Zadnjih mjesec-dva europski građani žive u atmosferi sve više nalik izvanrednom stanju. Njemački mediji gotovo pa svakodnevno izvještavaju o teškim incidentima, za koje se redom sumnjiče Rusi. Npr. javljaju o zapaljivim napravama bačenim na gradilište pored sjedišta Rohde & Schwarza u Münchenu, ili, nekoliko dana kasnije, kako je u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, netko iz kukuruzišta ispalio bakrenu žicu prema dalekovodu kod trafostanice Bergheim, što je ugasilo se nekoliko lignitnih blokova. Struja se vratila za dan. Tjedan prije toga, kod Jänschwaldea u Brandenburgu, slična naprava, sličan neuspjeh podmuklih (ruskih) diverzanata…,
Piše: Gojko Drljača za Jutarnji list
Institut za strateške studije u Londonu (IISS) prebrojio je 40-ak zabilježenih pokušaja paljenja povezanih s Rusijom u Njemačkoj i Poljskoj, te 25 incidenata protiv NATO vojne infrastrukture u prvih pet mjeseci 2025., što je impresivni rast potvrđenih sabotaža kritične europske infrastrukture od 246 posto između 2023. i 2024. Zbrojena šteta, kažu, iznosi “stotine milijuna eura”.
Isti izvještaj, u istoj rečenici u kojoj se hvali preciznošću, govori da nekim čudom u Europi, otkako je počeo rat 2022., uz sve te diverzije nijedna civilna smrt nije potvrđeno povezana s ruskom sabotažom. I, dodajmo: nijedna doista važna isporuka oružja Ukrajini nije zbog stvarno zaustavljena. Bit će da se mrtvi velikani notornog ruskog KGB-a okreću u grobovima ako gledaju tu nemuštu neučinkovitost vlastitih nasljednika; onih koji su navodno organizirali da se dron nađe uz ukrajinski Antonov u Leipzigu, ali ga, eto, nisu uništili. Tako fino imamo krivca, Ruse, i cijeli ukrajinski Antonov, i zahuktali hibridni rat s Rusijom. Jesmo li na putu prema pravom ratu?
Postoje dakako ozbiljni slučajevi ruskih diverzija na teritoriju EU, samo ih je začudno malo, ili nisu iz aktualnog vala, ili nisu na teritoriju EU.
Eksploziv C-4 postavljen u studenom 2025. na prugu Varšava-Lublin, koji je, prema riječima poljskog premijera, mogao iskliznuti vlak s 473 putnika, jedini je zapravo slučaj u posljednjoj godini koji ima težinu doista do kraja izvedene opasne diverzije, srećom bez žrtava.
Bilo kako bilo, sve te silne diverzije, ovakve i onakve, sasvim su sigurno što se tiče učinka zanemarive u odnosu na samo jednu uspješnu ukrajinsku akciju; u rujnu 2022. grupa Ukrajinaca uništila je Sjeverni tok. Nord Stream AG tražio je od osiguravatelja 579 milijuna eura odštete, što je zahtjev koji je sud u Londonu ovog srpnja odbacio, pozivajući se na klauzulu o isključenju ratnih šteta. Posao koji je fizička sabotaža Sjevernog toka prekinula, pri hipotetskom punom iskorištenju oba sagrađena kraka, vrijedio bi između otprilike 550 milijardi eura za deset godina.
To je iznos koji nadmašuje cjelokupnu deklariranu štetu svih “hibridnih” incidenata u Europi zajedno za nekoliko stotina puta, i sam po sebi dovoljno je upečatljiv razlog zašto bi svaka ozbiljna rasprava o “diverziji na energetsku infrastrukturu” trebala početi upravo od Sjevernog toka, a ne od gradilišta (!) pored Rohde & Schwarza.
Zapravo je jako zanimljivo tko to sve procjenjuje da su ruski hibridni napadi toliko ozbiljni da potvrđuju staru tezu europskih salonskih ratnika o nužnoj i neizbježnoj trajnoj konfrontaciji s nuklearnom silom, istoj onoj na kojoj su prije nuklearnih bombi zube lomili i Napoleon i Hitler, obojica s generalima koji su znali čitati vojne karte, pa i imali neka vojna, čak ratna iskustva.
