“…Kada su muslimansko-hrvatske snage u potpunosti ovladale lijevom obalom Neretve, on je bio prisutan prilikom paljenja Sabornog hrama, stare škole i Stare crkve. Detaljno je opisivao paljenje Sabornog hrama…U dnevnim novinama od 6. siječnja objavljeno je da se Sakib zapalio ispred hrvatskog veleposlanstva u Sarajevu i o tom događaju izvješćivali su gotovo svi mediji. U izvješćima je rečeno da je Sakib prosvjedovao ispred Veleposlanstva zbog ukidanja invalidnine kao pripadniku HOS-a…U meni su se naizmjenično smjenjivali suosjećanje s usudom tog nesretnog čovjeka i zaprepaštenost zbog svega što se s njim zbilo, a što je bila prava slika naših tragičnih sudbina u BiH”, napisaoje vladika Grigorije.
Mjesec svibanj i lipanj u Mostaru uvijek ponovno evocira teška sjećanja iz proteklog rata, stradanja i razaranja svih žitelja Mostara. Nekada zaraćene strane prisjećaju se svojih tragedija, razaranja, žrtava. Ali, malo tko govori o oprostu, priznanju i povijesti kao učiteljici života. Zbog stalne političke nestabilnosti koju podgrijavaju političari u vječitoj borbi za ostankom na vlasti, besramno i iznova potpirujući međunacionalnu netrpeljivost, Mostar živi suživot pod tamnim sjenkama rata. Hrvati, Srbi i Bošnjaci prisjećaju se svojih stradanja, a povijesne činjenice često postaju predmet manipulacija, bez preispitivanja uzroka i posljedica. Ali, istina uvijek nađe put, piše Dnevni list.
Naime, 15. lipnja mostarski Srbi prisjećaju se uništenja Saborne crkve Svete Trojice. I to je još jedan povod za međusobna optuživanja.
Bivši episkop zahumsko-hercegovački i primorski, Vladika Grigorije Durić, u svojoj knjizi ‘Preko praga’, jednoj of brojnih napisanih, piše i o Konjičaninu Sakibu Baliću koji je svoj život tragično okončao 5. siječnja 2012. godine samospaljivanjem ispred Veleposlanstva Republike Hrvatske u Sarajevu. U jednom od poglavlja knjige, naslovljenom samo ‘Sakib’, vladika Grigorije piše kako je Sakib, kao tadašnji pripadnik HOS-a, priznao da je sudjelovao u spaljivanju Saborne Crkve, iste one crkve od čijih je svećenika potom tražio pomoć.
“Čudan čovjek u maskirnoj uniformi”
“…Jedne večeri sam stajao ispred Stare crkve kad sam sreo čudnog čovjeka u maskirnoj uniformi. Otac Radivoje mi je objasnio tko je taj čovjek. Zamolio sam ga da o tome svemu zapiše ljetopis. Sakiba su prvi put naši svećenici upoznali krajem 2009. godine, pošto je došao u crkvene urede u Mostaru. Tražio je pomoć i hranu i pomogli su mu. Od tada je dosta redovito dolazio po pomoć, okoprilike svaki četrdesetak dana, da bi nakon petog ili šestog puta zatražio razgovor s našim svećenikom2, piše bivši mostarski vladika.
Navodi kako se početkom studenog 2010. u prostorijama crkvene općine “dogodio i taj razgovor ili, bolje kazati, Sakibova pokajna ispovijest”.
Prisjećajući se, Grigorije prenosi pokajnikove riječi i njegovu životnu priču.
“Od prvog dana rata 1991. godine dobrovoljno je pristupio jedinicama HOS-a. Sudjelovao je u borbama protiv srpskih snaga i snaga JNA u Slavoniji i u Bosanskom Brodu. U proljeće 1992. godine sa svojom jedinicom HOS-a došao je u u Hercegovinu, najprije u Metković, pa u Čapljinu, gdje su držalli čapljinsku vojarnu u blokadi. Krajem svibnja i tijekom lipnja Sakib dolazi u Mostar. Sudjelovao je u borbama koje opisuje kao ne toliko žestoke, jer su se vojska i Srbi, iz tko zna kojeg razloga, povlačili bez ikakvog otpora. Palili su, rušili i pljačkali srpske kuće.
Kada su muslimansko-hrvatske snage u potpunosti ovladale lijevom obalom Neretve, on je bio prisutan prilikom paljenja Sabornog hrama, stare škole i Stare crkve. Detaljno je opisivao paljenje Sabornog hrama. Kaže da je unutrašnjost crkve polijevana benzinom. Vojnici su pucali i gađali svetitelje na ikonostasu. Jedan od vojnika je mokrio na grobu mitropolita Leonitija. Šenlučilo se u dvorištu crkve. Poslije polijevanja benzinom crkva je zapaljena i gorjela je cijeli dan.
Sve je ovo pričao s velikim uzbuđenjem i osjećajem krivice što je u svemu tome osobno sudjelovao. Pričao je kako je kasnije dovezena velika količina eksploziva, preko Starog mosta u nekom renolu, i da je crkva minirana. On je bio prisutan tijekom samog miniranja. Godine 1993., kada je izbio rat između Muslimana i Hrvata, Sakib je završio u hrvatskom logoru Dretelj kod Čapljine”, navodi Grigorije u svojoj knjizi.
