U siječnju 2026. godine, novinari New York Timesa pitali su Donalda Trumpa zašto je – nakon što je tijekom prvog predsjedničkog mandata zabranio svojoj obitelji sklapanje novih poslovnih ugovora u inozemstvu – sada odlučio to dopustiti. Njegov je odgovor glasio: „Zato što sam shvatio da nikoga nije briga. Dopušteno mi je.“

U knjizi „Regime Change: Inside the Imperial Presidency of Donald Trump“ (Promjena režima: Unutar imperijalnog predsjedništva Donalda Trumpa), novinari Maggie Haberman i Jonathan Swan donose napetu i detaljnu kroniku prvih 14 mjeseci Trumpova drugog mandata. Navedeni odgovor autora dio je hladnog i poraznog izvještaja o tome kako je obitelj Trump obiteljskom bogatstvu pridodala više od milijardu dolara.

Pod pojmom „nitko“, kako Haberman i Swan jasno daju do znanja, Trump misli na sve one koji mu omogućuju nekažnjivost: poltronske dvorjane kojima se okružio, republikansku većinu u Kongresu koja je odustala od svoje dužnosti kontrole izvršne vlasti, tehnološke mogule koji su pohrlili pokloniti mu se i MAGA bazu koja ga obožava. Dok god se nitko od njih javno ne protivi njegovim postupcima, on ima dopuštenje činiti što god želi.

Izazov za novinarstvo u svijetu bez srama

Sve ovo predstavlja dubok izazov za novinarstvo. Ta je profesija oblikovana na pretpostavci koja postoji još od grčkih tragičara: nakon razotkrića slijedi preokret. Kada se razotkriju zločini Edipa (ili Richarda Nixona), on mora pasti s vlasti. No s Trumpom to nije slučaj. Uz nekoliko iznimaka, on se oslanja na kolektivno slijeganje ramenima i ravnodušnost onih u svom sustavu potpore te prkosi svakom razotkrivanju. Što novinari mogu učiniti u svijetu u kojem nema srama i, očito, nema posljedica?

Haberman i Swan proveli su više od desetljeća prateći Trumpovu političku karijeru, a događaji koje opisuju sami su po sebi dobro poznati: ekscesi Ministarstva za vladinu učinkovitost Elona Muska, kaos s Trumpovim carinama, povratak Jeffreyja Epsteina, militarizacija američkih gradova, slanje imigracijske službe (ICE) na migrantske zajednice, zlouporaba pravosuđa za progon političkih neprijatelja, napad na neovisnost Federalnih rezervi i neoprezno srljanje u rat s Iranom.

Ono što autori dodaju su živopisni detalji koji te događaje čine stvarnima. Oni otimaju samu stvarnost iz iskrivljenog svijeta zabave, iluzije, fantazije i poricanja koji je Trump stvorio oko sebe. Upravo zbog tog neprekidnog vala provokacija, samopogodovanja i izmišljotina, protunarativ Habermana i Swana postaje ključan.

Tijekom jednosatnog intervjua s predsjednikom u ožujku 2026. godine, Trump se osvrće na svoje pravne bitke i predsjedničke kampanje te autorima poručuje: „Zapravo sam pobijedio svaki jebeni put“, ali se odmah potom žali: „Umoran sam od stalnog pobjeđivanja, a da zauzvrat dobivam samo jbene loše medijske napise. Vrijeme je da počnete pisati istinu, u redu?“

Filter pozitivnih vijesti i imperijalne fantazije

T.S. Eliot je napisao da „ljudski rod ne može podnijeti previše stvarnosti“, a u tome je Trump i te kako čovjek. Riječ je o čovjeku koji, kako izvještavaju Haberman i Swan, zapošljava pomoćnicu Natalie Harp kako bi ga uronila u „svježi niz pozitivnih vijesti i komentara s društvenih mreža koje mu često čita naglas“. Harp mu je, napominju autori, pisala pisma puna obožavanja i ostavljala ih u njegovim osobnim prostorijama, uključujući i ono u kojem je stajalo: „Vi ste sve što mi je važno“.

Dok se za trijumfalne rimske careve govorilo da su imali robove koji su im šaptali u uho da su samo smrtnici, Trump – čak i dok planira vlastitu besmrtnost obilježiti kolosalnim slavolukom u Washingtonu – uši puni stalnim hvalospjevima.

