Piše: Jasmin Mujanović/Depo portal
Elite u BiH odgovorile su neuobičajeno žurno, i, samo šest mjeseci nakon izbora u listopadu 2014, izgleda da je zemlja uspostavila vlade i na državnoj razini i u Republici Srpskoj (RS) i Federaciji. Možda je previše optimistički nazvati ovaj razvoj “napretkom” ali jeste pomak i nakon blizu deset godina potpunog političkog zastoja BiH je u očajničkoj potrebi za bilo kakvim pomakom.
Međutim, ako će BiH napraviti stvarni napredak, prije ili kasnije njezini građani i međunarodna zajednica, koja još uvijek ima značajan utjecaj na zemlju, morati će se suočiti sa nekim neizbježnim istinama. Inače, sadašnji (potencijalni) pomak BiH može krenuti putem prošle dekade: zauvijek izgubljeno vrijeme.
BiH se ne može pridružiti EU ili NATO sa sadašnjim ustavom
Ovo je kardinalna činjenica za sve buduće reforme u BiH. Zemlja sa manje od četiri milijuna stanovnika ne može izdržati četrnaest različitih vlada koje djeluju na njezinoj teritoriji.
Ne može podržati svakog trećeg uposlenika u javnoj administraciji – dok 40 posto stanovnika uopće ne radi.
Zemlja članica EU ne može uskratiti svojim građanima, u korist takozvanih “konstitutivnih naroda”, da služe u predsjedništvu države, u drugim službenim organima, niti može tolerirati segregaciju u školama.
NATO savez ne može prihvatiti članicu čije je odlučivanje u politici sigurnosti interno iscjepkano i kompromitirano antieuropskim elementima.
BiH, kako je definirano Daytonskim ustavnim poretkom, jednostavno nije u stanju da bude članica “dužnik” ijedne organizacije. A i EU i NATO bi kompromitirali svoju unutrašnju koheziju i efikasnost ako zemlji dopuste da se pridruži prije nego što se donesu veće ustavne reforme.
Stoga, koliko euro-atlantska integracija BiH ostaje prioritet politike Woshingtona i Bruxellesa – a treba da bude, BiH kao ključ stabilnosti na cijelom Zapadnom Balkanu – obje organizacije moraju razjasniti šta predstavlja prihvatljiv ustavni okvir za BiH, iz perspektive EU i NATO.
To ne znači da BiH mora odmah početi sa procesom reforme javne i teritorijalne administracije – sadašnja britansko-njemačka inicijativa je, na primjer, svjesno povukla potrebne reforme u slučaju Sejdić-Finci.
Ipak, racionalizacija i usmjeravanje državnog aparata, kao i uspostava razumnih regionalnih, ekonomskih i ekoloških administrativnih jedinica u BiH je neizbježna a na EU i NATO leži odgovornost da to razjasne.
Politički lideri BiH ne žele članstvo EU ili NATO
Politika proširenja EU je uveliko učinila nejasnim nedostatak koherentne vanjske politike organizacije, činjenica koju je pokazao smušen odgovor Unije na rusku invaziju Ukrajine.
Ali nekoherentan i neodlučan pristup EU vlastitoj sigurnosti odavno je očit u BiH.
Ovdje, ne samo da je mnoštvu kratkotrajnih političkih aktivista bilo dozvoljeno da potpuno izbace iz kolosijeka integraciju zemlje u europski državni sustav nego i ljudi poput Milorada Dodika sada otvoreno kuju zavjeru sa neprijateljima Europe u srcu osjetljivog tkiva.
Međutim, ne trebamo zaboraviti ulogu HDZ-a i SDA u transformiranju BiH u jazbinu organiziranog kriminala.
Uz podršku Zagreba HDZ je transformirao svoj izborni aparat u Hercegovini u paradržavu unutar BiH, dok je SDA više od dva desetljeća pljačkala sve javne kase na koje bi stavila ruku.
Dominantni pristup politike EU bio je definiran smirivanjem; želeći da napokon “umire” zemlju, europski lideri su prihvatali obećavajuće note lokalnog političkog establišmenta blizu dva desetljeća.
Međutim, vrijeme je da shvate da će skoro sve političke, ekonomske i socijalne reforme u BiH, koje traži EU, rezultirati u tjeranju iz vlasti a vjerovatno i u zatvor istih onih ljudi koji provode reforme, kao što se desilo u Hrvatskoj.
Kao rezultat, i što treba da bude jasno barem iz prošle dekade, malo je velikih političkih aktera u BiH koji imaju namjeru da se na taj način predaju.