Tragičan kraj
On se prisjeća i tragičnog epiloga ovog bivšeg vojnika i pokajnika.
“Četvrtoga siječnja 2012. godine mostarski svećenici služili su večernju službu u Staroj mostarskoj crkvi u Brankovcu i pripremali se za predstojeće božićne praznike. Po završetku službe ispred crkve čekao ih je Sakib i zamolio za novčanu pomoćjer je morao ići u Sarajevu da u Veleposlanstvu Republike Hrvatske traži svoja prava koja su mu ukinuta. Zamoliko je za koju arku da može kupiti kartu do Sarajeva i sendvič jer nije ništa jeo. Đakon mu je dao 20 KM sa cjelivajuće ikone. Popili su kavu sa Sakibom u crkvenoj gostoprimnici i pozdravili se poželjevši mu sretan i uspješan put.
U dnevnim novinama od 6. siječnja objavljeno je da se Sakib zapalio ispred hrvatskog veleposlanstva u Sarajevu i o tom događaju izvješćivali su gotovo svi mediji. U izvješćima je rečeno da je Sakib prosvjedovao ispred Veleposlanstva zbog ukidanja invalidnine kao pripadniku HOS-a- Zapalio se iznerviran što ga nitko u Veleposlanstvu nje primio.
Policija je brzo reagirala i Sakib je prebačen u bolnicu, a pored svih napora da mu pomognu, bilo je prekasno. Liječnik koji ga je primio rekao je da su opekotine bile duboke i teške, ali i kako je njegovo opće zdravstveno stanje bilo iznimno loše”, navodi.
Zaključak nekadašnjeg mostarskog vladike o ovom događaju može biti vrlo važna poruka za sve žitelje, ne samo Mostara, već i Bosne i Hercegovine.
“Nakon ove vijesti osjećao sam se čudno. U meni su se naizmjenično smjenjivali suosjećanje s usudom tog nesretnog čovjeka i zaprepaštenost zbog svega što se s njim zbilo, a što je bila prava slika naših tragičnih sudbina u Bosni i Hercegovini. Svaka naša tragedija uvijek bi započinjala napadom na drugoga, a završavala se samoozljeđivanjem”, zaključuje Grigorije na kraju poglavlja ‘Sakib’ u svojoj knjizi ‘Preko praga’.
Mostar: stradanja i razaranja
Tijekom posljednjeg rata Mostar je pretrpio velika stradanja u bošnjačko-srpsko-hrvatskim sukobima. Sukobima bez pobjednika. No, dok su mnogi objekti i bogomolje obnovljene ili ponovno sagrađene, a grad na Neretvi nastavlja s razvojem, čini se da je malo tko nešto naučio iz agonije 90-tih godina. Podsjećamo samo na neke.
Tijekom opsade Mostara od strane tadašnje JNA i paravojnih srpskih formacija, 12. lipnja 1992. godine na mjestima Sutina i Uborak ubijeno je 114 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. To su prve otkrivene masovna stratišta u BiH. Ovaj zločin još nije procesuiran, a izvršitelji i nalogodavci još nisu odgovarali za ovaj zločin.
JNA je granatiranja Mostara u proljeće 1992. godine srušila gotovo sve mostove u gradu, uključujući Željeznički most, Avijatičarski (Vojni) most i Most Hasana Brkića. JNA je teško oštetila i Stari most kojeg su hrvatsko-bošnjačke snage pokušavale zaštititi, no on je konačno srušen u studenome 1993. godine u sukobima HVO-a i Armije BiH kasnije uslijedilo. Za to je optužen hrvatski general Slobodan Praljak, no sudsko vijeće u Haagu ustvrdilo je kako je to bio “legitiman vojni cilj” jer je Armija RBiH preko mosta transportirala ljudstvo, vojnu opremu i streljivo.
U noći 9. svibnja 1992. godine artiljerijskom vatrom JNA bombardirana je, zapaljena i gotovo potpuno uništena Franjevačka crkva sv. Petra i Pavla u Mostaru – jedno od najvažnijih duhovnih i kulturnih središta hercegovačkih katolika. Nakon rata je u potpunosti obnovljena, a njezin zvonik visok 107 m najviši je BiH.
Teško je stradala i Mostarska katedrala u napadu snaga Armije RBiH 11. studenoga 1994. godine. Granata ispaljena tijekom sukoba pogodila je prostor između katedrale i župne kuće u trenutku završetka vjeronauka, usmrtivši dvije učenice osmog razreda te ozlijedivši još osmero djece.
Nisu pošteđene ni džamije – 1993. godine hrvatske snage srušile su nekoliko džamija na mostarskom području, a mnoge su teško oštećene. Između ostalih i nadaleko poznata Karađozbegova džamija koja je obnovljena tijekom obnove Starog mosta i starog dijela grada Mostara.
Mostar je iz rata izašao kao grad skoro sravnjen sa zemljom, nestali su mnogi domovi, kutrurno-gospodarski objekti. Nestalo i je ono najvrjednjije – mnogi životi koji se ne mogu ponovno izgraditi i nadoknaditi. Mostar vrlo dobro pozna što je rat i koje su njegove posljedice, ali i dalje je sinonim mir ‘na staklenim nogama’.
/Desk/