U toj kupki samoveličanja čak i imperijalna osvajanja djeluju jednostavno. Haberman i Swan pišu kako je Trump, uz javno izrečenu želju za aneksijom Kanade i Grenlanda, u privatnim krugovima „rekao nekolicini suradnika da bi Venezuela mogla biti 51. američka savezna država te da će imenovati guvernera koji će njome upravljati“. Uspjeh odvažnog vojnog upada u tu zemlju u siječnju 2026. i hvatanje njezina predsjednika Nicolása Madura samo su pojačali Trumpovo uvjerenje da može brzo i bezbolno prekrojiti svijet.

Bijela kuća kao televizijski studio

Haberman i Swan probijaju sve te balone od sapunice. „Regime Change“ je kronika u starom, dobrom smislu te riječi, a kronike nikada nisu bile potrebnije.

Autori vjerno prikazuju bizarnu fuziju stvarnosti i estrade u Bijeloj kući. „Trebaju nam preokreti u radnji“, kaže Trump „zatečenom savezniku“ dok razmišlja o potencijalnom imenovanju svog poraženog suparnika, guvernera Floride Rona DeSantisa, za ministra obrane. „Nisam obožavatelj Ukrajine“, izjavljuje na sastanku na visokoj razini u Ovalnom uredu, „osim njihovih žena. Stalno pobjeđuju na izboru za Miss Universe.“ Johna Ratcliffea nominira za direktora CIA-e jer: „Da birate glumca za ulogu direktora CIA-e, izabrali biste njega.“

Svoje skandalozno javno dociranje ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom u veljači 2025. proglasio je „odličnom televizijom“ i „boljim od realityja The Apprentice“. Istovremeno, njegov ministar obrane Pete Hegseth opskrbljuje Trumpa jezivim video-snimkama krvavih posljedica napada dronovima na ljudske mete, koje je jedan dužnosnik opisao kao „Hegsethove ‘snuff’ filmove“.

Neke epizode u knjizi zvuče kao čista satira. Zabrinut za svoj planirani slavoluk, Trump zove francuskog predsjednika Emmanuela Macrona kako bi ga pitao postoji li vidikovac na Slavoluku pobjede u Parizu i je li opasan: „Što misliš, Emmanuelle, skaču li ljudi s njega?“

U normalnim vremenima, ovakvo instantno pisanje povijesti moglo bi se činiti preranim. Ali ako ne želimo da ova luda vremena postanu normalna – ako se ne želimo naviknuti na nepromišljenost autokratske vladavine – ne možemo si priuštiti čekanje da se arhivi otvore.

Preokret koji se Trumpu nipošto neće svidjeti jest taj što se pred kraj ove sage o neobuzdanoj oholosti naziru obrisi neminovne kazne: rat s Iranom baca Hormuški tjesnac u kaos, rastući troškovi života rugaju se njegovu obećanju da će kontrolirati inflaciju, a njegova popularnost pada na nove niske grane. Trump neće htjeti pročitati ovu knjigu jer ga ona ne prikazuje kako stalno pobjeđuje, već kako postupno gubi tlo pod nogama jer stvarnost ima drskosti ne povinovati se njegovim hirovima. Hoće li mu itko šapnuti u uho da su Haberman i Swan učinili upravo ono što je tražio – i napisali istinu?

Objava Između reality showa i autokracije: Što se doista događa iza kulisa Trumpova drugog mandata? pojavila se prvi puta na Republika.

Tom mjerom se tražilo zaustavljanje primjene sudskih odluka u Bosni i Hercegovini, na osnovu kojih mu je oduzet mandat predsjednika entiteta Republike Srpske.

U odgovoru se navodi da je zahtjev za privremenu mjeru, u skladu s Pravilom 39 Suda, razmotren i odbijen, bez dodatnog izjašnjavanja o njegovom sadržaju.

Milorad Dodik je polovicom prošle godine pravosnažno osuđen na godinu dana zatvora i šest godina zabrane obavljanja javnih funkcija presudom Suda Bosne i Hercegovine zbog nepoštovanja odluka visokog predstavnika. Sud je utvrdio da je Dodik, kao tadašnji predsjednik RS, svjesno potpisivao i primjenjivao zakone koje je visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt prethodno poništio.

