Prošlog mjeseca, točnije, 17. travnja, u Mostaru je predstavljena knjiga prof. dr. sc. Mirjane Kasapović, umirovljene profesorice komparativne politike na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, ‘Jeruzalemski muftija El Huseini i muslimani BiH – Zamračena priča iz Drugoga svjetskog rata’, u izdanju zagrebačke Školske knjige. Knjiga na 461 stranici i u šest poglavlja, znanstveno istražuje Huseinijevu ulogu u cjelokupnim tadašnjim zbivanjima i nacionalne politike povijesti 2. Svjetskog rata, s posebnim naglaskom na njegovu ulogu u povijesti bh muslimana tijekom tog razdoblja.
Pojedini novinari i autori tvrde kako knjiga dr. Kasapović, razobličuje sveprisutni povijesni revizionizam, te je uznemirila bošnjačku vjersku i intelektualnu elitu jer obrađuje osjetljivu povijesnu temu i “neugodno” ruši duboko ukorijenjene političke narative, ali i kako “unosi nemir među bošnjačke autore i bošnjačku intelektualnu i vjersku elitu koja i danas sudjeluje u proizvodnji mitova”. Zato je i sami dio naslova knjige nazvan “zamračenom pričom iz 2. Svjetskog rata”.
Na knjigu je reagirao bivši bivši reisu-l-ulema Mustafa efendija Cerić, navodeći kako se radio “zloupotrebi historije i kolektivne optužbe protiv muslimana Bošnjaka”. Neki, između ostaloga u svojoj reakciji ističu kako se “Bošnjacima želi podmetnuti nacizam”. Međutim, Kasapović u svojoj knjizi donosi povijesne dokaze, poziva se na ugledne autore, a prenosi i dokumente iz, između ostaloga, iz talijanskih i njemačkih arhiva, neoborive činjenice.
Ma kako one bile bolne ili u prvi mh neprihvatljive, s istima se nedvojbeno treba, kad-tad, suočiti. To vrijedi za sve narode. Zbog mirne budućnosti. Donosimo fotografije i isječke iz knjige koju svakako vrijedi pročitati.
Tko je bio Muhamed Hadži Emin al Huseini
Muhamed Hadži Emin al Huseini, vodeća je osoba arapskog pokreta u Palestini u prvoj polovici 20. stoljeća koji se, u sukobu s cionističkim pokretom, počeo razvijati u palestinski nacionalni pokret. Huseini je, kako piše autorica, bio vjerski i svjetovni vođa pokreta: 1921 postao je veliki jeruzalemski muftija, a 1922. zasjedo je na čelo Vrhovnog muslimanskog vijeća, a 1936. i Visokog arapskog odbora kao najviših vjerskih i svjetovnih institucija palestinskih Arapa. Preminuo je u srpnju 1974. godine.
Kasapović o Huseiniju piše: “Artikulirao je i vodio nepomirljivu protužidovsku politiku koja je isključivala kompromise s predstavnicima Jišuva, organizirane židovske zajednice u Palestini na temeljima koje je 11948. nastala Država Izrael, o budućnosti zemlje u kojoj bi posredovale britanska vlada u Londonu i njezina mandatna ispostava u Jeruzalemu. Takva ga je politika usmjerila ka fašističkoj Italiji i nacističkoj Njemačkoj za koje je vezao osobnu političku sudbinnu palestinskih Arapa, očekujući od njih da spriječe nastanak židovske i omoguće velike arapske države. Tijekom 2. Svjetskog rata profilirao se kao najpoznatiji fašistički i nacistički kolaboracionistiz arapskog i islamskog svijeta”.
Autorica nadalje navodi kako je veliki jeruzalemski muftija Huseini ratne godine proveo u Berlinu i Rimu, te da je 1943. posjetio Nezavisnu državu Hrvatsku (NDH) kako bi se sastao s pripadnicima vjerske i svjetovne elite bosanskohercegovačkih muslimana te potaknuo i pripremio osnutak muslimanske 13. Waffen-SS divizije Handžar u skladu s vođom Schutzstaffela (SS), Reichsfuhrerom Heinrichom Himmlerom, najmoćnijom osobom Trećeg Reicha poslije Adolfa Hitlera i jednim od glavnih tvoraca “konačnoga rješenja” židovskog pitanja.
