(foto: Sva djeca i unučan Ante Filipovića otišla je u Njemačku)
Brojke su neumoljive: istraživanje Unije za održivi povratak i integracije u BiH pokazalo je da je u posljednje dvije godine iz te zemlje iselilo čak 80.000 ljudi. Približno isto onoliko stanovništva koliko zajedno broje tri hercegovačke općine Široki Brijeg, Čitluk i Čapljina.
Sva djeca u Njemačkoj
U malom hercegovačkom mjestu Bobanovo selo, u općini Čapljina, zamišljenom kao utočište za izbjegle Hrvate iz Bosne, skoro svaki dan gasi se svjetlo u nekom od novosagrađenih domova. Mještani kažu da mladi sele sa čitavim obiteljima. Odlazak nije mogla zaustaviti ni prekrasna priroda, mirisi nadolazećeg ljeta i plodna zemlja. Ovdje za njih boljeg života nema, ali zato ima u – Njemačkoj, što je najčešće odredište u potrazi za poslom.
“Moje troje djece otišlo je u Njemačku i ne misle se vratiti. Dva sina i kćer sa zetom i djecom, a ja sam ostao čuvati kuću. Tamo žive i rade jer ovdje nema posla, nema previše ni mogućnosti da nešto zaradiš, da se zaposliš i jedino što preostaje je odlazak na dnevnicu. Nije to život”, kaže Anto Filipović Baron za DW.
U mjesnom kafiću skoro da se odvija cijeli život. Svatko o svakome sve zna, a čuvši da se priča o zanimljivoj temi, i trojica mladića od susjednog stola dobacuju: “I mi idemo odavde čim prije.”
‘Vidim izlaz, ali još je daleko’
Anto je u Hercegovinu s obitelji pristigao iz Kaknja, a nakon što mu je supruga preminula, živi sam u velikoj kući. Nezaposlen je, nema mirovinu, ali ne želi da mu djeca stalno šalju ‘eure za život’ i zato planira pokretanje farme svinja. Unatoč svemu kaže da je optimist.
“Ja vidim izlaz u ovoj BiH, ali još je daleko. Vidim, ljudi sade smilje u Hercegovini, u Bosni uzgajaju maline. Sve je u proizvodnji i moglo bi se živjeti da se uredi normalnije ova zemlja. Ali sam ogorčen na političare jer se bore za fotelje, a nas stalno plaše nacionalizmima i svađaju narode, sve koče dok nam djeca odlaze”, priča ovaj ‘bosanski Hercegovac’.
Sa sjetom govori kako mu nedostaju djeca ali drago mu je da su svi u Njemačkoj, a ne u nekoj drugoj zemlji. Naučio je i fotografirati pametnim telefonom i slati im fotografije vrta, zasađenih voćki, kuće. Uređuje i konobu u kojoj je uokvirio fotografiju djece i unučadi. A na pitanje nedostaju li njegovoj djeci dom i zavičaj odgovara: “Znam ja da gore imaju svoju zajednicu, ali pate i voljeli bi živjeti i raditi ovdje. Ali ne mogu. Tako je – kako je”, zaključuje on.
(foto: I Antina i Stjepanova djeca otišli su trbuhom za kruhom u Njemačku)
‘Nema druge nego tražiti bolje’
I Stjepanu Filipoviću, Antinom susjedu, prije nekoliko dana otišao je sin. Također na rad u Njemačku. “Kada se snađe ići će k njemu i nevjesta s malim djetetom. Posao nije mogao naći, a tu je i malo dijete i supruga koja također ne radi. Na žalost, nema druge nego tražiti bolje. Da sam mlad i ja bih išao”, odlučan je on.
Dok mladi odlaze, u kućama ostaju stariji. Iz Lihtenštajna se vratila Marija Jelonić, prva stanovnica Bobanovog sela. Godinama je radila u ugostiteljstvu, a povratku je presudila briga za stare roditelje. “Mogla sam ostati i odvesti i roditelje. Ali, eto, nisam. Možda sam pogriješila i iz boljeg se vratila u gore”, kaže ona. I danas brine o njima i živi zahvaljujući njemačkoj mirovini pokojnog muža.
Iseljavaju svi, samo Hrvati lakše
Odlazak u potrazi za boljim životom priča je iz skoro svih mjesta, kako u Bosni tako i u Hercegovini. Iz nevladinih organizacija tvrde da odlaze svi podjednako, i Hrvati i Bošnjaci i Srbi. No, nešto je lakše Hrvatima među kojima većina imaju hrvatske putovnice. Lakše se zapošljavaju jer im ne treba radna dozvola i zbog činjenice da je Hrvatska sada članica EU-a.
Slično je i u Ljubuškom gdje budući ‘gastarbajteri’ nisu željeli govoriti o razlozima odlaska, strepnji i nadama o životu u zemljama u koje putuju. “Kupio sam autobusnu kartu za Frankfurt i to mi je najvažnije. Građevinac sam i idem na neviđeno pa što bude”, kaže jedan od njih, želeći ostati anoniman. ‘Na neviđeno’ znači da ga potraga za poslom i smještajem tek čeka.
Fra Velimir Mandić, gvardijan samostana na Humcu u općini Ljubuški vrlo je zabrinut masovnim odlaskom mladih, obrazovanih ljudi. Njihova točna brojka, kaže, ne može se odrediti.
“Nemamo podatke jer se ljudi ne odjavljuju pa se stvara dojam da to nije u onoj mjeri o kojoj se govori. Ali znam da idu cijele obitelji. Sadnja smilja vratila je malo nade, ali to nije dovoljno. Pokupe se, poniženi, i bez najave odlaze. Nažalost, najgore je što se ništa nije promijenilo. Isto je kao kada su nekada odlazili njihovi djedovi i majke”, kaže ovaj ljubuški gvardijan.
(Izvor: DW)