Priziv Milorada Dodika protiv Bosne i Hercegovine podnesena je u siječnju 2026. godine, nakon čega je zatraženo i izricanje privremene mjere.

Dodikov pravni zastupnik Goran Bubić nije želio komentirati odluku Europskog suda za ljudska prava za Radio Slobodna Europa.

Istovremeno, vršiteljica dužnosti agentice Bosne i Hercegovine pred Europskim sudom za ljudska prava Monika Mijić potvrdila je kako Bosna i Hercegovina u ovom trenutku još nije zaprimila predmet od Suda u Strasbourgu.

Odluka o privremenoj mjeri ne presuđuje ishod Dodikovog priziva, o kojoj će Sud u Strasbourgu eventualno odlučivati u narednim fazama postupka, nakon što predmet bude dostavljen i BiH, te se izjasne sve strane u postupku.

Iz Europskog suda za ljudska prava nisu pojasnili u kojoj je trenutačno fazi Dodikov priziv.

Što je Pravilo 39 Europskog suda za ljudska prava?

Privremene mjere se pred Europskim sudom za ljudska prava mogu zatražiti na osnovu Pravila 39 Poslovnika Suda.

Riječ je o izvanrednom mehanizmu koji se primjenjuje isključivo u izuzetnim okolnostima, kada postoji neposredan i ozbiljan rizik od nenadoknadive štete po neko od prava zaštićenih Europskom konvencijom o ljudskim pravima.

Prema službenim pojašnjenjima Suda, privremene mjere se najčešće izriču u predmetima koji se odnose na deportacije, izručenja ili druge situacije u kojima bi podnositelj zahtjeva mogao biti izložen opasnosti po život ili nečovječnom i ponižavajućem postupanju.

Sud vrlo rijetko primjenjuje Pravilo 39, a odluke o privremenim mjerama donose se bez predrasuda kasnije odluke o prihvatljivosti ili meritumu predmeta.

U dosadašnjoj praksi, Europski sud je više puta naglašavao da Pravilo 39 nije namijenjeno za zaustavljanje izvršenja redovnih sudskih presuda ili političko-institucionalnih odluka, izuzev u iznimnim situacijama.

Za što je Milorad Dodik pravomoćno osuđen?

Milorad Dodik je polovinom prošle godine pravosnažno osuđen presudom Suda Bosne i Hercegovine zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini.

Po osnovu pravomoćne presude, Središnje izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine 6. kolovoza 2025. godine donijela je odluku o prestanku mandata Dodiku na dužnosti predsjednika Republike Srpske.

Sud BiH je 18. kolovoza 2025. godine odbio žalbu njegovih odvjetnika, čime je odluka SIP-a postala konačna i izvršna.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u studenom odbio apelaciju Dodika na izrečenu presudu, te dodatno pojasnio da je Dodiku mandat predsjednika Republike Srpske prestao 12. lipnja 2025. godine, odnosno danom nastupanja pravomoćnosti presude Suda BiH.

Dodatno je pojasnio i kako nakon tog datuma nije imao ustavne ovlasti za obavljanje predsjedničke dužnosti.

/Desk/

Objava Europski sud odbio Dodikov priziv za ukidanje presuda po kojima mu je oduzet mandat predsjednika RS pojavila se prvi puta na Republika.

Unatoč svem pratećem kaosu, prva godina povratka predsjednika Trumpa u Bijelu kuću završava s gospodarstvom koje, prema većini konvencionalnih mjerila, izgleda vrlo slično onome koje je naslijedio. Nezaposlenost je niska, potrošnja građana snažna, a inflacija je i dalje tvrdoglavo visoka, ali se postupno popravlja.

Carine, Trumpova glavna ekonomska politika, nisu pokrenule procvat proizvodnje koji je obećao, ali nisu uzrokovale ni nagli skok inflacije kojeg su se mnogi prognostičari bojali. Tržište dionica se kroz uspone i padove izborilo za solidan, iako ne spektakularan, rast od 16 posto. Analitičari koji su početak 2025. proveli upozoravajući na opasnosti od neizvjesnosti, završili su godinu primjećujući iznenađujuću otpornost američkoga gospodarstva.

