Dva su razloga zbog čega je besmisleno raspravljati je li HDZ pogriješio kad je odabrao Dragana Primorca za predsjedničkog kandidata: Prvo, magnituda promjena kojoj svjedočimo na političkoj pozornici zapadnih liberalnih demokracija takvih je razmjera da biračko tijelo više ne prihvaća političke narative kakvi su dominirali zadnjih 20 godina.
Piše: Gojko Drljača/Jutarnji list
Tim je narativima Andrej Plenković vladao kao matador; čovjek koji se poigrava s nasrtljivim političkim bikovima radikalne ljevice i desnice, sve zahvaljujući očigledno višem kvocijentu inteligencije od ostalih domaćih, zapuhanih i agresivnih, političkih životinja.
Drugo, Zoran Milanović je demonstrirao značajni napredak u vještini populističke manipulacije, te je jasno da na hrvatskoj političkoj sceni postavlja nove standarde sposobnosti prilagodbe očekivanjima birača; onima koje se mogu ili uopće ne mogu iščitati iz istraživanja javnog mišljenja.
Štoviše, na predsjedničkim izborima 2024/2025. Milanović se predstavio kao briljantni politički strateg s izvrsnim instinktom za taktičke pobjede. Gospodin Milanović do sada je više puta uspio stvoriti političko ozračje ‘pobjednika‘ ili ‘boljeg izbora‘ bez dobrog programa, novih ideja i tima, te je kroz nekoliko izbornih ciklusa, zahvaljujući, kameleonskim super-moćima, izrastao u patrijarha balkanske politike.
Nema prostora čuđenju, kamoli zgražanju nad ‘nerazumijevanjem birača‘. Otvara se pitanje je li Plenković, kao čovjek koji je neupitno za Hrvatsku daleko korisniji političar nego što to Milanović ikada može postati, izgubio manevarski prostor vlastitih doktrina, što je Primorcu vezalo noge u predsjedničkoj utrci, pa se češće doimao poput dezorijentiranog utopljenika, umjesto plivača koji ludim tempom ispravnih zamaha lomi konkurenciju?
S obzirom na širi politički kontekst predsjedničkih izbora 2024/2025. može se reći da je gospodin Primorac dobro prošao. Činjenica da je dobio točno četvrtinu podrške glasača koji su izašli na izbore govore da je ugledni znanstvenik i poduzetnik – čovjek koji osobnim, čak pomalo luckastim optimizmom zna ispuniti svaku prostoriju u koju uđe – napravio maksimum koji se danas u Europi može postići ako ustrajete na uobičajenim porukama, onima koje su do prije samo 2-3 godine jamčile relativno visoke postotke. Formula, jednostavno, više ne funkcionira.
Ako usporedimo tobože ‘katastrofalni rejting‘, pa potom ‘još gori‘ rezultat, Dragana Primorca s popularnošću više lidera europskih mainstream stranaka na vlasti, onda možemo konstatirati da se držao vrlo solidno. U Francuskoj, primjerice, Emmanuel Macron trenutačno glumi odgovornog predsjednika, koji čak ima hrabrosti ignorirati rezultate izbora za europski i francuski parlament, a Ipsosovo istraživanje za La Tribune Dimanche otkriva nam da mu je popularnost pala na točno 20 posto tj. na najnižu razinu od 2018. godine.
Razlozi za pad Macronove popularnosti vrlo su transparentni. Ako je Macron na 20 posto, onda je Primorac uz zadržavanje narativa čiji korijeni sežu u rane devedesete, prošao sjajno u odnosu na to koliko je bio u neskladu s ritmom promjena u očekivanjima birača. Ironija sudbine gospodina Primorca jest da je upravo on osoba koja će se s lakoćom uklopiti u ritam promjena kojem svjedočimo, što kao sjajni izborni potencijal nije promaklo samo Draganu Primorcu, nego i većini domaćih političkih analitičara (inače struci koja je u zadnjih 5-10 godina pokazala fantastičan napredak te čak i zavidnu internacionalnu znanstvenu kompetitivnost).