Jugoslavija tražila Husinijevo izručenje
U knjizi se navodi kako je zbog ratnog djelovanja na tlu Jugoslavije i sudjelovanja u osnivanju 13. muslimanske Waffen-SS-divizije Handžar, Jugoslavija nakon rata tražila da Huseini bude kažnjen. Pozivajući se na pisanje New York Posta od 20. srpnja 1945., američki profesor židovske povijesti i osnivački direktor Instituta David Wyman za studije holokausta dr. Rafael Medoff, navodi kako je jugoslavenska vlada zahtijevala da se Huseini stavi na službeni popis ratnih zločinaca UN-a zbog počinjenih zločina muslimanske jedinice koje je El Huseini unovačio i pomagao u uvježbavanju.
“Titova vlada stavila je 10. srpnja 1945. njegovo ime na međunarodni popis traženih međunarodnih zločinaca”. On nikada nije bio izručen Jugoslaviji koja je potom odustala od suđenja, a neki povjesničari tvrde kako je to učinjeno da se ne bi izazivalo nezadovoljstvo arapskih zemalja, kao i muslimana u BiH, Kosovu i Sandžaku, pa čak i u Albaniji.
Autorica pojašnjava i jedan od razloga za istraživanje ove povijesne osobe te kako su njegovi ciljevi, motivi, okolnosti i ishod u jugoslavenskoj i hrvatskoj historiografiji i drugim znanostima do danas ostali uglavnom nemila i nepoznata priča, iako je velliki jeruzalemski muftija bio nezanemariv akter zbivanja u jednom dijelu hrvatske i muslimanske, odnosno, bošnjačke povijesti, o tome se nije znalo gotovo ništa.
Skreće pozornost kako se Huseini nakon 1990. godine u bošnjačkoj historiografiji pojavljuje češće te kako se “u sklopu zamašnoga povijesnog revizionizma koji je zahvatio gotovo sva razdoblja BiH i Bošnjaka, napose razdoblje 2. Svjetskog rata te položaj i ulogu mislimana u NDH Huseini uglavnom pojavljuje kao pozitivna figura”.
Bosansko-hercegovački muslimani i želja „potpunog stavljanja pod talijansku upravu jer im hrvatske vlasti nisu u stanju pružiti zaštitu”.
Predstavnici jugoslovenskih muslimana prvi put su se sastali s Huseinijem na Općem islamskom kongresu u Jeruzalemu u prosincu 1931. godine, a sam Huseini se sastao s hercegovačkim muslimanima u Rimu u listopadu 1942. godine, a što pokazuju i podatci iz talijanskih ratnih arhiva. Sastanak se održao na inicijativu Akcijskog odbora mostarskih autonomista koji su osnovali bivši hercegovački muftija OmerDžabić, muderis Ahmed Karabeg, bivši gradonačelnik Mostara, muderis Ibrahim Fejić, aktualni gradonačelnik Mostara Salih Efica te Osman Šehić, podžupan velike župe Hum u Mostaru, sudac Šefkija Balić, zemljoposjednik u Ravnom Abid Prgud, Alija Kajtaz, Ibrahim Tikvina, Omer Kalajdžić i Smajo Ćemalović.
Kako pokazuju autori na koje se poziva Kasapović u svojoj knjizi, Odbor je od 6. do 8. listopada 1942. godine, organizirao u Mostaru konferenciju na kojoj je sudjelovalo oko 120 muslimanskih intelektualaca, većinom iz Mostara, koji su uputili pismo talijanskom generalu Ugu Santovitu, zapovjedniku 6. armijskog korupusa u kojem su naglasili kako se “žele potpuno staviti pod talijansku upravu jer im hrvatske vlasti nisu u stanju pružiti zaštitu”.
U zaključku mostarske konferencije, između ostaloga, piše:” Mi, Hercegovci i Bosanci, nismo ničija prćija i nikome nećemo priznati pravo da nas maltretira, pa ukoliko braća u Zagrebu ne žele pristati na naše zahtjeve, tražit ćemo zaštitu naših interesa kod druge velesile iz redova naših saveznika, kod koje ćemo sigurno naići na razumijevanje za naša muslimanska pitanja u Herceg-Bosni”. Sastanku je prisustvovao i talijanski bojnik Angelo De Matteis koji je priopćio “muslimanskim predstavnicima da je palestinski muftija Huseini, koji se u tom periodu nalazio u Rimu, izrazio želju za sastanak s njima”.
Huseini se založio sa dolazak muslimanskog izaslanstva u Rim kod talijanskih vlasti, posebno u Ministarstvu vanjskih poslova, pozivajući se na to da dobiva obavijesti od bosanskih muslimana kako ih “napadaju bande četnika i partizana” te da će “stanje biti sve gore“.