Uostalom, treba podsjetiti da u BiH, kao i u Srbiji, praktično nije bilo nikakvog preokreta na listi političkog vodstva zemlje. I s obzirom da su to uglavnom isti ljudi koji su 1990-ih izabrali rat a ne demokratsku reformu, apsurdno je sada očekivati ikakvu promjenu u njihovom ponašanju.
Beograd i Zagreb ostaju prepreke a ne saveznici euro-atlanstske integracije BiH
Uprkos suprotnim tvrdnjama vodstva u Srbiji i Hrvatskoj, dvije države i dalje imaju uglavom negativan uticaj na njihovog manjeg susjeda.
“Specijalne veze” Srbije sa RS su dobro poznate ali nakon nedavnog popuštanja zemlje u vezi s Kosovom i poraza Borisa Tadića, pojavile su se pukotine u odnosu Banjaluka-Beograd.
Ovo je pozitivno i Bruxelles treba jasno dati na znanje Vučićevoj administraciji da europska budućnost Srbije ovisi od normalizacije odnosa sa BiH.
Srbija ne može tvrditi da “poštuje teritorijalni suverenitet” BiH dok istovremeno sebe postavlja kao čuvara interesa srpskog naroda u susjednoj zemlji. Kao što, na primjer, ni Sarajevo ne može ili ne treba podržavati ikakvu politiku bošnjačke zajednice u Sandžaku, isto tako Beograd mora dići ruke od “druge srpske države preko Drine”.
Međutim, od nedavno, Zagreb je više nego Beograd postao problem za buduću euro-atlanstsku integraciju BiH.
Otkako se Hrvatska pridružila EU, posebno nakon izbora Kolinde Grabar-Kitarović, Zagreb je pokazao jasnu namjeru da “brani interese” hrvatske zajednice u BiH. Ovo je opasan preokret ranije uspostavljene i preporučljive politike Stjepana Mesića, da je, što se tiče Hrvata u BiH “njihov glavni grad Sarajevo a ne Zagreb”.
Nažalost, izgleda da su revanšistički elementi i u Beogradu i u Zagrebu opredijeljeni da postignu izvjesne “povijesne” ciljeve u BiH koji pripadaju krvavoj jami regije.
EU treba primiti na znanje i odrediti svoju regionalnu politiku na temelju iskrenih europskih interesa, a ne na ambicijama jedne određene zemlje članice.
Uostalom, Zagreb je u potpunosti imao pravo da prigovori Srbiji oko njenog uplitanja u pitanja srpske zajednice u Hrvatskoj.
Štoviše, Hrvatska je sasvim ispravno prosvjedovala zbog “mekih” prijetnji Slovenije da će biti protiv njenog članstva u EU.
Prema tome, Zagreb se treba distancirati od Hrvata u BiH, a lideri i Hrvatske i Srbije odmah prestati sa svojim kvazi-političkim posjetama Mostaru i Banja Luci umjesto glavnom gradu zemlje, Sarajevu.
Ukratko, i Srbija i Hrvatska trebaju priznati da u Europi 21. stoljeća, suverenitet BiH koliko i njihov, ne ovisi od odobrenja susjednih država, koliko god ova činjenica može smetati nekim nacionalističkim elementima na domaćem planu.
Osim ustavne reforme, BiH je potrebna i značajna demokratizacija
Najzad, iako u BiH nema “čarobnog lijeka”, “demokratski preokret” u međunarodnoj politici prema zemlji je ipak najvažniji element bilo kakve buduće politike BiH za Bruxelles i Woshington.
Samo prava demokratska BiH će biti funkcionalna i samo funkcionalna BiH će biti u stanju da zaštiti i podrži prava svih njenih građana, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, spol, seksualnost ili neki drugi identitet.
Štoviše, i kako je istaknuto, samo demokratska, funkcionalna i suverena BiH može omogućiti trajnu regionalnu stabilnost. Ako BiH ostaje kao nagrada koju će odnijeti Srbija ili Hrvatska samo će dalje udaljiti cijeli Zapadni Balkan od budućnosti gdje će takvo prolivanje krvi, što je obilježilo posljednje desetljeće prošlog stoljeća, biti neodgovorno.
Ovo znači da EU i SAD moraju identificirati i uspostaviti kontakte sa novim igračima u BiH. Budući na duboko usađenu dvojnost političkog establišmenta BiH, ovaj novi pristup se mora temeljiti na dva principa: jačanje demokratskih institucija i osposobljavanje građana.
U ovom pogledu, pohvalno je odbijanje nove visoke predstavnice Unije za vanjska pitanja i sigurnost, Federice Mogherini, da nastavi bizarnu i destruktivnu politiku Catherine Ashton i Štefana Fülea da se sastaje sa političkim liderima BiH a ne sa predstavnicima parlamenta, u hotelima i sporednim sobama umjesto u službenim institucijama, na tajnim razgovorima umjesto na otvorenim i dokumentiranim pregovorima.
