Dobro jutro. Angela Skujins piše vam ovaj četvrtkov bilten iz belgijske prijestolnice, gdje mogu s tihom sigurnošću reći da su svima onima koji ne uživaju u državnom prazniku oči čvrsto uprte u ono što se događa gotovo 8000 kilometara istočnije.

Prije nego što je američki predsjednik Donald Trump u utorak napustio Bijelu kuću i krenuo na gotovo 14-satni let za kinesku prijestolnicu, jednostavnim je rječnikom istaknuo važnost ovog posjeta. „Mi smo dvije supersile”, rekao je bez ustručavanja.

„Mi smo najsnažnija nacija na svijetu u vojnom smislu. Smatra se da je Kina na drugom mjestu”, dodao je Trump. Nakon slijetanja, obojica predsjednika izrazila su nadu da će sastanak – koji se smatra najvažnijim bilateralnim susretom u 2026. godini – uroditi plodom po pitanju rata u Iranu, trgovine i Tajvana.

No, Xi Jinping je upozorio na to kako bi se sastanak mogao percipirati sa strane te je upitao svog kolegu mogu li dvije zemlje nadići „Tukididovu zamku” i „iskovati novi model odnosa između velikih sila”. Referirao se na ideju da, kada sila u usponu prijeti istisnuti etabliranu silu, rezultat često bude rat. „Čast mi je biti s vama. Čast mi je biti vaš prijatelj”, uzvratio je Trump.

Europa na marginama: Strah od dogovora u dvoje

Kako piše Stefan Grobe, Europa sve ovo promatra s periferije, pitajući se kako će se kontinent naći ukliješten između dviju supersila, i hoće li uopće.

Glavna točka spora su rijetki zemni metali, pri čemu Kina drži monopol nad 17 elemenata koji se koriste za proizvodnju ključnih tehnologija. Problem je u tome što Peking može – i već je to činio – zatvoriti opskrbu poput slavine. Baš kao i Bruxelles, i Washington žudi za ovim mineralima.

Najgori mogući scenarij za Europu jest taj da Trump, koji je u Peking otputovao pod najmračnijim ekonomskim oblacima svoje političke karijere, sklopi dogovor koji će europski blok ostaviti na cjedilu. Stručnjaci ne mogu isključiti takav ishod.

„Realistično gledano, razgovori Trumpa i Xija postaju vrlo bilateralni”, rekao je Jonas Parello-Plessner, gostujući suradnik u indo-pacifičkom programu Njemačkog Marshallovog fonda (GMF). „A jedno je sigurno – Trump će govoriti samo u svoje ime.”

Zastupnik u Europskom parlamentu Michael Bloss, član izaslanstva zaduženog za odnose Bruxellesa i Pekinga, izjavio je da Europa mora shvatiti da ne sjedi za stolom tijekom ovih pregovora koji bi mogli utjecati na njezinu budućnost, te da opstanak kontinenta ovisi o tome hoće li progovoriti jednim, snažnim glasom. „Kina provodi ovu politiku podijeli pa vladaj”, rekao je Bloss, „ali za nas se postavlja pitanje kako dobiti više autonomije i suvereniteta?”

Energetska ovisnost: Kineska dominacija nad baterijama

Rasprava o ovisnosti zahuktava se i na domaćem terenu. Kako izvještava Marta Pacheco, ministri energetike na Cipru su se u srijedu suočili s europskom ovisnošću o kineskoj dominaciji u skladištenju energije.

Prema podacima globalne istraživačke tvrtke Wood Mackenzie, kineske tvrtke sada kontroliraju ogromnu većinu europskog tržišta baterijskih sustava za skladištenje energije, čineći više od 80% segmenta za kućanstva i gotovo 88% uvoza litij-ionskih baterija.

Analitičari smatraju da bi Europa mogla smanjiti svoju stratešku ovisnost o Kini u industrijama čiste energije, ali je zamjena Pekinga u cijelom opskrbnom lancu vjerojatno nerealna unutar idućeg desetljeća. „Iako je od kasnih 2010-ih došlo do znatnog pada ulaganja kineskih energetskih tvrtki, kao i do većeg nadzora nad kineskim izravnim stranim ulaganjima općenito, nasljeđe kineskog sudjelovanja u energetskom sustavu i dalje je prisutno”, stoji u dokumentu Instituta za sigurnosne studije EU-a.

EK šalje tim u Budimpeštu: Mađarska investicijska banka kao rješenje za novac iz EU-a?

Europska komisija traži načine kako pomoći Mađarskoj da deblokira milijarde iz EU fondova, šaljući delegaciju u Budimpeštu sljedećeg tjedna dok vrijeme istječe.

Bruxelles je upozorio Budimpeštu da će biti teško primiti punih 10 milijardi eura iz fonda za oporavak prije kolovoškog roka, sugerirajući da bi mogla dobiti cjelokupna bespovratna sredstva, ali ne i zajmove. Ipak, Komisija će poslati tim visokih dužnosnika kako bi napravili detaljniju procjenu s novom vladom.