Ipak, bila bi pogreška misliti da su Trumpovi postupci ostavili gospodarstvo neokrznutim.

Napad na institucije

Mnogo više nego u prve četiri godine mandata, Trump je svoj drugi mandat započeo onim što se može nazvati općim napadom na mnoge institucije i paradigmama politike koje su čelnici obiju velikih stranaka dugo smatrali temeljima američke ekonomske snage.

Pokušao je potkopati neovisnost Federalnih rezervi (Fed), otpustio je čelnika Ureda za statistiku rada, agencije koja prikuplja ključne ekonomske podatke, te je smanjio financiranje sveučilištima koja provode velik dio vrhunskih znanstvenih istraživanja u zemlji. Intervenirao je u privatne poslovne dogovore, uzimao udjele u privatnim tvrtkama i prijetio korporativnim direktorima koji se ne prilagođavaju njegovim političkim prioritetima. Oštro je ograničio imigraciju, doveo u pitanje vrijednost američkih saveza i uveo kaznene carine prijateljima, baš kao i neprijateljima.

Mnogi od tih postupaka osporavaju se na sudovima, a budući bi predsjednici mogli promijeniti smjer barem nekih od aktualnih politika. No, ekonomisti iz cijeloga ideološkog spektra upozoravaju da Trump postavlja zemlju na put koji će, dugoročno gledano, ostaviti gospodarstvo manje dinamičnim, financijski sustav manje stabilnim, a Amerikance manje prosperitetnima u desetljećima koja dolaze.

„Slabimo ‘tajni sastojak’ koji je Ameriku učinio tako velikom“, rekla je Kimberly A. Clausing, ekonomistica s Pravnog fakulteta Sveučilišta Kalifornija u Los Angelesu (UCLA).

Zabrinuti birači i tržište rada

Kratkoročno bi politički važniji mogao biti Trumpov dosadašnji neuspjeh u rješavanju raširenog ekonomskog nezadovoljstva koje mu je uopće pomoglo da pobijedi na izborima 2024. godine. Trump se natjecao na obećanju da će „dokrajčiti inflaciju“, pa čak i sniziti cijene — što su ekonomisti tada odbacili kao fantaziju, ali je to odjeknulo kod birača frustriranih godinama velikih poskupljenja.

Međutim, po povratku na dužnost, Trump je malo govorio o dugogodišnjim problemima s troškovima života, poput stanovanja i brige o djeci. Umjesto toga, fokusirao se na uvođenje carina. Anketa Sveučilišta u Michiganu pokazala je da je više od polovice ispitanika spontano spomenulo carine, izražavajući očekivanje da će cijene zbog njih rasti.

U posljednje vrijeme Amerikance brine i tržište rada. Iako je nezaposlenost rasla tek neznatno, zapošljavanje je značajno usporilo. „Ljudi vide mlade oko sebe kako se muče da pronađu posao“, rekla je Joanne Hsu, voditeljica istraživanja u Michiganu.

Dugoročni izazovi

Trumpovi branitelji tvrde da je potrebno vrijeme kako bi njegove politike urodile plodom. Tvrtke se moraju prilagoditi svijetu s višim carinama i manje imigranata. No, malo ekonomista dijeli taj optimizam.

Mnogo više ih brine Trumpovo nastojanje da potkopa neovisnost Feda, što bi moglo otežati obuzdavanje inflacije ili uzrokovati da ulagači izgube povjerenje u dolar. Brinu ih i zjapeći proračunski deficiti, kao i činjenica da bi smanjenje sredstava za sveučilišta moglo učiniti SAD manje privlačnim mjestom za znanstvena istraživanja — što bi zemlji oduzelo prednost koja je pokretala njezin rast od Drugoga svjetskog rata.

Iako ništa od navedenog vjerojatno neće dovesti do recesije u 2026. godini, profesorica Clausing upozorava: „Dugoročne posljedice ponekad stižu dugo, ali kada dođu, dolaze zapanjujućom brzinom. Ne znam kada će se računi ispostaviti, ali hoće.“

Objava Prva godina Trumpova mandata mogla bi imati trajne ekonomske posljedice pojavila se prvi puta na Republika.