Npr., na europske politike prema Rusiji, pa tako i medije, vrlo značajan utjecaj imaju visoko pozicionirani dužnosnici iz država koje su nesretne što im je Rusija uopće susjed, jer su Rusi opasni susjedi. Jedan od takvih, ugledni jest estonski ministar Hanno Pevkur. Pardon, on je upravo postao bivši ministar obrane Estonije. Tom izrazitom poborniku nužnog i trajnog obračuna s Rusijom nekako je nestalo (!) 70 milijuna eura koje je isporučio talijanskoj tvrtki kako bi dobavio silne granate za Ukrajinu, samo ta talijanska tvrtka nikada nije radila ništa s granatama, a lova je isparila. Pevkur se opravdao rečenicom da “ministar obrane ne broji čarape i naboje”. U međuvremenu se hvalio i upola manjim poslovima u korist Ukrajine. On je, obratimo pažnju, zapravo ministar opće prakse koji je mijenjao resore po potrebi, a po struci je pravnik. Ministarska karijera prošla mu je kroz socijalu, pravosuđe i unutarnje poslove, pa je potom, u 2022., sjeo u svoju najvažniju stolicu; onu ministra obrane. Što je on u tom trenutku znao o svom novom poslu? Sve ili skoro pa ništa?
Pevkur je sitna riba za, recimo, Fedorova. Vrlo agresivni bivši ukrajinski ministar obrane, kojeg je Zelenski smijenio zbog sukoba s glavnim zapovjednikom ukrajinske armije, 35-godišnji Mihajlo Fedorov, do jučer je u Ukrajini vodio digitalnu transformaciju, a za savjetnike za dronovsko ratovanje postavio je dvojicu Telegram blogera. Zaboravilo se da je Fedorov prije rata u Zaporižju pak vodio malu digitalnu marketinšku agenciju; bavio se izradom web stranica i online promocijom.
Jedan od njegovih klijenata bio je Zelenskijev zabavni studio “Kvartal 95”. Danas, nakon smjene, savjetuje talijanskog ministra obrane o budućnosti ratovanja, njegov autoritet uzima se zdravo za gotovo. A to vam je kao priča s Hajdukom i prgavim Livajom koji odbija trčati na treningu; Livaja je najbolji igrač i nedodirljiva zvijezda kluba jer zabija golove, ali otkako je on glavna zvijezda, Hajduk je – gubitnik. Kako izgleda Kijev nakon velikih vojnih uspjeha Fedorova?
Ukrajina, podsjetimo, sve glasnije traži europsku pomoć jer gubi rat, Fedorov je nakon neugodnog sukoba sa Zelenskim najednom postao paneuropski autoritet za ratovanje i odnose s Rusijom, iako u toj istoj Ukrajini upravo vlada zapanjujući vojno-sigurnosni kaos. Sada savjetuje talijanskog ministra obrane! Idemo dalje: Andrija Jermak, čovjek koji je donedavno vodio ukrajinsku sigurnosnu i vanjsku politiku, filmski je producent iz Zelenskijeva studija “Kvartal 95”, kao i Ivan Bakanov, njegov školski prijatelj, koji je vodio SBU.
Ima ih još, sve redom vrhunski stručnjaci za obranu i sigurnost. Sve redom iskusni “vojskovođe” i “stratezi”, pa sada na ulicama Kijeva, čitamo u izvještajima, pripadnici jedne ukrajinske obavještajne službe pucaju na pripadnike druge službe, sve zbog kontroverznog uhićenja, nakon čega tek kreće međusobno blaćenje… I svi su tu sigurni da je Ukrajina na dobrom putu, i da je ukrajinskom narodu ovako bolje…
Zbog pristojnosti, kao i ograničenog prostora, u ovom članku nema smisla nabrajati sasvim očekivane ekstremne primjere korupcije na visokoj razini upravo u krugu bliskih suradnika Volodimira Zelenskog; čovjeka kojeg mnogi u EU doživljavaju kao da je neupitni autoritet za – europsku sigurnost.