Posjet Huseinija NDH
Huseini je, prema vlastitom pisanju, u Hrvatsku (NDH) otputovao 30. ožujka 1943. godine, a njegov drugi posjet 1944. godine, bio je obilazak divizije Handžar ‘na terenu’. Kako pišu povjesničati, u Zagreb je putovao s još osam visokih časnika, a da je u njegovom društvu bio hrvatski poslanik u Berlinu, Mile Budak. U Zagrebu je Huseinija dočekalo visoko državno i vjersko izaslanstvo u kojemu su bili predsjednik vlade Džaferbeg Kulenović, ministar unutarnjih poslova Andrija Artuković, ministar pravosuđa i bogoštovlja Mirko Puk, poslanik u Ministarstvu vanjskih poslova Hakija Hadžić, zagrebački muftija i vojni muftija Hrvatskih oružanih snaga Ismet Muftić kao i bivši tajnik Zaklade za izgradnju džamije u Zagrebu, Ibrahim Ruždić.
Huseini 30. travnja 1943. godine u Memorandumu Vilhelmu Melchersu, upravitelju Odjela za Orijent u Ministarstvu vanjskih poslova, između ostaloga, piše: „Već sam dulje vrijeme zaokupljena muslimanima u Hrvatskoj (Bosni i Hercegovini). Osim toga, dobio sam i puno pisama i izvješća o položaju muslimana, a u Rimu sam primio izaslanstvo iz Hercegovine. Otputovao sam 30. ožujka 1943. u Hrvatsku, posjetio Zagreb, Banja Luku i Sarajevo te primio mnoge izaslanike koji su došli iz svih dijelova Bosne, Hercegoivne i sandžačkog Novog Pazara.
Ustanovio sam sljedeće: Tamošnji su muslimani pri dolasku njemačkih vojski izrazili veliku radost te su odmah počeli surađivati s njima, što im je srpska strana jako zamjerila i svrstala ih u ‘petu kolonu’. Kada je okupacijska postrojba zatražila oružje od stanovnika, muslimani su odmah predali svoje oružje, potpuno vjerujući u zaštitnu snagu njemačkih postrojbi. Srbi su svoje oružje sakrili. Odmah nakon početka vojnog pohoda na istok, srpske su bande svojim oružjem, a uz potporu Engleske i Rusije, počele napadati muslimane, ubijati muškarce, žene i djecu te paliti kuće, sela i džamije….
Muslimani su se čudili i bili još razočaraniji kada se to poricalo i tvrdilo da oni pripadaju partizanima. To je poricanje neistinito i potiče od njihovih neprijatelja četnika. Islam se bori protiv boljševizma i muslimani točno znaju da je njihova sudbina povezana s Njemačkom i Osovinom te da ih ugrožavaju samo Srbi, komunisti i saveznici“.
Huseini potom, ističući važnost formiranja SS-divizije i uspostavu dragovoljaca žandarmerije čija zadaća, kako navodi, „mora biti zaštia zavičaja i obitelji i koja ne smije napuštati bosanski prostor“. Navodi i kako će ta divizija zadržati naoružanje do kraja rata voditi računa o skrbi za izbjeglice. Također navodi i ‘prekid suradnje s četnicima i njihovo razoružanje’, ali i posebno ističe kako se ‘muslimani gorko žale na Katoličku crkvu i ograničenje svoga utjecaja’, te kako su se mnogi muslimani dragovoljno javili u diviziju te kako je njihov broj premašio 12.000.
„Smatram hrvatsko pitanje, vojno i politički vrlo važnim jer se ono ne tiče samo Hrvata nego i sila Osovine i njihovih saveznika. Neprijatelji podupiru revoluciju, kao što se može utvrditi iz Edenove izjave u Donjem domu 27. siječnja 1943. u kojoj je rekao da su engleska i sovjetska vlada bile jedinstvene u potpori revolucionarima u Srbiji. Osim toga, vjerujem da saveznici podupiru te revolucionare kako bi im pomogli u eventualnoj invaziji na Balkan . S druge strane, žele iskoristiti revoluciju u Hrvatskoj kao uzor drugim područjima koje je okupirala Osovina. Kako hrvatska vlada ne može sama ugušiti revoluciju i kako se ta stvar tiče sila Osovine s vojnoga i političkoga stajališta, sile Osovine, a među njima i 4,5 milijuna muslimana na Balkanu, moraju surađivati da bi revoluciju što brže ugušili, kako iz nje ne bi proizašle komplikacije koje bi mogle utjecati na kraj rata“, zaključuje na kraju Huseini u svom Memorandumu Vilhelmu Melchersu.
