Piše: Mario Nakić/Liberal.hr
Autor tvrdi da je katastrofa za hrvatsku “lijevo-liberalnu publiku” što se SDP raspada i poglavito zbog odlaska Bojana Glavaševića. Koliko je taj Glavašević zaista vrijedan vidjet ćemo kad dođu izbori, ja se baš i ne bih kladio u njegove političke moći, ali zanimljiva je ideja o toj “lijevo-liberalnoj” publici.
Lijevo-liberalna publika ne postoji, to je nemoguće uopće zamisliti. Nikada nije ni postojala. Postoji lijeva publika – to su socijalisti i socijaldemokrati, i postoji liberalna publika. Ne može netko biti u isto vrijeme socijalist i pobornik tržišnih sloboda. Ne može netko u isto vrijeme biti za posebnu zaštitu određenih društvenih skupina i ravnopravnost svih građana. To su, dakle, sasvim suprotstavljene vrijednosti. Možeš biti ili lijevo ili liberal, ali ne možeš biti u isto vrijeme i ljevičar i liberal.
SDP nema veze s liberalizmom i u svojoj cijeloj povijesti nije napravio gotovo ništa za liberalizam. Mogu se sjetiti samo dvije njihove liberalne odluke iz ukupno 8 godina SDP-ove vlasti u Hrvatskoj: to je liberalizacija zakona o drogama kad je posjedovanje manje količine marihuane pretvoreno u prekršaj umjesto kaznenog djela, i zakon o životnom partnerstvu koji je omogućio državno prepoznavanje braka između osoba istog spola. To je sve od liberalizma u SDP-u! A s druge strane, mogao bih nabrajati do sutra njihove antiliberalne odluke i zakone koje su donosili.
SDP je pokušaj socijaldemokratske stranke koja je zapravo puna elitnih socijalista i klijentelističkih članova. SDP-u je išlo dobro samo dok je bio na vlasti ili dok je imao šansu doći na vlast, što znači da je većina članova ušla u stranku zbog nekog vlastitog interesa, a ne zbog ideala. Onog trenutka kad su izgubili na izborima – prvim, pa drugim – stranka se počela osipati jer je članstvo gubilo motivaciju. A kad opada motivacija, nemoguće je očekivati bilo kakve pozitivne rezultate.
Osim toga, oni se ideološki gube. Malo žele dokazati svoje lijeve korijene pa zahtijevaju radnička prava, ali u tome ih HDZ pobija kad vodi socijalističku politiku, čak možda ponekad i ljeviju nego što ju je SDP vodio dok je bio na vlasti. Andrej Plenković je socijaldemokrat i otkad je on preuzeo HDZ, SDP je izgubio smisao postojanja.
SDP je imao 4 godine da uvede porez Crkvi, nije to učinio. Dođe Plenković i on to napravi. SDP je imao 4 godine da ratificira Istanbulsku konvenciju, nije to učinio. Dođe Plenković i to napravi. SDP je imao četiri godine da spašava gubitaše poput Uljanika, nije se baš iskazao. Dođe Plenković i on to napravi.
Andrej Plenković i HDZ provode socijaldemokratsku politiku i time zatvaraju uopće prostor za bilo kakvu aktivnost lijeve oporbe, a s druge strane HDZ zbog svog načelnog zalaganja za “demokršćanstvo” i nacionalističkih govora pojedinih istaknutih članova i dalje zadržava desno biračko tijelo.
Hrvatska nema publiku za SDP jer u Hrvatskoj nema dovoljno iskrenih socijaldemokrata. Hrvatska je puna socijalista, ali oni su u isto vrijeme većinom i nacionalisti, domoljubi, tako da ti socijalisti glasaju za HDZ. To je sve HDZ-ovo biračko tijelo. Tvrdnja da bi s Glavaševićem u SDP-u nekako HDZ mogao biti ugrožen je smiješna, Glavašević je potpuno nebitan lik u cijeloj toj priči.
HDZ je zapravo socijalno konzervativna stranka i upravo takva mu je publika. Jedina ideologija koja se može suprotstaviti socijalnom konzervatizmu, i koja je u svojoj srži njemu suprotstavljena, to je liberalizam. Socijalni konzervatizam se odlikuje pojačanim domoljubljem i nacionalizmom, načelnim zalaganjem za tradicionalne vrijednosti i obitelj, a u isto vrijeme lijevim idealima u ekonomiji – što u praksi znači ograničenja za trgovinu, poduzetništvo, rad itd. Ako malo pogledate 10 godina unazad, vidjet ćete da je to retorika kojom se HDZ konstantno služi i na kojoj HDZ dobiva izbore.
Razlog zbog kojeg HDZ, unatoč svim mogućim aferama i pogrešnim politikama, i dalje stoji nedodirljivo na vrhu, jednostavno je taj što se u Hrvatskoj još nije profilirala politička opcija koja bi privukla liberalnu publiku, onu koja je suprotstavljena HDZ-ovoj socijalno konzervativnoj politici. Liberalna publika je ona koja želi više osobnih i ekonomskih sloboda, s time da je u Hrvatskoj danas očito ekonomija glavni problem. Ona politička opcija koja to shvati, usvoji i ispravno predstavi u javnosti, mogla bi lako preuzeti poziciju SDP-a i postati trajno glavna alternativa HDZ-u.
To ne mora nužno biti jedna stranka, to može biti i šira koalicija, ali bitno je da se stranke u toj koaliciji slažu oko onih najbitnijih pitanja, a to je prvenstveno gospodarski napredak Hrvatske kroz uređenje pravne države i povećanje ekonomskih sloboda.
Za Hrvatsku je stoga dobro što se SDP raspada jer ovakav SDP samo pogoduje HDZ-u. Bez propasti SDP-a teško je uopće zamisliti da bi se pojavila nova opcija koja zaista može predstavljati alternativu HDZ-ovim vrijednostima. Ovakav SDP služio je cijelo vrijeme HDZ-u jer koliko god vlast bila loša i što god vlast napravila, ljudi su pogledali u alternativu i pomislili: “moglo bi biti i gore”. Što god je HDZ loše radio, SDP je predlagao još gore rješenje.
Violić (ili Butković, svejedno) tvrdi da “još nijedna desna stranka osim HDZ-a nije uspjela osvojiti dovoljno glasova da bude odlučujuća snaga prilikom kreiranja vlasti” – što jednostavno nije točno. Most je to učinio dvaput, dakle pokazao je da se može i da alternativa ne mora doći isključivo s lijeva.
Hrvatska će u budućnosti imati dvije glavne političke stranke (ili koalicije): jedna će biti socijalno-konzervativna, na čelu s HDZ-om, a druga liberalna. Tko bi mogao predstavljati tu liberalnu opciju? Možda HSLS s Hrebakom, možda Pametno s Puljcima (ali samo ako se malo ideološki srede i riješe socijalističkih fora), možda GLAS, a možda svi oni zajedno. I dio Mosta bi tu definitivno mogao ući. Pitanje je samo koliko su političari liberalnog svjetonazora uključivi, ali tolerancija različitosti i uključivost su u samoj srži liberalizma, stoga bi oni koji se smatraju liberalima to trebali pokazati u praksi. Morat će to činiti, okrupnjavati sve liberalne snage – ne lijeve niti desne, nego liberalne, u antihadezeovsku koaliciju za liberalne – opet, ne lijeve niti desne – vrijednosti.
Bitno je da političari shvate kako Hrvatskoj definitivno treba alternativa HDZ-u, ali to nije ljevica jer HDZ već je ljevica. Alternativa HDZ-u može biti samo ono što HDZ već nije, a to je liberalizam.