Ova opća “stručnost” na visokoj razini šira je priča od Ukrajine i Estonije, naravno. U Poljskoj, potpredsjednik vlade i ministar obrane je liječnik, Władysław Kosiniak-Kamysz; doktorirao je genetiku dijabetesa prije nego je počeo brojati tenkove. U Litvi je do prošle godine tu istu funkciju obnašala psihologinja specijalizirana za ljudska prava, Dovilė Šakalienė… Sjetimo se, uostalom, i tko je to iz EU, kako, bez referenci, postao glavni tajnik NATO saveza da bi se strateški dodvorio Donaldu Trumpu.
Njega je čak neugodno spominjati. I zapravo nebitno, jer, sve ovo – što se tiče “stručnog” ratovanja, hibridnog i pravog – ne bi bilo toliko bitno da se ne čini da je Europa kolektivno podredila svoje sadašnje i buduće ekonomske interese bizarnoj ideji vječnog obračuna s Rusijom; državom čiju smo vojnu nesposobnost zdušno ismijavali u prvoj godini rata u Ukrajini, rata koji sada već traje dulje neko 1. svjetski. Čeka li se da krvavi sukob u Ukrajini, praćen groznim razaranjima, potraje barem kao 2. svjetski, tamo negdje do studenog 2027., pa ćemo proglasiti da sve skupa toliko dugo traje, pa i nema smisla prekidati?
Ekonomsko krilo silne europske “stručnosti” vidjeli smo u akciji, i to u punom zanosu na G20 sastanku ministara financija u Ashevilleu. Lars Klingbeil, njemački potkancelar i ministar financija (politička faca iz teško poraženog SPD-a koja zapravo nema pojma o financijama jer je po obrazovanju politolog, sociolog i povjesničar, bez dana iskustva u banci ili bilo kojem biznisu) sučelio se kao pravi hrabri salonski ratnik s ruskim ministrom Antonom Siluanovom “izravno u lice”, kako je sam rekao, tražeći da zlog Rusa izbace sa zajedničke fotografije; njegovu prisutnost nazvao je “iritantnom”.
Propagirao je Klingbeil, najvažniji europski “ministar financija”, da baš svi europski ministri financija nemaju što razgovarati s Rusom jer je, eto, Rus, i uspio u propagandi. Istovremeno, američki ministar financija Scott Bessent, čovjek koji je karijeru ipak imao u hedge fondovima, sjeo je sa Siluanovom i rekao mu da “ništa nije moguće dok se rat ne završi”; što je, gle čuda, kakav-takav razgovor, ne propagandni bojkot fotografiranja. Isti Bessent je mjesecima prije, dok je iranski rat remetio isporuke kroz Hormuški tjesnac, privremeno ublažio sankcije na rusku naftu, argumentirajući to sprečavanjem naglog skoka cijena, dok su kritičari upozoravali da to Moskvi puni ratnu blagajnu. MAGA nepredvidivi Washington, dakle, drži liniju s Moskvom otvorenom, dok Bruxelles bira moralne geste umjesto neugodnog razgovora, iako je EU energetski u puno težoj poziciji nego Sjedinjene Države.
Potpuno ludo, ali 2. rujna 2026., dakle doslovno u tjednu iza nas, Bessent je čak izjavio da dio krivnje za globalni “energetski šok” i rast cijena ne snosi samo Hormuz, nego i Ukrajina, jer je odlučila dizati u zrak rusku energetsku infrastrukturu, što stvara pritisak na cijene na globalnoj razini, ali radikalni lijevi ideolog SPD-a u “uniformi” ministra financija, kojeg je nesnalažljivi kancelar Merz prigrlio kao vice-kancelara, ne želi niti slovo, kamoli suvislu riječ progovoriti s Rusom, jer je Rus.
Jesmo li na putu da hibridni rat pretvorimo u nešto “bolje”, tj. “ono pravo” te tako zaštitimo europske interese?
/Desk/