Piše: Vassilis Petsinis/Digitalnademokracija.com
Slijedom toga, kriza u Kataloniji ‘prevedena’ je, tj. stavljena u kontekst drugih problema u Europi, poput kontroverzi glede mađarske manjine u Slovačkoj i Rumunjskoj, aneksije Krima i previranjima u istočnoj Ukrajini.
Unutar ex-jugoslavenskog prostora značajan je broj političkih analitičara i novinara koji su povukli paralele s Kosovom i neovisnošću Hrvatske. S posebnim osvrtom na zapadni Balkan, pitamo se koliko je ova kriza u Kataloniji usporediva sa višestrukim primjerima raspada Jugoslavije?
Za početak, postoje strukturalne razlike između bivšeg jugoslavenskog i suvremenog španjolskog ustavnog uređenja. Od uvođenja demokratskog ustava iz 1978. godine Španjolska se razvijala po principu asimetrične regionalizacije. Za razliku od provedbe istog modela u poslijeratnoj Italiji, španjolske „povijesne regije” (Katalonija, Galicija, Baskija, kasnije donekle i Andaluzija) dobile su velike ovlasti u upravljanju regionalnim prihodima i promoviranju regionalnih jezika.
S druge strane, Jugoslavija je bila savezna država sa više razina i visoko decentraliziranog modela – nasuprot sovjetskoj paradigmi. Taj sustav dodatno je konsolidiran ustavnim amandmanima iz 1967. i 1970., te Ustavom iz 1974. godine. Ovaj višerazinski aranžman sastojao se od federalnih republika, autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, općina i temeljnog koncepta socijalističkog samoupravljanja .
Član 2 Ustava iz 1978. definirao je Španjolsku kao državu utemeljenu na jedinstvu Španjolske i autonomije naroda i regija unutar nje. Međutim, koliko god nejasno izražen, ovaj član predstavljao je rani kompromis između španjolsko-kastiljskih unitarističih pozicija i baskijsko- katalonskog asimetričnog pristupa.
Za razliku od Španjolske, svi jugoslavenski ustavi sadržavali su klauzulu da je “Jugoslavija zajednica jednakih naroda koji su na temelju samoodređenja, uključujući i pravo na odcjepljenje, izrazili želju za životom u saveznoj državi“. Iako je ova stavka postala predmetom vrlo proturječnih tumačenja tijekom turbulentnih kasnih 80-ih i ranih 90-ih godina, upravo ovo formalno pravo na odcjepljenje jasno pokazuje da je jugoslavenski primjer drugačiji od španjolskog.
Osim toga, katalonski slučaj predstavlja prilično jedinstven primjer u kojem se mikro-nacionalizam podudara s regionalizmom. Regionalizam se u zapadnoeuropskom političkom kontekstu može provizorno definirati kao politički pokret za povećanje administrativnih kapaciteta povijesnim regijama unutar države. U tom svjetlu, regionalizam nije jednak apolitičnome lokalizmu.
Regionalni pokreti postaju snažniji kada se spoje određeni elementi: geografija, ekonomsko lobiranje, snažne regionalne institucije i teritorijalna mobilizacija. Katalonski regionalizam, tj. mikro-nacionalizam tradicionalno prisvaja politički profil centra ili lijevoga centra i proeuropsku (u smislu EU-a) orijentaciju. Međutim, utjecaj zadnje gospodarske krize doveo je do jačanja izričito lijevih stranaka (npr. ERC i još radikalniji CUP) kao i naznake (uglavnom mekog) euroskepticizma na katalonskoj političkoj sceni.
Nasuprot tome, regionalistički trendovi unutar bivšeg jugoslavenskog prostora bili su prilično slabi i uglavnom ograničeni na Vojvodinu u Srbiji i Istru u Hrvatskoj. Nadalje, nepostojanje „rezervne domovine“ i njezinog utjecaja predstavlja još jednu kvalitativnu razliku između katalonskog i bilo kojeg slučaja iz bivše Jugoslavije. Primjerice, čini se da je političkim elitama u Prištini trenutačno važnije od svega da se razlikuju od Tirane.