„Niko kao mi, muslimani Bosne, nije s više privrženosti osjetio i razumio Vaš gigantski pothvat za uspostavljanje novog reda u Europi“
Zbog vrlo ograničenog prostora s jedne i sveobuhvatnog i bogatog sadržaja i dokumentacije navedene u knjizi, brojnih pisama koje je sam Emin el Huseini pisao visokim dužnosnicima nacističke Njemačke i fašističke Italije, među kojima i Mussoliniju, prenosimo jedan koji se izravno odnosi na bh Bošnjake-muslimane iz tog razdoblja. ‘Memorandum Njegovoj ekselenciji Adolfu Hitleru’ od 1. studenoga 1942., dokument na 20-ak stranica na njemačkom jeziku kojeg je potpisao Odbor narodnog spasa, koji se spominje kao Narodni odbor i Narodni komitet, osnovan u kolovozu 1942. godine u Sarajevu od 50-ak predstavnika muslimanskog društva, uglednih osoba vjerskog, kulturnog i političkog života, a povod je bio masovni četnički pokolj muslimana u fočanskom kraju. Navodi se kako je to “najsramotniji dokument u suvremenoj povijesti bh muslimana”.
“Fireru naš!,
…Nitko, nijedna etnička grupa, nijedno pleme, a isto tako nijedan narod u čitavoj Europi, nije s više privrženosti osjetio i razumio Vaš gigantski pothvat za uspostavljanje novog reda u Europi, kao mi Bosanci, muslimani Bosne. Mi smo u načelmina nacionalsocijalizma, Vašeg pokreta osjetili da on jedini donosi pravdu, red i mir u Europi, koja je zatrovana i upropaštena demokratizmom…
Sve te naše iskrene simpatije i osjećanja za nacionalsocijalizam, za njemački narod koji je preuzeo na sebe borbu protiv jevrejstva, slobodnog zidarstva, boljševizma, izrabljivača Engleza, nisu bile za vrijeme bivše Jugoslavije nepoznate. Zbog tog su nas Jevreji i srpski novinari proglasili petokolonašima i činili nam mnoge poteškoće.
Mi smo se nadali i mislili da će naše oblasti, naša Bosna i Hercegovina, biti okupirana od njemačkih oružanih snaga i ostati pod njemačkom vojnom upravom koja će donijeti mir i red, a da će nas, najpošteniji element, vosanske i hercegovačke muslimane pozvati da surađujemo u upravi. Međutim, dogodilo se potpuno drukčije…
Bosanski muslimani su s neodobravanjem primili vijest da će Bosna i Hercegovina biti ukljućena u okvire hrvatske države…Dr. pavelić je znao da hrvatska država nema prava na Bosnu, on se oslanjao samo na kler i one muslimanske političare koji se ni u kojem pogledu nisu mogli uistinu osloniti na narod.
Mi, bosanski muslimani, nismo Vama i njemačkom narodu nikako odani zbog neke trennutne računice ili niteresa. Premda živimo u ovoj zemlji gdje postoji većina slovenskog življa, premda govorimo bosanskim jezikom koji je sličan srpsko-hrvatskom, mi otvoreno izjavljujemo da po rasi i rvi nismo Sloveni, već smo gotskog podrijetla, što dokazuju mnogi znanci i istorijske činjenice.
Mi, Bošnjaci kao Goti, tj. kao germansko pleme pod imenom ‘Bosni’, došli smo u 3. stoljeću sa sjevera na Balkan u tadašnju rimsku provinciju Iliriju…u 6. stoljeću došlil su Slaveni u našu zemlju pod imenom Srba i Hrvata. Naši preci, kao Goti, uzeli su ih za radnike na svojim posjedima. Razlike u duhovnim i antropološkim osobinama između nas Bošnjaka sjedne strane i slovenskih plemena, dakle, Srba i Hrvata s druge strane, održale su se do danas. 90% Bošnjaka imaju tanku plavu kosu, plave oči i svijetlu boju kože, a 80% Srba i Hrvata debelu crnu kosu, crne oči i tamnu boju kože. Bošnjaci su poznati kao ljudi otvoreno karaktera, dok su Sloveni ponizni. Srbi su odmah po dolasku na Balkan prihvatili istočno kršćanstvo, Hrvati rimokatoličko, dok su Bošnjaci ostali čvrsto pri svojoj gotskoj, arijskoj vjeri, prema kojoj Isus nije bog, nego samo božansko biće, ali najsavršenije. Ovu vjeru, pod narodnim imenom bogumilia, što znači vjere bogu mile, zadržali su do dolaska Turaka u 1463. Onda su svi odjednom primili islamsku vjeru, jer su islam kao i naša bogumilska vjera, u dlaku isti po vjerskim načelima.
