Prema Trumpu, u Hormuz bi svoje brodove trebale poslati brojne države pogođene zatvaranjem ovog tjesnaca (s posebnim spomenom Kine, Francuske, Japana, Južne Koreje, UK-a i drugih), dok bi im u tome pomogle SAD, koje su ionako „uništile 100 posto iranskih vojnih sposobnosti, iako im je i dalje lako poslati dron ili dva, postaviti minu, ili ispaliti raketu kratkog dometa kraj ili unutar ovog plovnog puta“.
Nakon puna dva tjedna intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, zračno ratovanje nastavlja se punom parom, uz navodno preko 6.000 pogođenih iranskih ciljeva, uništenih preko 90 raznih plovila i oko 95 posto manje iranskih napada dronovima (na 13. ožujka navodno je ipak lansirano 28 raketa i 72 drona), piše, između ostaloga, u svojoj vojnoj analizi Igor Tabak za Jutarnji list.
No, usprkos američkim udarima po vojnim ciljevima (ne i naftnoj infrastrukturi) iranskog otoka Harg na sjevernom dijelu Perzijskog zaljeva – ključni Hormuški tjesnac i dalje je zatvoren za glavninu prometa. Kako izgleda, tako će i ostati još neko vrijeme. Iako je njegovo zatvaranje bilo lako predvidivo, izgleda da su u Bijeloj kući mislili da do toga neće doći – ili barem tako ispada prema pisanju velikih američkih medija s početka ovoga tjedna.
Po njima, još 18. veljače, dakle 10 dana prije početka intervencije, od američkog ministra energetike Cris Wighta moglo se čuti kako njega ne brine zaustavljanje izvoza roba s Bliskog istoka ni time uzrokovani poremećaji na svjetskim tržištima. Za sve promjene očekivalo se da budu kratkotrajne, bez obzira na egzistencijalnu prirodu prijetnje koju su SAD i Izrael usmjerili prema Teheranu i tamošnjim vlastima.
Nakon što je jednom Hormuz završio uvelike blokiran, postupno se moglo uočiti da posljedice tog poteza ipak dolaze do svijesti i vodstvu SAD-a, s posebnim naglaskom na predsjednika Donalda Trumpa. Od njega se na društvenoj mreži Truth Social do sredine ovog tjedna prvenstveno moglo čuti razne pohvale „totalnom uništenju terorističkog režima u Iranu, vojnog, ekonomskog i drugog“ koje, po njemu, mediji nisu priznavali.
Ipak, do kraja petka 13. ožujka i ondje je zavladala opsjednutost Hormuzom – prvo kroz kasnovečernju objavu da su SAD „totalno zbrisale svaki vojni cilj na iranskom krunskom dijamantu, otoku Harg“ (najvećem od ukupno šest iranskih terminala, s 55 tankova i pripadajućom infrastrukturom, koja je i nakon udara krcala dva tankera), gdje se poštedu od uništenja tamošnjih naftnih kompleksa uvjetovalo iranskim otvaranjem tjesnaca Hormuz.
No, nakon što Iran nije pokazao ni najmanju volju da popusti, u subotu 14. ožujka uslijedio je prvo niz Trumpovih objava o „totalnoj pobjedi nad Iranom, koji bi pregovarao“ (što je opovrgnuto), a onda i „smrti Irana i njihovih planova“ – sve uz prigovore izvještavanju raznih američkih medija – da bi tijekom subote 14. ožujka u javnost izronila i nova američka ideja.
Prema Trumpu, u Hormuz bi svoje brodove trebale poslati brojne države pogođene zatvaranjem ovog tjesnaca (s posebnim spomenom Kine, Francuske, Japana, Južne Koreje, UK-a i drugih), dok bi im u tome pomogle SAD, koje su ionako „uništile 100 posto iranskih vojnih sposobnosti, iako im je i dalje lako poslati dron ili dva, postaviti minu, ili ispaliti raketu kratkog dometa kraj ili unutar ovog plovnog puta“.
Dakle, kao i za sve drugo, posao je kompletno obavljen, ali se traži netko drugi da ipak dođe i sve dovrši – baš kako se prvih dana očekivala pobuna iranskog stanovništva, a onda nagađalo o kopnenoj intervenciji bilo iračkih Kurda, Azerbajdžanaca ili naroda Balučija koji žive na granici s Pakistanom.
Naravno, sve je to još teoretski moguće, pa zato Izrael zadnjih dana i pojačano iz zraka gađa objekte iranske policije, Revolucionarne garde i milicije Basidži – no znakovito je da se samo četiri sata po prvoj objavi ova ideja premetnula u Trumpov poziv da se „zemlje svijeta koje primaju naftu iz Hormuškog tjesnaca – moraju pobrinuti za ovaj prolaz“, uz „VELIKU“ američku pomoć.
Po Donaldu Trumpu, na 15. dan rata u Iranu, SAD bi se koordinirale s tim stranim državama, napominjući da „ovo je oduvijek trebao biti timski napor, a sada će i biti – njime ćemo zajedno privesti Svijet skladu, sigurnosti i vječnome miru“.
Osim što se tu zaboravlja da međunarodni morski promet uvelike ovisi o percepciji rizika i s time vezanim premijama osiguranja (a ne o broju brodova ili konkretnim vojnim naporima), tu nažalost izgleda i da opet nije bilo ozbiljnih konzultacija sa saveznicima.
Zato ne čude ni današnje izjave iz Francuske da će njihov sastav oko nosača Charles de Gaulle, koji je u Mediteran ušao 6. ožujka te do Krete stigao 9. ožujka, navodno ipak ostati na istočnom Sredozemlju – dok izgleda kako i Velika Britanija svog razarača sa specijaliziranim protuzračnim oružjima HMS Dragon (D35) misli nadalje zadržati kod Cipra.
/Desk/