Bila je to prva i jedina velika sinoda svih kršćanskih Crkava. Vjerovanje iz Niceje kršćani izgovaraju i danas, a i Uskrs bi slavili istog dana – da se kalendar nije promijenio, piše Deutsche Welle.
Prije točno 1700 godina, ovih dana održavao se Nicejski sabor. Taj veliki crkveni skup u Rimskom carstvu pod carem Konstantinom 325. godine smatra se važnom etapom u razvoju Crkve. Oblikovao je ključne dijelove današnje kršćanske vjere. I 1700 godina kasnije, kršćani diljem svijeta mole vjerovanje koje je više od 200 biskupa sastavilo i definiralo upravo u Niceji.
„Niceja je bila jedini koncil, dakle jedini skup u kojem su u biti sudjelovali svi tada relevantni autoriteti antičke Crkve pod vodstvom cara“, objašnjava paderbornski katolički teolog Christian Stoll u razgovoru za DW.
„Za razliku od svih kasnijih koncila, ovaj koncil do danas priznaju sve postojeće kršćanske konfesije.“ Upravo zato je uzoran i rado se obilježava kao obljetnica, naglašava Stoll. To potvrđuju i programi crkvenih akademija i obrazovnih ustanova – ne samo u Njemačkoj – kao i skupovi međunarodnih mreža teologa: gotovo posvuda se ove godine, s različitim naglascima, spominje Nicejski sabor.
Čežnja za jedinstvom
Stoll je i ravnatelj za Katoličku crkvu važnog Instituta Johann-Adam-Möhler za ekumenizam. Prema njegovu mišljenju, „mnogi kršćani diljem svijeta danas gledaju na ovaj sabor“ i to ne samo s nadom, nego i s nakanom da se jedinstvo ne obnovi samo u Crkvi, nego i u političkom svijetu. Jer i 325. godine radilo se, u konačnici, o jedinstvu Crkve i jedinstvu Carstva. Danas su, nasuprot tome, i Crkva i svijet razjedinjeni i rascjepkani.
U dva duboka temeljna prijepora Nicejski je sabor donio razjašnjenja. Prvo, sudionici su se nakon dugih rasprava dogovorili oko jedinstvenog datuma Uskrsa. Tako su svi kršćani u tadašnjem svijetu slavili središnji blagdan kršćanstva na isti dan.
Drugo, sabor je donio odluku o tome kako razumjeti osobu Isusa iz Nazareta. „Već Novi zavjet poznaje različita tumačenja“, kaže Stoll. Zato je u antičkom svijetu bilo „čitav niz teoloških kontroverzi“. „U Niceji je dogovoreno da se Krist može nazivati Bogom – u istom smislu u kojem to vjernici kažu za Boga Oca.“ To se i danas visoko cijeni među svim kršćanskim konfesijama. U vjerovanju stoji da je Isus Krist “rođenog od Oca prije svih vjekova – Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga – rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno.”
Zanimljivost je bio povijesni kontekst: veliki skup crkvenih predstavnika sazvao je svjetovni vladar. Konstantin (rođen između 270. i 288., preminuo 337.) bio je rimski car od 306., a od 324. vladao je i zapadnim i istočnim dijelom Carstva. Najkasnije od 324. godine javno se izjašnjavao kao kršćanin iako po predaji je to bio tek po svojoj izjavi: i u Crkvi je sporno što je pristao biti kršten tek na svojoj samrti 337. godine.
„Car kao pokretač“
Stoll smatra da je Konstantin bio „pokretač“ sabora. Svjetovna vlast pritom je prvenstveno slijedila političke ciljeve, to jest željela je ukloniti sukobe u Carstvu. Car je htio „spriječiti svađe među biskupima i zaštititi svoju upravu od teoloških prijepora“. Unatoč jezičnim barijerama i različitom porijeklu, sudionici sabora uspjeli su se razumjeti – što bi moglo poslužiti kao uzor i u današnjim vjerskim sukobima, smatra Stoll.
No za samog cara Konstantin se ne čini kako je živio životom sveca: između ostalog i iz nepoznatih razloga dao je likvidirati svog sina Flaviusa Crispusa, a za dobru mjeru i svoju ženu par mjeseci kasnije. Za Crkvu je pak Konstantin izuzetno značajan i zbog takozvane Donatio Constantini – Konstantinove donacije, dokumentu u kojem navodno Konstantin predaje vlast nad Rimskim imperijem tadašnjem papi Silvestru I. što je zapravo dugo vremena bio osnov i svjetovne vlasti papa. Zapravo mnogo duže nego što je još u 15. stoljeću utvrđeno kako je taj dokument – krivotvorina.
Ipak je Nicejski koncil koji je trajao od kraja svibnja (točan datum početka nije poznat) do 25. srpnja 325. pripada zajedničkoj povijesti svih danas postojećih Crkava, što je već samo po sebi rijetkost. Tamo je nastalo zajedničko vjerovanje kao sidrišna točka. Grad Niceja više ne postoji, ali ruševine se nalaze u gradiću Izniku, stotinjak kilometara jugoistočno od Istanbula.
No koliko god da je car Konstantin ovim koncilom težio jedinstvu u carstvu, nije sigurno da je ostao baš uvjeren u ono što je zaključeno o liku Isusa Krista. Spor se zapravo i vodio oko šizme koju je širio biskup Arije i koji je vjerovao u ljudsku prirodu Isusa. Konstantin je zapravo i dugo nakon koncila bio sklon mišljenju tog biskupa.
Franjo i čežnja za jedinstvom
Pitanje ekumenizma već godinama je preminuli papa Franjo povezivao s 2025. godinom. To je bilo, s jedne strane, zbog jedinstvenog datuma na koji ove godine sve Crkve istodobno slave Uskrs – što se događa samo povremeno jer su se kroz povijest kalendari Zapada i Istoka razišli. No još važnije, Franjo je želio usmjeriti pozornost na sjećanje na Niceju i zajedničku baštinu svih kršćana. Posjet u povodu obljetnice bio je planiran za kraj svibnja. Ali dogodilo se drugačije.
Pokojni papa, koji je umro 21. travnja u 88. godini života, bio je u bliskom prijateljstvu s ekumenskim patrijarhom Bartolomejem (85), kojeg je 2014. posjetio u njegovu sjedištu u Istanbulu, a 2015. se s njim ponovno susreo na Lezbosu.
Bartolomej, koji je već 2013. došao u Vatikan na papinu inauguraciju, sada je dva put zaredom putovao u Rim – na Franjin sprovod i na ustoličenje novog pape Lava XIV. To što djeluje samorazumljivo, zapravo to nije: nakon više od 500 godina papa iz Rima i carigradski patrijarh ponovno su se susreli tek 1964.
Lav XIV. i Bartolomej susreli su se 18. svibnja u Vatikanu. Nakon toga je poglavar Katoličke crkve izrazio težnju za potpunim zajedništvom svih kršćana i podsjetio, sa svoje strane, na Nicejski sabor. Očekuje se – a Lav XIV. je to nekoliko dana nakon stupanja na dužnost barem naznačio – da će krajem studenoga otputovati u današnju Tursku i posjetiti Iznik i Istanbul, piše DW.
/Desk/