Prije toga, Albanija je kontinuirano djelovala na razne načine kao rezervna domovina za Kosovare, sve od vremena Envera Hoxhe pa do mandata Sali Berishe kao predsjednika Albanije 1990-ih. U slučaju Hrvatske, neki nacionalisti postavili su pripajanje zapadne Hercegovine i tamošnjih Hrvata Hrvatskoj kao jedan od svojih najvažnijih ciljeva tijekom oružanog sukoba početkom devedesetih. Unatoč određenim tvrdnjama da bi nezavisna Katalonija mogla djelovati kao magnet za područja u susjednim državama gdje se govori katalonski jezik, iredentistička komponenta u velikoj mjeri nedostaje u ovom slučaju.
Na prvi pogled, Slovenija iz osamdesetih godina prošloga stoljeća sličnija je suvremenom katalonskom slučaju. Tijekom osamdesetih slovenačke elite dale su nekoliko prijedloga za asimetrično preuređenje savezne strukture u Jugoslaviji, što ih je dovelo u sukob sa zahtjevima za ponovnim centraliziranjem koje je predvodio Savez Komunista Srbije (na čelu sa Slobodanom Miloševićem, op. prev.).
Kao i Katalonija nakon 1978. Slovenija je imala koristi od ovlasti koje su savezne vlasti dodijelile republikama – da upravljaju financijskim transakcijama s inostranstvom, osobito od sedamdesetih godina pa nadalje. Međutim, slovenački slučaj zasigurno nije identičan katalonskom, uglavnom zbog odsutnosti regionalističke komponente kao i gorespomenute razlike u obrascima ustavnih rješenja unutar bivše Jugoslavije i Španjolske nakon 1978.
Regionalni brandovi
Katalonija je vremenom uspjela stvoriti vlastiti brand. On je veoma prepoznatljiv, čak i onima koji nisu upoznati s katalonskom poviješću i politikom, regionalizmom i drugim temama o kojima se raspravlja u ovom članku. Gledajući površno, ovaj brand sastoji se od grada Barcelone kao energičnog i umjetnički inovativnog urbanog prostora, Antonia Gaudia i drugih znamenitih činjenica iz kulturne baštine Katalonije, te nogometnog kluba Barcelona i njihovog stadiona Camp Nou. Nasuprot tome, brand je uvelike odsutan kod nekih drugih zapadnoeuropskih regionalizma, npr. kod Flandrije, a kamoli u slučaju potencijalno negativnih konotacija koje mogu proizvesti novoosnovani pokreti kao što je krajnje desna Lega Nord koja zagovara regionalizam Padanije u sjevernoj Italiji.
Dimenzija branda ne smije se odvojiti od političke sfere. Primjerice, pojava budizma u konceptima alternativnog stila života na Zapadu rezultirala je rasprostranjenom podrškom neovisnosti Tibeta. Irska kao brand utjecala je na podršku značajnog broja irskih Amerikanaca treće generacije republikanskom pokretu u Sjevernoj Irskoj, usprkos slabim vezama sa zemljom njihovih predaka.
Europski kozmopolitski liberali, koji Kataloniju vide kao jednu društveno liberalnu sredinu i regiju koja je postala važnija od svojih realnih gabarita, izrazili su potporu pokretu za nezavisnost. Sudjelovanje ljevičarskih stranaka kao što je ERC u “Koaliciji za Da” u katalonskoj vladi (Generalitat) također je proizvelo simpatije europske ljevice, posebno u krizom pogođenim dijelovima južne Europe (npr. Grčkoj). Dijelovi europske ljevice debatu glede statusa Katalonije počeli su doživljavati kao “još jedno bojište u borbi europskih naroda protiv mjera štednje”.
Da se vratimo bivšoj Jugoslaviji. ‘Desetodnevni rat’ u Sloveniji 1991. pokazao se kao posebno štetan za Jugoslovensku narodnu armiju (JNA). Pored simboličke dimenzije, kasnija kapitulacija JNA išla je na ruku tvrdim nacionalistima u susjednoj Hrvatskoj. Iako kontekst i stvarna razmjera kao takvi nisu usporedivi, neproporcionalna upotreba sile od strane španjolske vlasti da spriječi katalonski referendum može poslužiti kao primjer kako vlade ništa ne uče na povijesnim presedanima poput onoga u Sloveniji.
U slučaju Katalonije, odluka premijera Rajoya da upotrijebi silu očito je bila pogrešna. Izazvala je zgražanje globalnih medija i novina. Koliko će katalonski brand utjecati na artikuliranu podršku pobornicima katalonske neovisnosti ovisit će o mogućnosti kompromisa ili daljnjoj eskalaciji u bliskoj budućnosti.
(Izvor: Open Democracy)