Sada smo toliko slobodni, fireru, da izložimo konkretne prijedloge za ozdravljenje naših teških prilika i ostvarenje naših vjekovnih ideala, za koje vjerujemo da su u punoj suglasnosti s interesima njemačkog naroda i u duhu Vaše velike ideje:
Proširenje, odnosno, produženje područja nadležnosti muslimanske bosanske legije, koja se već nekoliko mjeseci nalazu u jednom dijelu Bosne tj. u tuzlanskom srezu, po komandom, u našem narodu omiljenog majora Muhameda Hadžiefendića. Ona broji oko 6.000 dobroboljaca-vojnika i 50 dobrovoljaca-oficira.
Sve Bošnjake iz čitave države, izuzev dobrovoljaca koji su na istočnom frontu, treba izdvojiti iz ustaških i domobranskih jedinica i zajedno ih s oficirima i podoficirima uključiti u Bosansku stražu. Za komandanta Bosanske straže treba postaviti sadašnji komandabt legije Muhamed Hadžiefendić.
Naoružavanje, opremanje i obučavanje ove vojničke formacije treb se provoditi pod kontrolom Vašeg vermahta. Da se hrvatskoj državi, na teritoriji B, formira političko-administrativna uprava pod imenom Župa Bosna sa sjedištem u Sarajevu. načelnika ove župe imenujete jedino Vi, Fireru naš. Da se omogući osnivanje jedne bosanske nacional-socijalističke partije na teritoriji Bosne.
Ovim rješenjem, koje smo označili u priloženoj karti, odstupili smo izvjesne bosanske srezove u uvjerenju da su time aspiracija Talijana zadovoljene i da će na taj način prestati sve daljnje borbe i pokolji.
Isto tako smo u južnoj Bosni ustupili Italiji, odnosno Crnoj Gori, četiri cijela hercegovačka sreza, a od dva sreza polovicu sa lučkim gradom Dubrovnikom. U tim srezovima većina stanovništva je srpsko-pravoslavne vjere i stvarno crnogorske nacionalnosti. Bosni ostaje izlaz na Jadransko more preko Metkovića i luke Ploče. Sa A označena teritorija na priloženoj karti bila bi etnografski homogena, sa apsolutnom većinomm hrvatskog stanovništva i predstavljalo bi Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Na teritoriji označenoj sa B postojala bi relativna većina, 750.000 Bošnjaka-muslimana, 800.000 pravoslavnih Srba i 300.000 katoličkih Hrvata. Na teritorijama označenim sa A, C i D, djelovima Bosne koje ustupamo Hrvatskoj, Italiji i Crnoj Gori živi 176.000 Bošnjaka-muslimana za koje smo uvjereni da je moguće, s obzirom na naše nepodnošljivo stanje, da ih preselimo još prije završetka rata, a najkasnije po njegovom završetku, u našu Bosnu, tj. na spomenutu teritoriju B.
Ali oko 100.000 Srba i Crnogoraca, kao i 75.000 Hrvata koji su se doselili za vrijeme postojanja Jugoslavije, bit će iseljeni u svoju postojbinu. Time će naše čisto bosansko stanovništvo dobiti apsolutnu većinu i odnos stanovništva bio bi: 925.000 Bošnjaka-muslimana, 500.000 pravoslavnih i oko 225.000 katoličkih Hrvata”.