„Bilo bi mi dopušteno to učiniti“, rekao je novinarima u ponedjeljak u predsjedničkom zrakoplovu Air Force One na pitanje bi li mogao pokušati osigurati treći mandat kandidaturom za potpredsjednika. No, odmah je dodao: „To bih isključio jer je previše ‘slatko’. Mislim da se to ljudima ne bi svidjelo. Previše je ‘slatko’. Nije, ne bi bilo ispravno.“

Ustavne prepreke

Glavna prepreka trećem mandatu je 22. amandman američkog Ustava, donesen 1951. godine, koji jasno kaže da „nijedna osoba ne smije biti izabrana na dužnost predsjednika više od dva puta.“ Uz to, 12. amandman navodi da „nijedna osoba koja je ustavno nepodobna za dužnost predsjednika neće biti podobna za dužnost potpredsjednika Sjedinjenih Država.“ Unatoč tome, Trumpov bivši strateg Steve Bannon uporno tvrdi da postoji plan koji bi osigurao ostanak predsjednika u Bijeloj kući i nakon izbora 2028. Na pitanje o ustavnim ograničenjima, Bannon je odgovorio da postoje „mnoge različite alternative“ za treći mandat, ne ulazeći u detalje.
Mogući scenariji i njihova (ne)izvedivost

Iako ostaje nejasno koliko ozbiljno Trump, koji će na kraju drugog mandata imati 82 godine, razmišlja o ostanku u Ovalnom uredu, u javnosti se spominje nekoliko mogućih puteva. Pokušaj izmjene Ustava kako bi se Trumpu omogućila nova kandidatura smatra se gotovo nemogućom misijom jer bi zahtijevao dvotrećinsku većinu u Zastupničkom domu i Senatu te potvrdu tri četvrtine saveznih država. James Sample, stručnjak za ustavno pravo, ranije je izjavio za Newsweek kako su šanse za ukidanje 22. amandmana „precizno nula“.

Druga ideja je da se Trump kandidira kao potpredsjednik nekome poput sadašnjeg potpredsjednika JD Vancea, koji bi nakon pobjede podnio ostavku i prepustio mu mjesto. Međutim, stručnjaci upozoravaju da 12. amandman to onemogućuje. „Američki narod je previše pametan da bi nasjeo na lažnu kampanju koja se u potpunosti temelji na takvoj prijevari“, komentirao je Sample.

Kao treća opcija spominje se put preko pozicije predsjednika Zastupničkog doma, koji je drugi u liniji nasljeđivanja nakon potpredsjednika. U teoriji, ako bi i predsjednik i potpredsjednik odstupili, Trump bi kao predsjednik Doma preuzeo dužnost. No, i ovdje se kao prepreka javlja 22. amandman, jer Zakon o predsjedničkom nasljeđivanju nalaže da vršitelj dužnosti predsjednika mora biti ustavno podoban za tu funkciju.

Konačno, neki konzervativci tvrde da 22. amandman zabranjuje samo da netko bude „izabran“ treći put, ali ne i da odsluži treći mandat na drugi način. Ta pravna rupa nikada nije testirana na sudu. „Ne postoji legalan način da Trump odsluži treći mandat. Ako u tome uspije, to znači da je Vrhovni sud kapitulirao pred neustavnim putem“, smatra profesor prava Rick Hasen.
Što kažu analitičari i akteri

Stručnjaci su uglavnom skeptični prema ovim idejama. „Donald Trump često govori jedno jednog dana, a drugo drugog dana. Ne bih pridavao veliku važnost onome što je do sada rekao o tom pitanju“, rekao je za Newsweek Costas Panagopoulos, profesor političkih znanosti. „Istina je da postoji određena tehnička dvosmislenost u ustavnim odredbama, ali namjera amandmana je jasna: predsjednički mandati trebaju biti ograničeni na dva.“

Sličnog je mišljenja i Rick Hasen. „Mislim da nijedan od ovih puteva nije vjerojatan. Vjerujem da je ovo govor namijenjen održavanju Trumpove relevantnosti i izazivanju bijesa kod liberala“, ističe Hasen. Sam Trump, upitan o mogućim republikanskim kandidatima 2028., pohvalio je svog potpredsjednika i državnog tajnika. „Imamo sjajne ljude… Imamo JD-a, očito, potpredsjednik je sjajan. Mislim da je državni tajnik Marco Rubio sjajan. Mislim, nisam siguran bi li se itko kandidirao protiv njih. Ako ikada formiraju grupu, bili bi nezaustavljivi“, izjavio je.

