U novoj knjizi „Promjena režima“ (Regime Change), dvoje novinara New York Timesa donose fascinantnu kroniku o bizarnom spoju stvarnosti i estrade u samom srcu Bijele kuće.
U siječnju 2026. godine, novinari New York Timesa pitali su Donalda Trumpa zašto je – nakon što je tijekom prvog predsjedničkog mandata zabranio svojoj obitelji sklapanje novih poslovnih ugovora u inozemstvu – sada odlučio to dopustiti. Njegov je odgovor glasio: „Zato što sam shvatio da nikoga nije briga. Dopušteno mi je.“
U knjizi „Regime Change: Inside the Imperial Presidency of Donald Trump“ (Promjena režima: Unutar imperijalnog predsjedništva Donalda Trumpa), novinari Maggie Haberman i Jonathan Swan donose napetu i detaljnu kroniku prvih 14 mjeseci Trumpova drugog mandata. Navedeni odgovor autora dio je hladnog i poraznog izvještaja o tome kako je obitelj Trump obiteljskom bogatstvu pridodala više od milijardu dolara.
Pod pojmom „nitko“, kako Haberman i Swan jasno daju do znanja, Trump misli na sve one koji mu omogućuju nekažnjivost: poltronske dvorjane kojima se okružio, republikansku većinu u Kongresu koja je odustala od svoje dužnosti kontrole izvršne vlasti, tehnološke mogule koji su pohrlili pokloniti mu se i MAGA bazu koja ga obožava. Dok god se nitko od njih javno ne protivi njegovim postupcima, on ima dopuštenje činiti što god želi.
Izazov za novinarstvo u svijetu bez srama
Sve ovo predstavlja dubok izazov za novinarstvo. Ta je profesija oblikovana na pretpostavci koja postoji još od grčkih tragičara: nakon razotkrića slijedi preokret. Kada se razotkriju zločini Edipa (ili Richarda Nixona), on mora pasti s vlasti. No s Trumpom to nije slučaj. Uz nekoliko iznimaka, on se oslanja na kolektivno slijeganje ramenima i ravnodušnost onih u svom sustavu potpore te prkosi svakom razotkrivanju. Što novinari mogu učiniti u svijetu u kojem nema srama i, očito, nema posljedica?
Haberman i Swan proveli su više od desetljeća prateći Trumpovu političku karijeru, a događaji koje opisuju sami su po sebi dobro poznati: ekscesi Ministarstva za vladinu učinkovitost Elona Muska, kaos s Trumpovim carinama, povratak Jeffreyja Epsteina, militarizacija američkih gradova, slanje imigracijske službe (ICE) na migrantske zajednice, zlouporaba pravosuđa za progon političkih neprijatelja, napad na neovisnost Federalnih rezervi i neoprezno srljanje u rat s Iranom.
Ono što autori dodaju su živopisni detalji koji te događaje čine stvarnima. Oni otimaju samu stvarnost iz iskrivljenog svijeta zabave, iluzije, fantazije i poricanja koji je Trump stvorio oko sebe. Upravo zbog tog neprekidnog vala provokacija, samopogodovanja i izmišljotina, protunarativ Habermana i Swana postaje ključan.
Tijekom jednosatnog intervjua s predsjednikom u ožujku 2026. godine, Trump se osvrće na svoje pravne bitke i predsjedničke kampanje te autorima poručuje: „Zapravo sam pobijedio svaki jebeni put“, ali se odmah potom žali: „Umoran sam od stalnog pobjeđivanja, a da zauzvrat dobivam samo jbene loše medijske napise. Vrijeme je da počnete pisati istinu, u redu?“
Filter pozitivnih vijesti i imperijalne fantazije
T.S. Eliot je napisao da „ljudski rod ne može podnijeti previše stvarnosti“, a u tome je Trump i te kako čovjek. Riječ je o čovjeku koji, kako izvještavaju Haberman i Swan, zapošljava pomoćnicu Natalie Harp kako bi ga uronila u „svježi niz pozitivnih vijesti i komentara s društvenih mreža koje mu često čita naglas“. Harp mu je, napominju autori, pisala pisma puna obožavanja i ostavljala ih u njegovim osobnim prostorijama, uključujući i ono u kojem je stajalo: „Vi ste sve što mi je važno“.