Ipak, ostaje dosta toga da EU i SAD urade u prepoznavanju iskrenih reformističkih elemenata unutar političkog establišmenta BiH. Prema tome, sadašnju vladajuću veliku koaliciju SDA, HDZ, DF i Savez za promjene treba pokrenuti da iskreno vode poslove države prema principu ministarske odgovornosti.
Već smo vidjeli da će nove vlade, na svim razinama, biti popunjene uglavnom istim ministrima kao prethodne administracije. Ovo je neprihvatljivo, posebno s obzirom na krajnje ozbiljnu ekonomsku i socijalnu situaciju zemlje i europski partneri BiH moraju jasno istaći da se od zemalja kandidata i članica EU očekuje da pokažu opredjeljenje za istinsku demokratsku odgovornost. Ovo se, naravno, mora odraziti u procesu ustavne reforme ali može i mora početi sa skorim promjenama u postojećem vođenju parlamentarne politike.
Međutim, i EU i građani BiH moraju razviti svoju ideju demokratcije. Usprkos njihovom kratkom trajanju, pojava prosvjeda i plenuma u veljači 2014. predstavlja značajan pozitivan razvoj iz perspektive demokratskog sazrijevanja BiH.
Uostalom, odgovornost je demokratskih građana da njihove izabrane dužnosnike učine odgovornim. Izbori su primaran mehanizam za ostvarenje rezultata u najreprezentativnijim demokracijama ali kako su reprezentativne institucije BiH sputane nekontroliranim etničkim zabranama i kvotama ovo se pokazalo teškim, ako ne i nemogućim.
Na primjer, HDZ rutinski osigurava jedva 12 posto glasova ali završava sa, najmanje, trećinom svih ministarskih položaja i na državnoj i na razini Federacije i, kao i njihovi saveznici u SNSD-u, koriste ovu vlast samo da koče proces euro-atlantske integracije BiH.
Tako, “minimalističke” procjene po kojima je reforma u BiH (samo) moguća kroz izbornu politiku u osnovi lažno prikazuju stanje demokratskih mogućnosti u zemlji.
Da bi se uspostavio demokratki režim koji je srodniji onima koje nalazimo u zapadnoj Europi, uključujući poželjne komparativne slučajeve kao što su Švicarska i Belgija, BH građani, političari i međunarodni partneri moraju dozvoliti i slijediti sličnu političku i društvenu putanju.
Kao što cijenjeni politički znanstvenik James C. Scott kaže, da je teško identificirati ijednu pravu demokraciju u svijetu koja nije prošla kroz “epizode građanske neposlušnosti, pobune, kršenja zakona, remećenja javnog reda i, u krajnosti, građanskog rata.
Takvu buru ne samo da prate dramatične političke promjene nego su često instrument za njihovu pojavu.” Srećom, BiH je već imala svoj dio rata nekoliko stoljeća, tako da samo na građanima zemlje stoji da prepoznaju vlastitu odgovornost da natjeraju svoje elite da odgovore na njihove zahtjeve. Plenumi su bili sjajna artikulacija potencijala za narodnu vladu ali još mnogo toga, i češće, ostaje da se uradi.
Na primjer, na institucionalnom planu, treba uložiti napor da se ponovi politika participacije proračuna koja se pokazala sposobnom za političko i ekonomsko jačanje marginaliziranih zajednica u sustavima koji su mnogo veći (ili siromašniji) od BiH.
S tim u vezi, akademski i napori politike zajednice, koji za cilj imaju “rekonceptualizaciju” političkih opcija u BiH, kao što je nedavna konferencija pod pokroviteljstvom NATO-a na Oxford Univerzitetu, ustvari trebaju uključiti ljude iz BiH, posebno one koji još tamo žive.
Ima mladih, obrazovanih i elokventnih žena i muškaraca iz Tuzle, Mostara, Banjaluke, Prijedora i Sarajeva za čije će perspektive i političke preporuke međunarodna zajednica dobro učiniti ako ih barem uključi u njihove debate o BiH.
Međutim, prije svega odgovornost je na običnim Bosancima i Hercegovcima da se uključe i interveniraju u politici njihove zemlje. Na kraju, nema ni zamjene ni stranih rješenja dostupnih vlastitom djelovanju u vlastitim pitanjima. Izborni sustav je neopravdano skrojen prema etno-nacionalističkim partijama. Ali ni sudjelovanje na izborima ne oslobađa građane od njihove odgovornosti da sudjeluju u ekstra-parlamentarnim formama prosvjeda, kad god je potrebno. Traži se i tražiti će se oboje ako će BiH imati ikakvu realnu priliku za istinsku demokratsku reformu.
(Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala)
/republikainfo.com/