To što je Zoran Milanović vješto, okrutno i galamdžijski niz pozitivnih informacija iz biografije Dragana Primorca pretvorio ‘skandale‘, samo je demonstracija snalažljivosti, pronicljivosti i prljave političke vještine čovjeka koji je zapravo doplutao do pobjede na tsunamiju promjene raspoloženja biračkog tijela, a Dragan Primorac kriv je jedino jer je očigledno krivo shvatio da građani ne očekuju nekakve glasne anti-promjene ili nastavak pan-europskih socijalno-ekonomskih eksperimenata.
Milanović se još na prvom sučeljavanju počeo zalagati za sigurnost, čuvanje Ustava, i kao da će upravo on osigurati nastavak osmogodišnjeg uspješnog upravljanja državom, a Primorac je zbog afera nasjeo panici u redovima HDZ-a, pa je počeo pričati o promjenama, o boljoj Hrvatskoj, iako je Plenkovićevoj Hrvatskoj išlo najbolje u EU.
Primorca su proglasili nestranačkim kandidatom, pa su se čudili zašto hadezeovci nisu glasali za nestranačku osobu, a ta nestranačka osoba se nakon poraza zahvaljivala čak i onima koji uopće nisu izašli na izbore, na što su se mnogi zagrcnuli u foteljama, dok su gledali tv-izvještaje. Ukratko, iako je Milanović strpljivo gradio dojam da je Primorac sistemska politička greška, Primorac je bio žrtva političkog kaosa na desnici, a najviše epskog urušavanja mainstream političkih narativa.
Potpuno je nadrealno i nestvarno da HDZ, Primorac i Plenković, nisu primijetili da je Milanović lukavo u kampanji odmah zapasao rastući anti-polarizacijski sentiment, eksplicitno se odrekao budućih premijerskih pozicija, ponudio suradnju nakon prvog kruga te je jednostavno, kao filmski Django, dojahao po svoju voljenu (uvjerljivu političku pobjedu) na sigurnim leđima zapravo zdravorazumskih upozorenja, nakalemljenih na otrcane milanovićevske parole.
Pobrojit ću nekoliko noviteta u Milanovićevoj retorici: 1. Nije dobro da Hrvatska podržava doslovno tamanjenje Palestinaca, 2. Nije dobro da se guramo u prve redove obračuna s Putinom jer smo mali, 3. Hrvatski interesi nisu uvijek identični interesima koje promovira EK ili američki predsjednik, ma tko bio, itd., itd.
Ideja Andreja Plenkovića da će dobiti sve bitke s lukavim Zoranom Milanovićem, šaptačem hrvatskim ‘biračkim konjima‘, tako što će ga klasificirati kao putinovca ili Putinovog dodvoricu jednostavno su nerealne jer većina u RH vidi da smo mali, nezaštićeni, pa stoga ne bi trebali glumiti vrh koplja europske politike protiv Putina, koje je ionako bačeno u krivom smjeru. To je tako. Prvi hrvatski predsjednik žurio je potpisati primirje da bi dobio rat. Gdje žuri Plenković?
Nadrealno je da u HDZ-u ne primjećuju kako redom svi ugledniji politički komentatori kolutaju očima kad čuju kontraproduktivne teze o Pantovčaku kao hrvatskom centru putinizma, pogotovo oni analitičari koji pomalo navijaju protiv Milanovića.
Diskreditiranje Milanovića kao rusofila nije samo providno diseminiranje lažnih informacija, nego i uvredljivo za sve one oprezne ljude koji priželjkuju mir kao predispoziciju vođenja bilo kakvih procesa normalizacije europskih javnih politika. A mi imamo jedan od ratobornijih oficijelnih pristupa u EU, dok više od 50 posto Ukrajinca od Zelenskog očekuje brzo primirje.
Kako je moguće da je Milanović shvatio da se raspao značajni dio pan-europskih woke političkih narativa o migracijama, sigurnosti, klimatskim promjenama…, pa to jeftino eksploatira na domaćoj sceni, dok se Plenković doima poput zelota kojem je nemoguće prihvatiti da je vjerovao zabludama? Kako je, uostalom, moguće da Milanović kandidata HDZ-a javno upozorava da će naljutiti branitelje arhaičnim tezama o Domovinskom ratu?
