Novi šef francuske vlade Michel Barnier želi pooštriti migracijsku politiku. U Parizu su mu potrebni glasovi ekstremne desnice, a u Bruxellesu bi podrška mogla doći i iz Njemačke, piše Deutsche Welle.
Michel Barnier i dalje traži ministre za svoju vladu, ali je novi francuski premijer već najavio što će se promijeniti u Francuskoj. Neregularne migracije su na vrhu popisa prioriteta 73-godišnjaka.
“Stječe se dojam da su granice šupljikave kao sito – i da migracijski tokovi nisu pod kontrolom. To ćemo promijeniti”, rekao je Barnier u svom prvom televizijskom intervjuu nakon što je prošlog tjedna preuzeo dužnost.
Provođenje strožije politike migracije i azila neće, međutim, preuzeti novi ministar unutarnjih poslova. Jer, prema izvješćima francuskih medija, Barnier čak planira i posebno ministarstvo za „migraciju, integraciju i nacionalni identitet”. Takav resor bi bio politički signal da se konzervativac Barnier iz redova „Republikanaca” (LR), barem po ovom pitanju orijentira prema svom stranačkom prijatelju Nicolasu Sarkozyju, koji je bio predsjednik Francuske od 2007. do 2012.
Sarkozy, koji je prije dva desetljeća dospio na naslovne stranice i u inozemstvu svojom najavom da će “šmrkom počistiti predgrađa”, kao predsjednik je prvi put stvorio takvo ministarstvo 2007. godine. To je bio dio njegove strožije migracijske politike – kojom je Sarkozy u međuvremenu uspio zaustaviti uspon ekstremno desničarske stranke Nacionalna fronta (FN).
Ovisnost o Marine Le Pen
Danas bivši FN, sada preimenovan u Nacionalno okupljanje (RN), diše za vratom predsjedniku Emmanuelu Macronu. Na europskim izborima RN Marine Le Pen bila je daleko najjača francuska snaga u Bruxellesu s 31,4 posto. Stranka je također osvojila niz mandata na prijevremenim francuskim parlamentarnim izborima tijekom ljeta. Macronov savez se, pak, doslovce raspao. „Michel Barnier ovisi o glasovima RN-a u parlamentu ako želi da njegova vlada opstane”, kaže Jacob Ross, francuski stručnjak u Njemačkom društvu za vanjske odnose (DGAP).
To što Marine Le Pen – za razliku od ujedinjene ljevice, koja je također ojačala – ne žuri da u parlamentu podnese prijedlog za izglasavanje nepovjerenja Barnieru vjerojatno je povezano i s perspektivom daljnjeg pooštravanja politike azila i migracija. “Barnier je nekoliko puta u prošlosti naglašavao da Brexit vidi kao odgovor na gubitak kontrole nad nacionalnom politikom. On se plaši da će, ako se ništa bitno ne promijeni u imigracijskoj politici u Europi, to, dugoročno gledano, staviti kompletan europski projekt pod upitnik”, rekao je Ross.
Izborna kampanja s temom migracije
Da bi spriječio taj razvoj događaja Barnier se oslanja na strožiju migracijsku politiku. Novi šef vlade još nije otkrio detalje, ali njegova kampanja prije tri godine za predsjedničku kandidaturu dala je naznaku što se od njega može očekivati.
Bivši ministar vanjskih poslova tada je vodio kampanju za ubrzanje procedura u procesu dobivanja azila, pozivao na ograničenja spajanja obitelji i glasno razmišljao o privremenom obustavljanju prijema tražitelja azila, čak na nekoliko godina. Činilo se da čak ni ustavni amandmani nisu tabu kako bi se nacionalni zakon stavio iznad zakona EU-a. Mjere su trebale poslužiti cilju obnavljanja nacionalnog suvereniteta u migracijskoj politici i promoviranju integracije imigranata. Međutim, nije postao predsjednički kandidat.
Izuzev što bi mu bili potrebni glasovi RN-a u parlamentu za odgovarajuće mjere pooštravanja, Barniera i Le Pen dijele svjetovi. Barnier je čovjek političkog centra koji ne dovodi u pitanje projekt europskih integracija i institucije EU-a. Iako Le Pen više ne želi izvesti Francusku iz EU-a kao nekada, ona ipak želi radikalno promijeniti odnose s Bruxellesom.
Težak test za Macronovu stranku
U Narodnoj skupštini Barnier se može osloniti samo na manje od 50 članova svoje stranke i predsjedničkog saveza. Usprkos oporbenoj ulozi Barnierovog LR-a, dva tabora su se već dogovorila o pooštravanju migracijske politike 2023. godine. U to vrijeme, međutim, to je dovelo do napetosti u Macronovom taboru, što je u početku privuklo mnoge ljevičarske političare. Prošlogodišnja reforma predviđala je, između ostalog, višegodišnja razdoblja čekanja za određene imigrante iz zemalja koje nisu članice EU-a na pristup socijalnim beneficijima.
Međutim, Ustavno vijeće je ubrzo potom odbacilo brojne mjere pooštravanja. Djelomično zato što je sud prepoznao povrede ustava u pojedinim stavovima, dijelom zbog proceduralnih grešaka. Tako su suci poništili pravilo da Nacionalna skupština postavi gornju granicu za prijem migranata, uz obrazloženje da to predstavlja kršenje načela podjele vlasti. Ipak, gornja granica bi mogla biti u skladu s Ustavom.
U idućim mjesecima vjerojatno će se tražiti pregovaračke vještine Michela Barniera, ne samo na europskoj sceni. Kao bivši glavni pregovarač EU-a za Brexit, Barnier vrlo dobro poznaje pravila igre u Bruxellesu. Ali, takozvani Dablinski i Šengenski sporazumi postavljaju visoke prepreke za dugoročne granične kontrole i odbijanja migranata na granicama.
Prema tome, granične kontrole na unutarnjim granicama u šengenskom prostoru mogu biti samo privremene iznimke. U posljednje vrijeme, međutim, povećan je broj država EU-a koje se oslanjaju na nacionalne jednostrane pristupe migracijskoj politici i bar djelomice ignoriraju pravila EU-a.
Novo izdanje njemačko-francuskog tandema?
Michel Barnier, koji vjerojatno nema fundamentalni interes podrivati zakon EU-a, sada bi mogao imati koristi od političke dinamike u Njemačkoj. Ubrzo nakon što je Barnier preuzeo dužnost, njemačka ministrica unutarnjih poslova Nancy Faeser najavila je granične kontrole i „odbijanje migranata u skladu s europskim pravom” na svim njemačkim granicama do daljnjeg. S nadolazećom promjenom kursa, najvažniji partner Francuske u EU-u bi također mogao postati saveznik za oštriju migracijsku politiku u Europi.
Rasprava u Francuskoj je ipak otišla znatno dalje nego u Njemačkoj. Migracijska reforma usvojena prošle godine usprkos prosvjedima među stanovništvom daleko nadilazi ono što se trenutno čini prihvatljivim za većinu u Njemačkoj. Odbijanja migranata na granici odavno više nisu na naslovnicama u Francuskoj. Godine 2017., kada je Emmanuel Macron prvi put izabran u Elizejsku palaču, francuske snage sigurnosti zaustavile su više od 50.000 ljudi samo na francusko-talijanskoj granici. Provjere su se odvijale ne samo na ulicama i u vlakovima, već i s ophodnjama u planinama, piše DW.
/Desk/