Piše: Stjepan Brzica
Dušan Bogdanović, Srbin, diplomat SFRJ u Bonu i Berlin apodiktički tvrdi u nedavnom intervjuu za sarajevske Dane da je Srbija još od nemanjičkih vremena opredijeljena za širenje i osvajanjem tuđih teritorija i da od toga nikad ne namjerava odustati. I naglasio da je Bosna oduvijek bila i bit će strateški cilj Srbije.
Takozvana Republika Srpska je primjer za to jer je zasnovana je na genocidu i etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva (Srebrenica, Podrinje, Korićanske stijene, rudnik Tomašica kod Prijedora i rasute sekuindarne grobnice čime su zločinci nastojali kamuflirati svoje zločine). Pokušali su iskoristiti raspad Jugoslavije za osvajanje Bosne i Hercegovine kao idealnu priliku, ali nisu uzeli u obzir otpor.
Posebno ih je iznenadila vojna akcija koju je vodio Ate Gotovina a koja je za tri nana očistila okupirane teritotorijem a zatim po dogovoru s hrvatskim vrhom šao u bosni, deblokirao Bihać koje ga je očekivala sudbina Srebrenice i došao do Banjaluke koja se već pakovala za bijeg, ali je na nesreću zaustavljen prijetnjom da će biti napadnut iz zraka ako zaume Banjaluku i priredi još edan egzodus.
I drugi su, nažalost, u prošlom agresivnom ratu vršili zločine koji su bili loši odgovori na agresiju i masovna pogubljenja i protjerivanja, jer se time pokušavaju izjednačiti njihovi genocidni zločini sa zločinima branitelja koji nisu ni po čemu bili slični agresorskim Sada uzimaju pojedinačne slučajeve zločina nad Srbima izdižući ih na piedestal jednakosti sa onim smišljenim zločinima koje su provodili radi osvajanja. Ali ni zločini branitelja nije moglo imati opravdanje jer su vjerske i nacionalne ideologije učinile svoje.
A te zločine koji su razmjerno bili gotovo neznatni, koriste nacionalšovinisti iz talozvane republike srpske i same Srbije. Dovoljna je ilustracija umiješanosti vrha srpske pravoslavne crkve u zločine i izjava patrijarha Pavla koji je u ratu dolazio na Pale i rekao da je došao „obići srpske zemlje.“
Vjerovao je da je osvajanje Bosne gotova stvar. Da vidimo koje zemlje?Valjda one koje su velikosrbi etnički očistili masovniom ubijanjem i protjerivanjem nesrba i predviđene u istom cilju. To je bio razrađen sistem.
Što se tiče same Bosne i Hercegovine sjajan je primjer i agrarna reforma Aleksandra Karađorđevića 1919. godine kad su u Bosni oteti ogromni kompleksi zemlje, više od polovine Bosne i Hercegovine, od vlasnika i dodijeljeni kolonistima, raznim slounašima i bosanskim Vlasima koji su rethodno bili posrbljeni na osnovu vjere. Oni su, naime, primili pravoslavlje na drugoj strani Drine. Nitko ih nijepitao hoće li ili neće jer nisu gotovo ništa ni razumjeli. Isto se dogodilo i u Bosni.
Polazeći od načertanija četnički elementi u službi velikosrske politike vršili su zločine prvo nad Albancima koje su usred zime 1878.istjerali na snijeg iz njihovih toplih kuća. Za to postoje svjedočanstva i uglednih Srba i jednog srpskog generala koji se pritivio tim progonima. Mnogi protjerani su umirali nemoćni kraj puteva zasutim debelim snijegom. Berlinski kongres je tada poništio Snstefanski nametnuti ugovor Turskoj od stranem Rusije. Zatim je došao prvi balkanski rat 1912. Godine.
Počelo je krvavo kolo na Kosovu. Paljena su čitava sela, ljudi su ubijai maljevima, sjekirama i noževima. Tim pokoljem su namjeravali otjerati Albance sa njihovih stoljetnih ognjišta. Uz to je vršena kolonizacija i Srbima najčešće solunašima dodjeljivana ukradena imanja od Albanaca. Velikosrbi nisu shvatili da je albanski narod duboko ukorijenjen i odlučan se braniti pod svaku cijenu. Velikosrbi ih nisu zvali Albancima nego arnautima.
Žandarmi i vojska su uzaludno ratovali protiv Alabanaca po šumama, gudurama i planinama. Nisu uspjeli u svojim prljavim namjerama. Čak je i zločincu ubojici u Skupštini Stjepana Radića Puniši Račiću bila dodijeljena latifundija na albanskoj zemlji.
Noel Malcom je pisao da se bosanski pravoslavni mitropolit u Bosni spominje 1532, a bosanska država je bila pala 1463. Gdje su u Bosni bili Srbi za tih sto godina? Nigdje, jer su Vlasi bili primili pravoslavlje nakon crkvenog raskola a tada su se nalazili istočno od Drine.
Nisu imali izbora. U Bosnu su ih doveli Turci izuzev onih Vlaha na Romaniji, Vlašiću. Vlasi su Turcima služili kao derbendžije (čuvare klanaca), akindžije paravojne formacije za upade na tuđe teritorije radi pljačke i odvođenja roblja. Kada Turska nakon niza nporaza više nije mogla održavati privilegije Vlasima oni su prešli u Hrvatsku.
Tamo ih je primio austrijski car Ferdinand prvi i od njih formirao vojnu krajinu. Umjesto da ih plaća iz carske blagajne dodijelio im je hrvatsku zemlju sa koje su čestimm upadima Vlasi prisilim seljake Hrvate da se isle u Gradišće, u Molise i na druga dostupna mjesta. Sve je to potvrđeno dokumentom „statuta valahoroum“ vlaškim statutom 1630.
Dvije godine prije hrvatski sabor je bio donio sličan statut, ali ga je Ferdinand odbacio jer je sadržao pravo vlasništva hrvatske vlastele nad zmljom kojom je velikodušno Ferdinand poklonio Vlasima. Ti se Vlasi nisu smatrali Srbima jer to nisu ni bili, već pripadnici starog balkanskog naroda. Kasije polovinom 19. Stoljeća Vuk Karadžić ih proglašava Srbima.
To je, inače bilo vrijeme početka nacionalističkih euforija, a uglavnom nepismenim Vlasina nije bilo teško nametnuti srpstvo. Dušan Bogdanović je u pravu kad je sažeo velikosrpsku politiku na formulaciju da je Bosna bila i bit će strateški cilj Srbije. Tu je teško očekivati ikakvu promjenu.