S druge strane, Steve Bannon ostaje uvjeren u svoj plan. „Dobit će treći mandat… tako da će Trump biti predsjednik 2028. godine. I ljudi bi se jednostavno trebali pomiriti s tim“, rekao je nedavno za The Economist, dodavši: „U prikladno vrijeme, izložit ćemo kakav je plan. Ali postoji plan.“

Za sada, Donald Trump nije službeno najavio nikakve planove za kandidaturu 2028. godine. Svaki takav pokušaj neizbježno bi se suočio s ozbiljnim pravnim i ustavnim izazovima koji bi vjerojatno završili pred Vrhovnim sudom.

(Izvor:Index.hr)

Objava Može li Trump ostati predsjednik i nakon 2028.? pojavila se prvi puta na Republika.

Na unutarstranačkim izborima, na kojima nije bilo protukandidata, ponovno je za zamjenika predsjednika izabran Tomo Medved, a za potpredsjednike Oleg Butković, Ivan Anušić, Branko Bačić i Zdravka Bušić, javlja HINA.

– Mi smo sada konsolidirani i s obnovljenim demokratskim legitimitetom za iduće četiri godine. Možda danas snažniji nego ikada, u političkom smislu, rekao je Plenković novinarima nakon objave prvih privremenih i neslužbenih rezultata. Poručivši kako je velika čast i obaveza biti na čelu HDZ-a još četiri godine, zahvalio je članstvu na velikom izlasku jer je, od ukupno upisanih 216.816 članova, na njih izašlo 40 posto.

– S ovim krećemo u još jedan četverogodišnji ciklus nakon uvjerljivih pobjeda na izborima za Hrvatski sabor i još jače pobjede za Europski parlament, poručio je.

Najavio je da će se HDZ okrenuti mladim i novim biračima, uspostaviti će “snažnije filtere” u unutarstranačkom radu te će akcent staviti i na jačanje stranačkih organizacija, posebice u najvećim urbanim centrima.

– U iduće četiri godine, sada potpuno mirni i demokratski legitimirani i konsolidirani, pristupit ćemo onome zašto i stranke i postoje, a to je baviti se općim dobrom za hrvatske građane i hrvatsko gospodarstvo, poručio je.

Počinju intenzivnije i ozbiljnije konzultacije oko predsjedničkog kandidata

Plenković je kazao da će HDZ u listopadu održati Izborni sabor stranke na kojem će se održati izbori za preostale članove Predsjedništva i Nacionalni odbor te se pripremiti za predstojeće predsjedničke i lokalne izbore.

Na novinarsko pitanje vezano uz izbor predsjedničkog kandidata HDZ-a, najavio je da će od ponedjeljka početi voditi intenzivnije i ozbiljnije konzultacije.

– Sve je moguće. Treba biti pobjednik, to je jedini kriterij, rekao je Plenković odgovarajući na upit mora li njihov kandidat biti član stranke.

Odbacio je mogućnost da on bude protukandidat predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću.

– Za razliku od njega, ne mislim da mogu biti baš sve u isto vrijeme. To je dosta bitna razlika, kazao je. Istaknuo je da je dobio povjerenje upravljati Vladom što će raditi i sljedeće četiri godine.

/Desk/

Objava Plenkoviću treći mandat predsjednika HDZ-a pojavila se prvi puta na Republika.

Tijekom nedavnih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, Plenković je isticao da želi i treći mandat biti na dužnosti hrvatskog premijera.

Na izborima za Europski parlament bio je nositelj liste, a HDZ je osvojio šest mandata.

“Na izborima za članove u Europski parlament iz Republike Hrvatske provedenim 9. lipnja 2024. izabran sam kao prvi na listi Hrvatske demokratske zajednice koja je pobijedila na tim izborima i osvojila polovicu, odnosno ukupno šest od 12 mandata.

