veliku fotografiju. Teška srca investirali smo 340 maraka i napravili izložbu pod nazivom „Ljepote obnove i izgradnje – 34 bisera mostarske poslijeratne arhitekture“. Fotografije tih strahota popratili smo ironičnim naslovima i kratkim popratnim tekstovima u kojima smo biranim riječima hvalili ta građevinska zlodjela. Izložba je bila apsolutni hit – tjednima je grad govorio samo o tome, a utvarali smo si i da je imala izvjestan prosvjetiteljski učinak.
OK, ali kakve to ima veze s Bruceom Leeom? E pa izravne…
Početkom sljedećeg ljeta smislenog humora (lokalno poznatog kao „mostarski ciganluk“) uvijek željno građanstvo stalo nas je salijetati da opet nešto izvedemo. Neki su govorili – lako je samo kritizirati, dajte nešto konstruktivno, pozitivno. I tako je vrcnula ideja da se u središtu Mostara podigne prvi spomenik Bruceu Leeju na svijetu.
Predstavili smo tu plemenitu zamisao na tiskovnoj konferenciji za lokalne medije u birtiji u kojoj smo provodili dane ljetne žege (mostarski – čelopek) i onda se dogodilo čudo – za dva dana vijest je obišla svijet, ali doslovno. Zvali su nas od, tada još uglednog CNN-a pa do Al Jazeere i BBC-a, i još mnoštva medija iz još egzotičnijih zemalja. Šokiranima odjekom naše epifanije, nije nam preostalo drugo nego podići spomenik. Ostalo je povijest.
Nakon puno muke, višegodišnjeg čekanja dozvole (bilo nam je jako važno da u gradu u kojem je toliko toga izgrađeno bespravno, prikupimo sve dozvole i da u sveopćem ruglu spomenik prije svega bude skladan i lijep), podigosmo svoju zadužbinu 2005. Slike otvaranja prvog spomenika Bruce Leeju (sjajan rad kipara Ivana Fiolića) obišle su svijet, a mi objesišmo performerske kopačke o klin, jer nakon toga nema ništa jače, a što bi bilo u našoj skromnoj imaginaciji i moći.
Svi kasniji spomenički pokušaji s nekim drugim likovima bile su puke kopije našeg postupka, kao drugo ili peto pričanje istog vica i to u promašenom kontekstu. Pop junak iz djetinjstva u bronci, miješanje visokog i niskog registra, mitologije djetinjstva i klasične spomeničke forme postao je kasnije popularan recept – neki su radili Michaela Jacksona, Rockya ili Samanthu Fox u bronci negdje daleko od mjesta gdje su ti mitovi izvorno nastali. Ali vic se s punim učinkom može ispričati samo jednom. Naravno, Bruce Lee u Mostaru je i puno više.
Učio sam iz teorije književnosti da je roman stroj za generiranje interpretacija. Isto se može reći za Leejev spomenik u Mostaru. Nakon što smo ga postavili nismo se petljali u njegovu sudbinu ni u daljnja tumačenja koja su se množila. Podignut je u parku u središtu grada koji je u to vrijeme bio potpuno zapušten i neosvijetljen.
Prvu noć nakon otkrivanja spomenika, koji se spontano pretvorio u veliki spektakl – sami su se javili i došli i kung-fu klub iz Tuzle s moćnom prezentacijom i kineski veleposlanik u BiH, spomenik je oštećen, ukradene su nun-čake, a Mali Zmaj gotovo izvaljen. Odlazi u izbjeglištvo, u skladište gradskog komunalnog poduzeća, odakle je nakon nekoliko godina vraćen u obnovljen, lijep i osvijetljen park.
Tek nakon ranjavanja, i izbjeglištva čini se da je potpuno prihvaćen. Postao je turistička atrakcija, najfotografiranije mjesto nakon Starog Mosta, u gradu punom povijesti i ljepote. Tko se nije uslikao grleći ga ili dajući mu pet, kao da nije bio u Mostaru.
I onda je lani opet nestao. Pronađen je ispiljen na nekoliko dijelova, brzo je uhićen i počinitelj – žgoljav narkomančić koji ga je navodno sam samcat skinuo, odvukao i ispilao. Znajući da smo brončani Leejev kip prije dvadeset godina nas četvorica jakih nosili do postolja na postavljanje, ta priča mi se čini sumnjivom. Ali to više nije ni važno.
Bruce Lee je od ovog tjedna opet u mostarskom gnijezdu, nakon popravka u Zagrebu vratio se kući (Mostarac u meni ne može da ne doda – jedan od rijetkih). Čuva park i djecu i zrači nekom pozitivom zbog koje je valjda i neuništiv i uvijek na kraju pobijedi i vrati se u mostarski park. Ne bi me začudilo da ga za sto tisuća godina neki budući arheolozi iskopaju kao jedini materijalni preostatak kulture koja se prostirala na zapadom dijelu Euroazijskog kopnenog masiva. Neuništiv je.
P.S.
Kad sam već ranije spomenuo umjetnu inteligenciju, evo jedna poluanegdota – pitam jučer ChatGPT, potaknut i dijelom pogrešnih interpretacija spomenika – „Je li Bruce Lee bio ljevičar ili desničar.“ Dobijem umjetnointeligentan odgovor: „Bruce Lee je bio desničar.
Ipak, bio je poznat po tome što je intenzivno trenirao obje strane tijela i u borbi je često koristio desnu ruku i desnu nogu naprijed (tzv. strong-side forward stav), što je za desničare neuobičajeno.“
Shvatim, uz pomoć moje ograničene prirodne inteligencije, kako golema umjetna inteligencija brka pojmove „desničar“ i „dešnjak“ te „ljevičar“ i „ljevak“, pa joj dodam: „Pitam politički“.
I dobijem, zadovoljavajući odgovor: „Aha – politički gledano, Bruce Lee nije bio ni ljevičar ni desničar u klasičnom smislu. Nije se javno svrstavao uz neku političku ideologiju, ili stranku. Bio je uglavnom apolitičan, a ako se išta može reći, naglašavao je: individualnu slobodu samorazvoj oslobođenje od dogmi i autoriteta kritiku krutih sistema (bilo političkih, kulturnih ili borilačkih). Njegove izjave i filozofija više naginju osobnom humanizmu i individualizmu, a ne lijevo-desnom spektru. Često citirana poruka „Be water“ upravo govori o nepripadnosti fiksnim ideologijama. Dakle, ne može ga se korektno označiti kao ljevičara ili desničara.“
Dakle, nešto kao moja žena. Što ću kad mi se takvi likovi sviđaju…