Piše: Faruk Kajtaz/Starmo.ba
Hoćete dokaze za ovakve tvrdnje? Pa recimo, policija pljačka banke u RS, dok se u Federaciji iza rešetaka našao kandidat za državnog ministra i to ni manje ni više, nego zbog ometanja pravde u suđenju Naseru Keljmendiju, kome se,između ostalog, sudi i za naručeno ubistvo!? Odgovorna vlast bi svakako nakon ovakvih činjenica i događaja krenula u hitnu akciju bez obzira o kome se radi i koliko je on „visoko“ u stranačkoj ili državnoj nomenklaturi.
Ali u BiH vlast nije tako odgovorna i sve čini da se i najteža krivična djela sa sasvim izvjesnom debelom političkom pozadinom nekako relativiziraju ili da im se pak umanji značaj.
Odbor za bezbjednost Skupštine RS-a, tako bi nakon svega smjenjivao političara koji vodi ovo tijelo (iz opozicije), dok Odboru u isto vrijeme (odnosno većini u njemu iz reda vladajućih) ne pada na pamet da zatraži odgovornost vlasti i samog ministra MUP-a zbog pljačke koji su izveli enitetski „specijalci“. Pila je okrenuta naopako, pa vlast samu sebe „kuje u zvijezde“, dok zapravo nastoji sve da se problem „policajaca-pljačkaša“, kao i mogućnosti da se nešto tako desi pod okriljem policije!?, što prije gurne pod tepih.
Problem u FBiH je drugačije prirode, ali je model ponašanja vlasti neodoljivo sličan. Političara koji je kandidat za ministra u Vijeću ministara, policija hapsi pod ozbiljnim optužbama i određuje mu pritivor, dok u isto vrijeme vrh vlasti u Federaciji usaglašeno „lemantira“ u javnosti kako to „ne može biti prepreka za imenovanje“!? Ko biva, svako je nevin dok mu se ne dokaže krivnja…
Načelno to je sa pravne tačke gledišta tačno, ali šta ćemo sa „političkom odgovornošću“ izabranih zvaničnika i lidera stranaka? Načela demokratskog društva jednako su jasna kao i „presumcija nevinosti“ i kažu da, barem u demokratskim društvima, da se na svaku kredibilnu sumnju odmah ponosi ostavka i tačka. U ovom slučaju „kredibilna sumnja“ ne samo da postoji, već je budući ministar čak uhapšen i pritvoren! Može li se ovo relativiziranje odgovornosti političara tumačiti bilo kako drugačje, nego kao otvoreni politički pritisak na rad sudova i tužilaštva?
Razmotrimo malo i lokalni nivo; recimo u Mostaru.
Građani Mostara već mjesecima debatuju o velikim problemima pri izgradnji sistema otpadnih voda i kolektora, a gradske vlasti i nadležni organi i pored očiglednih dokaza u vidu loše izvedenih radova o tome šute. Šutnja bi se i nastavila da nije bilo „neodgovornog izvještavanja“ novinara i medija, koji su pokvarili tu poduzetničko-historijsku idilu u Mostaru. I nakon što su vlasti Mostara, konačno izašle pred javnost (najvjerovatnije pod pritiskom stranih kreditora); šta smo imali prilike čuti?
Opravdanja, objašnjenja, ali i priznanja da je bilo „problema i grešaka“. I šta sada? Hoće li nekon svega neko možda odgovarati, zbog očigledno loše pripremljenih i izvedenih radova?
Sudeći prema gradskim ocima Mostara – neće!? Politika guranja pod tepih svih nagomilanih problema grada ide dalje, do neke nove prilike i afere. Odgovornosti lokalne politike u Mostaru svedena je na misaonu imenicu i stanje determinističkog haosa u kome je sve moguće, ali samo za „odabrane“.
Ovakve afere u BiH pokazuju da je državni aparat na svim nivoima samo „servis“ političara i interesnih grupa, a ne građana, što bi po demokratskoj definiciji trebao biti. Politika je zarobila državu i njen aparat za svoje partikularne, pa i lične potrebe pojedinaca, što je savim očigledno, bez obzira na na zaklinjanja u narod i njegova prava.
Teatar političkih opsjena u BiH radi punom parom. Ili je možda bolje sve to nazvati lošim cirkusom….