Na izborima za zastupnike u Hrvatski sabor 17. travnja 2024. hrvatski birači dali su većinsku podršku Hrvatskoj demokratskoj zajednici te mi je Hrvatski sabor 17. svibnja 2024. treći put iskazao povjerenje za obnašanje dužnosti predsjednika Vlade (u mandatu 2024.-2028.)”, napisao je Plenković.

“Kako bih opravdao ukazano povjerenje i odgovornost koju nosi dužnost predsjednika Vlade obavještavam Vas da ću nastaviti obnašati povjerenu dužnost predsjednika Vlade Republike
Hrvatske te da neću preuzeti dužnost člana u Europskom parlamentu”, stoji u pismu u kojem Plenković o svojoj namjeri obavještava predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića.

Taj dokument je u cijelosti objavio glavni tajnik HDZ-a Krunoslav Katičić na svojoj platformi X te komentirao: “Oporba je predsjedniku Vlade i HDZ-a više puta nametala scenarij koji se opet neće dogoditi” “Neka pati koga smeta”, napisao je Katičić, prensi HINA.

/Desk/

Objava Plenković se odrekao mandata u EU parlamentu pojavila se prvi puta na Republika.

Tedros Adhanom Ghebreyesus na putu je prema drugom petogodišnjem mandatu na čelu Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) kao jedini kandidat kojega je nominiralo 28 zemalja, otkrili su zapadni diplomati u petak.

Diplomati su se pozvali na pismo koje je poslao WHO za svoje 194 članice i obavijestio ih o povjerljivim nominacijama koje se nalaze u zatvorenim omotnicama dostavljenih krajem rujna.

Članice Europske unije i tri afričke zemlje su među 28 zemalja koje su ga nominirale, rekli su diplomati Reutersu.

Ranije je glasnogovornica WHO-a Margaret Harris na upit o nominacijama na brifingu u Ženevi rekla da će UN-ova agencija objaviti priopćenje kasnije tijekom dana.

(izvor: Hina)

Objava Tedros Adhanom Ghebreyesus na putu prema drugom petogodišnjem mandatu na čelu WHO-a pojavila se prvi puta na Republika.

Ne slaže se a priori s ocjenama nekih analitičara koji smatraju da će trajno nasljeđe biti narušavanje povjerenja građana u instituciju predsjednika Republike zbog njezine estradizacije te funkcije i brojnih gafova koje je učinila.

– Iako mogu shvatiti tu vrstu argumentacije, za takvu je ocjenu prerano. A tek ćemo vidjeti je li ta teza uopće točna – kaže.

Politički analitičar Žarko Puhovski smatra da petogodišnji mandat Grabar-Kitarović neće trajno narušiti ugled institucije predsjednika RH među građanima.

– U tom smislu neće biti trajne štete jer se u Hrvatskoj uvriježila praksa personifikacije državnih institucija. Godinama se pisalo “Bajić je podignuo optužnicu” ili “Mesić je napravio”, a sada se piše “Plenković je odlučio”… Dakle, spominju se imena, a ne funkcije. Ne piše se da je nešto rekao ili učinio glavni državni odvjetnik, predsjednik države ili premijer. Po mom sudu, sve što je Kolinda Grabar-Kitarović radila ili govorila vezat će se uz nju osobno, a ne uz njezinu funkciju predsjednice države. Institucije su potpuno u sjeni osoba koje ih u datom trenutku vode. Iako bi nama baš trebala ta institucionalizacija, i ona je u svom mandatu učinila korak unatrag – kaže Puhovski.

Upozorava, međutim, da bismo mogli govoriti o trajnom narušavanju predsjedničke institucije tek u slučaju da je Grabar-Kitarović uspjela osvojiti drugi mandat.

– Zaprepašćujući je broj besmislica koje je izgovorila u svom petogodišnjem mandatu. Dovela se u situaciju da bi njezin reizbor, po mom dubokom uvjerenju, na koncu doveo do političkog konsenzusa da predsjednika države više doista nije potrebno birati izravno, na općim izborima, nego posredno. Takvom bi razmišljanju pridonio i stil kojim obnaša mandat. Patvoreno je govorila o patriotskim temama, o braniteljima, o “mojem Lukici”… Naprosto je djelovala lažno. Njezin snishodljiv ton smetao je velikom broju građana, neovisno o njihovim ideološkim preferencijama. Naravno, puno je više smetao onima s lijevo-liberalnog pola – kaže Puhovski.