Tu dolazimo do presudnog pitanja hrvatske političke budućnosti. Ako se Plenković nastavi ponašati kao uvrijeđeno dijete jer mu je Milanović na predsjedničkim izborima perfidno ukrao uživanje u plodovima osmogodišnjeg rada (Plenković jest uvjerljivo ekonomski najuspješniji premijer u hrvatskoj povijesti), problem neće imati samo Plenković i HDZ. Ostaje, naime, otvoreno pitanje što je to sigurna i dobra hrvatska alternativa. Ponuda tih alternativa mračno je nazadna ili demagoško-populistička.
I tu dolazimo do instant-misterije koju je teško, možda nemoguće objasniti: Zašto se preko noći promijenila reakcija HDZ-a na Milanovićevu pobjedu. Primorčev poraz bio je očekivan. Prve izjave predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića i ministra unutrašnjih poslova Davora Božinovića bile su one prave; odmjerene i pametne, a da nisu rekli niti premalo niti previše.
Ako konstatirate da ste stranka na vlasti koja je uvijek dobivala protutežu na predsjedničkim izborima, onda vam Božinović doista izgleda kao ono što jest – mudri HDZ-ov senior sa sposobnošću prilagodbe tj. političar kojem se greške mogu dogoditi ako drugi ne slušaju savjete.
Plenković je, također, u izbornoj noć izjavio da su čuli poruku birača. A onda je prošlo 24 sata, pa smo doznali da HDZ više nije u stanju doći na predsjedničku inauguraciju; ritual koji ne slavi pobjedu Milanovića, nego demokraciju. Za vjerovati je da je jedini razlog za takvu odluku zapravo stanje na desnici te procjena vrha stranke da glavnom političkom neprijatelju ne smiju ostaviti niti zrna žita.
Odluka o daljnjoj polarizaciji te nedolasku na Milanovićevu inauguraciju nije se doimalo kao inače dosljedni i politički izvrsni Božinović 2025. nakon izbornog poraza Primorca u prvom krugu, nego kao Šeks iz devedesetih s promilima u krvi 2000-ih.
Ako je za Plenkovića i HDZ nekultura odlaska na Milanovićevu inauguraciju nova, višegodišnja strategija, a ne samo preskakanje jednodnevnog PR problema, možda svjedočimo najvećoj grešci u povijesti stožerne stranke Republike Hrvatske.
Prezir prema demokratskim procedurama i ishodima u pravilu u demokracijama ne završava dobro, baš kao što je loše prošao Milanovićev prezir prema Ustavu na parlamentarnim izborima. Američki demokrati, primjerice, nisu platili samo cijenu višedesetljetne izdaje interesa američkog radništva, nego i jednostavne činjenice da su ‘zaboravili‘ organizirati demokratske izbore u vlastitoj stranci, a željeli su se obračunati s Trumpom.
Hrvatska demokratska (!) zajednica zna govoriti suvislim jezikom, riječima koje korespondiraju s geopolitičkim kaosom koji nas okružuje, a najbolja je fora u tome što upravo Zoran Milanović u otvorenoj i iskrenoj javnoj raspravi s Vladom RH nema šanse politički avansirati. Anušić, primjerice, vrlo lako može dokazati zašto je hrvatski interes dublja integracija u Nato strukture, ali je nejasno kako će nas Milanović uvjeriti da HV doista sudjeluje u pripremi invazije na državu gdje su zube lomili svi; Napoleon, Hitler, Biden, von der Leyen…
Bivši član EK, Thierry Breton, priznao je ovih dana ‘učinili smo to u Rumunjskoj, i napravit ćemo to u Njemačkoj, ako je neophodno‘. Nadajmo se da iza razumljive odluke o neodlasku na Milanovićevu inauguraciju ne stoji bretonizirano viđenje demokratskih procesa i institucija. Ako postoji, onda ćemo svi skupa gledati one postizborne PR tv-priloge iz sinjskog kraja – na kojem prijatelji i rodbina Zorana Milanovića oduševljeno slave upravo onako kako to priželjkuju svi čestiti hadezeovci – sve dok Zoran Milanović bude živ.
(Izvor: Jutarnji list)