Dok se za trijumfalne rimske careve govorilo da su imali robove koji su im šaptali u uho da su samo smrtnici, Trump – čak i dok planira vlastitu besmrtnost obilježiti kolosalnim slavolukom u Washingtonu – uši puni stalnim hvalospjevima.
U toj kupki samoveličanja čak i imperijalna osvajanja djeluju jednostavno. Haberman i Swan pišu kako je Trump, uz javno izrečenu želju za aneksijom Kanade i Grenlanda, u privatnim krugovima „rekao nekolicini suradnika da bi Venezuela mogla biti 51. američka savezna država te da će imenovati guvernera koji će njome upravljati“. Uspjeh odvažnog vojnog upada u tu zemlju u siječnju 2026. i hvatanje njezina predsjednika Nicolása Madura samo su pojačali Trumpovo uvjerenje da može brzo i bezbolno prekrojiti svijet.
Bijela kuća kao televizijski studio
Haberman i Swan probijaju sve te balone od sapunice. „Regime Change“ je kronika u starom, dobrom smislu te riječi, a kronike nikada nisu bile potrebnije.
Autori vjerno prikazuju bizarnu fuziju stvarnosti i estrade u Bijeloj kući. „Trebaju nam preokreti u radnji“, kaže Trump „zatečenom savezniku“ dok razmišlja o potencijalnom imenovanju svog poraženog suparnika, guvernera Floride Rona DeSantisa, za ministra obrane. „Nisam obožavatelj Ukrajine“, izjavljuje na sastanku na visokoj razini u Ovalnom uredu, „osim njihovih žena. Stalno pobjeđuju na izboru za Miss Universe.“ Johna Ratcliffea nominira za direktora CIA-e jer: „Da birate glumca za ulogu direktora CIA-e, izabrali biste njega.“
Svoje skandalozno javno dociranje ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom u veljači 2025. proglasio je „odličnom televizijom“ i „boljim od realityja The Apprentice“. Istovremeno, njegov ministar obrane Pete Hegseth opskrbljuje Trumpa jezivim video-snimkama krvavih posljedica napada dronovima na ljudske mete, koje je jedan dužnosnik opisao kao „Hegsethove ‘snuff’ filmove“.
Neke epizode u knjizi zvuče kao čista satira. Zabrinut za svoj planirani slavoluk, Trump zove francuskog predsjednika Emmanuela Macrona kako bi ga pitao postoji li vidikovac na Slavoluku pobjede u Parizu i je li opasan: „Što misliš, Emmanuelle, skaču li ljudi s njega?“
U normalnim vremenima, ovakvo instantno pisanje povijesti moglo bi se činiti preranim. Ali ako ne želimo da ova luda vremena postanu normalna – ako se ne želimo naviknuti na nepromišljenost autokratske vladavine – ne možemo si priuštiti čekanje da se arhivi otvore.
Preokret koji se Trumpu nipošto neće svidjeti jest taj što se pred kraj ove sage o neobuzdanoj oholosti naziru obrisi neminovne kazne: rat s Iranom baca Hormuški tjesnac u kaos, rastući troškovi života rugaju se njegovu obećanju da će kontrolirati inflaciju, a njegova popularnost pada na nove niske grane. Trump neće htjeti pročitati ovu knjigu jer ga ona ne prikazuje kako stalno pobjeđuje, već kako postupno gubi tlo pod nogama jer stvarnost ima drskosti ne povinovati se njegovim hirovima. Hoće li mu itko šapnuti u uho da su Haberman i Swan učinili upravo ono što je tražio – i napisali istinu?