Piše: Dragana Jovančević/Lolamagazin.com
“Pobjeći će mi autobus, a toliko obaveza imam kod kuće…”
“I baš danas sam morala ostati duže na poslu…A toliko obaveza kod kuće. ” Sjetila sam se velike hrpe veša koji sam odvajala ” kad budem imala vremena ” da ga popeglam.
” Jesu li djeca jela? ” – davno je prošlo vrijeme ručka.
Trčim prema raskrsnici i taman da zakoračim na cestu, upali se crveno svjetlo.
“Naravno! Ah dođavola! ” Tapkam nervozno nogom dok čekam da se svjetlo prebaci na zeleno.
“Jadno žensko, trči tamo, trči ovamo, posao, kuća, muž, djeca, i u svemu moramo biti savršene. Da se bar mogu klonirati, da me ima više, možda bih tada stigla sve završiti. A sama sam kriva. Ja mogu sve, ja moram sve, niko drugi ne može ništa obaviti onako kako ja mogu. I sad se žalim. ”
Upali se zeleno svjetlo i ja potrčah preko ceste, ne gledajući ni lijevo ni desno.
Milion misli mi se rojilo po glavi dok sam, gotovo trčeći, prilazila manjem parku. Kroz njega moram proći do autobuske stanice. Ugledah da autobus odlazi.
“Uh! Znala sam da neću stići!”
“Sad moram čekati sljedeći pola sata.”
“A bila sam tako blizu…”
Zastadoh, jer više nisam imala potrebu da žurim. Na drvetu, pored mene, na samom ulazu u park, zacvrkuta ptica. Toliko jako, da sam se prenula. Podigoh glavu, a kroz grane me pomilova blago jesenje sunce. Bilo je lijepo. Osjetih toplinu u cijelom tijelu.
Polako sam nastavila dalje i ušla u park. Opalo lišće mi je šuštalo pod nogama, kao da mi nešto šapuće, kao da hoće nešto da mi kaže. Lagano sam se kretala parkom, očiju uprtih ka gore.
Kako je jesen divna! Prekrasne boje kao da su oživjele pod mojim pogledom. Postale su jasnije, sjajnije. Sve nijanse zelene, crvene, smeđe, žute i zlatne imale su neku čudnu moć. Ta moć je opuštala i smirivala svaki atom moga bića. Lagani jesenji vjetrić ljuljao je te boje u ritmu svoje muzike, koju je samo on znao. Ponovo opazih cvrkut ptica. I one su nešto žustro raspravljale. (Podsjetile su me na neke komšinice koje se nadglasavaju oko toga koja je u pravu i te misli mi izmamiše osmijeh.) Prolazeći polako parkom, gledajući, sa divljenjem, prekrasne boje i slušajući pjesmu ptica, osjetih navalu energije. Poželjela sam da trčim, skačem, pjevam.
O, Bože, koliko je svijet divan!
U kom trenutku sam to zaboravila?
U kom trenutku sam postala mašina, gluva i slijepa za ljepotu, za prirodu, za sva živa bića?
U kom trenutku sam počela konstantno razmišljati; o prošlosti, o budućnosti, o onome šta je bilo i šta će biti i šta ako bude?
U kom trenutku sam prestala da se divim i da se radujem?
Kad sam to prestala da budem ljudsko biće?
Svakog dana sam prolazila istim putem, nesvjesna svega. Trčala gore – dolje, okupirana mislima, ne mareći za život oko sebe. Osvrnuh se i pogledah. I ostali ljudi su prolazili u žurbi, ne obraćajući pažnju ni na mene, ni na ptice koje su ih pozivale, ni na ljepotu drveća koje se okitilo najljepšim bojama, samo da bi bilo veličanstveno i prelijepo. Prolazili su smrknutih lica, uronjeni u neke svoje misli. Iz njih je izbijalo sivilo svakodnevnice.
Kako smo došli do ovoga?
Kao da me neko uhvatio za ramena i prodrmao.
Šta se to desilo s nama?
Prestali smo da živimo.
Jurimo i trčimo na sve strane, a zašto? Je li to smisao života, da prođe, a da ga zapravo nismo bili ni svjesni?
Tih pola sata u parku pomoglo mi je da shvatim. Kao da mi je sva flora i fauna govorila: “ZASTANI.”
Sad mi je jasno da, dok ja jurim i trčim, moj život će samo proći mimo mene i nestati. A ja ću ostati željna tog istog života.
I zato ću zastati.
Kad god poželim, ja ću zastati i prepustiti se.
Neka život malo vodi mene. I znam da će sve biti u redu.
S tim mislima, polako sam stigla do kraja parka. Sunce, koje se lagano naginjalo ka zapadu, kao da mi se, sa odobravanjem, osmjehivalo.