‘Ratni ideološki profil: teologizacija protužidovsta i nacifikscija islama’
U dijelu poglavlja pod naslovom ‘Ratni ideološki profil: teologizacija protužidovsta i nacifikscija islama’, Kasapović analizira Huseinijevu ideologiju i politiku, navodeći kako je njihova srž bila protužidovstvo. „Ono nije bilo samo kontekstualno uvjetovano, oblikovano pod utjecajem arapsko-židovskih sukoba u somanskoj i osobito u britanskoj mandatnoj Palestini, nego je poprimilo i teološke dimenzije. Odnos prema Židovima nije izgradio samo kao kontigentno uvjetovan politički protucionizam, nego kao svepovijesno teološko protužidovstvo. U propadandno-političkoj aktivnosti u Berlinu, Huseini je sve više dehistorizirao i teologizirao židovsko pitanje, pretvarajući ga u prvorazrednu islamsku temu. Umjesto kontigentne politizacije židovskog pitanja u Palestini iz kojeg bi izveo status Židova kao političkih neprijatelja palestinskih Arapa koji se bore za istu zemlju. Huseini postulira Židove kao vječne neprijatelje cijelog islamskog svijet, pri čemu se palestinsko pitanje pojavljuje kao epizoda u dugoj povijesti neprijateljstava judaizma i islamizma“.
Himmler o islamu: „Muhamed je znao da je većina ljudi užasno kukavička i glupa i zato je svakom ratniku koji padne u borbi obećao lijepe žene…“
Osvrćući se na odnos nacista prema islamu, Kasapović se poziva na pisanje historiografa i biografa i povjesničara koji navode kako ‘nije postojalo ništa što bi se moglo nazvati islamskom politikom Njemačke ako se pod time misli na kompaktan, diferenciran koncept i dodatna sredstva njegovog ostvarenja te da se može govoriti samo o političkoj funkcionallizaciji islama. Podsjeća se i na postojanje političke tradicije dobrih odnosa Njemačke s islamskim zemljama, napose s osmanskim carstvom, a pojedini historiografi i biografi zabilježili su stajališta visokih nacističkih dužnosnika prema islamu. Ustanovili su kako je Himmler bio veliki štovatelj islama i poslanika Muhameda te strastven kolekcionar djela o njima.
Neposredno je o tome svjedočio njegov osobni liječnik Felix Kersten koji je u sjećanjima cijelo poglavlje posvetio Heinrich Himmlerovom ‘entuzijazmu prema islamu’, koji je smatrao ‘muškom, vojničkom vjerom’. Sam Himmler nikada nije sudjelovao u ratovanju na bojišnici.
Himmler je 1942. kazao: „Muhamed je znao da je većina ljudi užasno kukavička i glupa. Zato je obećao svakom ratniku, koji se hrabro borio i pao u borbi, dvije lijepe žene. …To je vrsta jezika koju vojnik razumije. Ako je vjerovao da će na taj način biti dobrodošao u zagrobnom životu, bit će voljan dati svoj život: entuzijastično će otići u borbu i neće se bojati smrti. To se može nazvati primitivnim i smijati mu se…ali utemeljeno je na dubljem gledanju. Religija mora govoriti ljudskim jezikom“.
Himmler je balkanske muslimane proglasio „rasno vrijednima narodima Europe“. Autorica se poziva na pisanje njemačkog povjesničara Davida Motadela koji piše kako je nacistički režim pokazao sličnu pragmatičnost tijekom rata kada se susreo s muslimanima Bosne, Hercegovine i Albanije te turkijskim narodima Sovjetskog Saveza. „Svakom njemačkom dužnosniku, od Sahare do Kavkaza, bilo je jasno da muslimane treba tretirati kao saveznike. Treći Reich promaknut je u zaštitnika islama na Balkanu“, piše ovaj autor. Za mjesto među arijskim narodima i povlašten položaj u novom europskom poretku, muslimani su se morali izboriti aktivnim sudjelovanjem u njegovoj usposavi kao vjerni suradnici nacional-socijalističke Njemačke, navodi Kasapović pisanje Klausa Michaela Mallmanna i Martina Cüppersa iz knjige ‘Polumjesec i svastika’.
Netanyahu optužio Huseinija da “uvjerio Hitlera u promjenu protužidovsk politike od perotjerivanja u uništenje
Autorica u knjizi osvrće i na “političku vatru u raspravi o Huseinijevoj ulozi u njemačkoj politici uništenja Židova koju je potpasilo i izraelskipremijer Benjamin Netanyahu, koji je na 37. cionističkom kongresu 20. listopada 2015. kazao da “u to vrijeme Hitler nije želio uništiti Židove nego ih samo protjerati”.
“Huseini je”, dodao je Netanyahu, “kazao Hitleru: ‘Ako ih želite samo protjerati, svi će se vratiti’. ‘Što da radim s njima?’, pitao je Hitler. ‘Spalite ih’, odgovorio je Huseini”. Netanyahu je optužio Huseinija kako je “uvjerio Hitlera da promijeni svoju protužidovsku politiku od protjerivanja u uništenje”.
/Republika/