Politolog Višeslav Raos smatra kako je zasad vrlo teško dati konačan sud po čemu ćemo trajno pamtiti njezin mandat, ne samo zbog toga što treba pričekati predsjedničke poteze koje će vući njezin nasljednik Zoran Milanović nego i zbog toga što je ona, poslije Ive Josipovića, prva predsjednica koja nije uspjela biti reizabrana.

– Već samo zbog toga što joj je mandat trajao pet godina drugačije je govoriti o njezinu nasljeđu nego o onom Stjepana Mesića, koji je na čelu države proveo deset godina – kaže.

Ipak, dvije stvari po kojima ćemo pamtiti mandat Kolinde Grabar-Kitarović, kaže, već sada možemo istaknuti.

– Prva je Inicijativa triju mora, a druga je njezino razumijevanje i želja za gradnjom dobrih odnosa s važnim međunarodnim političkim akterima koji nisu nužno čelnici država liberalnih demokracija. Primjerice, s Vladimirom Putinom ili Viktorom Orbánom. Utoliko je – paradoksalno – slična bivšem predsjedniku Mesiću, koji je također pokušavao stvoriti čvršće veze s vrlo različitim svjetskim liderima – kaže Raos.

Dodaje kako ćemo mandat Grabar-Kitarović pamtiti i po njezinim vanjskopolitičkim inicijativama koje nisu uvijek bile koordinirane s premijerom Andrejom Plenkovićem, iako bi s Vladom trebala zajedno kreirati hrvatsku vanjsku politiku.

– Imala je ideje koje nisu bile suglasne s politikom Vlade. Primjer za to je sad već famozna Inicijativa triju mora. Predsjednica Grabar-Kitarović prezentirala ju je kao nešto autohtono za hrvatsku vanjsku politiku, iako se, zapravo, dijelom radi o staroj poljskoj ideji stvaranja prostora koji bi balansirao s jedne strane prema Moskvi, a s druge prema Berlinu. Što se vanjske politike tiče, njezin kontinuitet bila je čvrsta vezanost uz SAD i gradnja odnosa s Izraelom – kaže Raos.

Politički analitičar Žarko Puhovski tvrdi da je Grabar-Kitarović stalno pokušavala biti čimbenik u kreiranju hrvatske vanjske politike, ali da nijedna od njezinih inicijativa neće ostati zapamćena kao trajno političko nasljeđe njezina petogodišnjeg mandata.

– Kao i u drugim aspektima njezina predsjednikovanja i u vanjskoj politici najviše je toga ostalo na razini poze, želje da uvijek bude tamo gdje su kamere i snimatelji. U odnosima prema SAD-u i Europskoj uniji ona je igrala neku igru u kojoj je povjerovala u vlastitu priču da je američka “igračica” na ovom području. Ali, iako je imala određenu podršku u Washingtonu, sigurno nije imala podršku najviših političkih krugova. Sve se to događa u vrijeme kada se SAD sukobljava s Europskom unijom. Ona je tu zapravo zaoštrila ključni problem koji EU ima, a to je pitanje je li SAD danas doista saveznik Europske unije. Ili je SAD, kako to Trump ponekad eksplicitno deklarira, zapravo protivnik EU. Kolinda Grabar-Kitarović ponašala se kao da taj problem ne postoji, a istovremeno je i živjela na sukobu SAD-EU u svojoj Inicijativi triju mora. Inicijativa je doživjela neuspjeh utoliko koliko su tu inicijativu vodeće zemlje EU, prvenstveno Njemačka, neutralizirale svojim pristupanjem tom projektu. Ona smatra da je njezin uspjeh to što se Njemačka pridružila Inicijativi triju mora, a zapravo se radi o njemačkoj sabotaži. U tom smislu ne možemo govoriti ni o kakvom trajnom nasljeđu Kolinde Grabar-Kitarović u hrvatskoj vanjskoj politici. Više ćemo pamtiti njezine fotografije jer se naslikavala gdje god je stigla – zaključio je Puhovski.

(Izvor: Globus)

Objava Državnička bilanca prve hrvatske predsjednice: Kolinda, što je ostalo? pojavila se prvi puta na Republika.