Milanović se ubio citirajući Shakespearea, i još ponešto je izvlačio od ruskih klasika, a vrag neka me nosi ako je ikad išta ozbiljno pročitao polaznik srednje Upravne škole u Zagrebu koja je bila i večernja škola za daktilografkinje. Kad je bio predsjednik Vlade, rekao je da su pisci beskorisna nevažna piskarala. ‘More bit’ da jesu’.
Piše: Emil Karamatić
‘Važni’ Primorac definitivno nije moj kandidat. Dakle, vjerovati ću ‘važnom’ Milanoviću koji također nije moj kandidat.
Nikad ne zamjeram dezerterima. Tim hrabrim ljudima u vremenu zla. Ali kad godinama poslije požele postati vrhovni zapovjednici, želučane kiseline izazovu nezaustavljivo gađenje da bi svakog od njih teleportirao u blatnjavi, zgovnjivi galicijski rov na siječanjsku noćnu stražu, umjesto predsjedničke prisege.
Neka osjete zvuk čuturice, neka piju tudum rakiju i jedu riblje konzerve proizvedene na dan rođenja očeva. Neka vrše malu nuždu klečeći u blatu, velika je neopisiva. Neka seru kao i u političkom životu. Neka se nauživaju smrti kad je toliko slave u miru i kampanjama.
Neka nauče da domovina ne postoji, nego država željna seljačke, zdrave, momačke krvi.
I tako, slušajući ‘važnog’ Milanovića, ostat ću bliže ‘nevažnoj’ hrvatskoj književnoj sceni. ‘Nevažni’ Ivan Raos je davno opisao ono što bi netko trebao prenijeti onim kukavnim nevažnim ukrajinskim i ruskim vojnicima. Da na vrijeme, oni nevažni koji prežive, znaju tko će im biti važni vrhovni zapovjednik 2045.
Vrhovni zapovjednici. Sve odreda važni. Milanović, Plenković ili Primorac u Uredu obrane u Zagrebu 1991. godine:
/Republika/