Kako istražuju Sandor Zsiros i Luca Bertuzzi, jedna od opcija koju Komisija razmatra jest korištenje nacionalne investicijske banke Exim Bank za usmjeravanje sredstava. Međutim, Bruxelles se također pribojava da će izgubiti nadzor nad procesom, što se smatra ključnim s obzirom na to da je osnovni razlog blokade sredstava vladavina prava.

Mađarska će dobiti gotovinu u predujmovima samo ako uspije ispuniti kriterije koje je postavila Komisija, a vremena je malo. Ipak, korištenje mađarske investicijske banke kao instrumenta za buduće projekte omogućilo bi isplate čak i ako nisu svi uvjeti unaprijed ispunjeni.

Bruxelles traži od država EU-a prekid „barbarskih” praksi preobraćenja

Države EU-a moraju poduzeti brze korake kako bi okončale „barbarske” i „sramotne” prakse preobraćenja usmjerene protiv LGBTQI+ osoba, izjavila je Hadja Lahbib, europska povjerenica za ravnopravnost, odgovarajući na građansku inicijativu koja je prikupila preko milijun potpisa.

Prakse preobraćenja obuhvaćaju intervencije poput psihoterapije, primjene lijekova, elektrošokova i egzorcizma, čiji je cilj promjena seksualne orijentacije, rodnog identiteta ili rodnog izražavanja osobe.

Često uključuju zlostavljanje, nasilje i ponižavanje. „To je mučenje, te fizičko i psihičko zlostavljanje koje može dovesti do teške depresije ili samoubojstva”, rekla je Lahbib. Službena preporuka bit će predstavljena iduće godine. Međutim, to je i dalje manje od opće zabrane na razini EU-a koju je građanska inicijativa zahtijevala od Komisije.

Lahbib je priznala nedostatak jednoglasnosti među državama članicama. Članak 19. ugovora EU-a zahtijeva jednoglasnost za donošenje zakona koji suzbijaju diskriminaciju, uključujući onu na temelju seksualne orijentacije. Direktiva o ravnopravnosti stoji u ladici još od 2008. godine.

„Nismo htjeli ulaziti u desetljeća rasprava kao što to činimo s Direktivom o jednakom tretmanu”, izjavila je Lahbib. „Stoga radije gradimo na dobroj volji, na osviještenosti i na činjenici da, ako i dalje vjerujemo da je naša unija unija slobode, izražavanja i jednakosti, moramo to zabraniti.”

Objava „Mi smo dvije supersile” – gdje je tu Europa? pojavila se prvi puta na Republika.

Uz grmljavinu raketa i bombi, uzdah međunarodnog zgražanja i smrt vrhovnog vođe Irana, nasljeđe predsjednika Donalda Trumpa postalo je jasnije nego ikad.

On pokapa 20. stoljeće: njegove negativce, njegove saveze, njegove političke norme i primirja. I oslobađa budućnost neizvjesnosti i poremećaja kojoj se ne nazire nova ravnoteža.

Kroz oba njegova predsjednička mandata, u toliko različitih područja politike, upravljanja i kulture, njegova ključna postignuća bila su činovi rušenja.

• Njegovi suci Vrhovnog suda poništili su presudu Roe v. Wade, okončavši uzavrelu političku i pravnu pat-poziciju oko prava na pobačaj koja je vladala Amerikom od 1970-ih.
• Njegove vojne intervencije u Latinskoj Americi dovele su kubansku vladu, jedan od posljednjih preživjelih režima hladnog rata, na rub kolapsa.
• Njegove carine i trgovinske prijetnje raznijele su Reagan-Clintonov politički konsenzus o slobodnoj trgovini, preokrenuvši pola stoljeća globalnih komercijalnih dogovora i diplomatskih odnosa.
• Njegov svjetonazor “Amerika na prvom mjestu” i prezir prema europskom političkom establišmentu sve su više sveli Povelju NATO-a, sporazum iz 1949. kojim je skovan najmoćniji vojni savez na svijetu, na status antikviteta.
• Njegovi činovi korporativnog pogodovanja i osobnog bogaćenja, te korištenje pravosudnog sustava kao oružja osvete, izbrisali su post-Watergate režim pravnih i etičkih normi za predsjednika.

I u prvim satima rata u Iranu, Trumpov napad usmrtio je dugovječnog vođu iranske revolucije iz 1979., Alija Hameneija, diktatora koji je bio okrutan koliko i star.

U svakom od tih slučajeva, Trumpovi saveznici i obožavatelji kažu da on dovršava nedovršeni posao generacije: obavlja posao koji su drugi američki lideri bili preslabi, previše konvencionalni ili nedovoljno domoljubni da bi ga sami uradili.

U svakom slučaju, također, Trump ruši stare strukture i sustave bez vizije čime bi ih zamijenio. U dobi od 79 godina, Trump je i sam kreacija doba koje sada razgrađuje, sa svjetonazorom oblikovanim u američkim prosperitetnim, društveno turbulentnim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Nije očito da ga zanima osmišljavanje velikih politika budućnosti.

Čak i da Trump ima maštu modernizatora, nije mu preostalo previše vremena da izgradi novi svijet. Trumpu je ostalo još oko 35 mjeseci predsjedništva – otprilike onoliko koliko je potrebno za snimanje jednog velikog igranog filma – i samo osam mjeseci do izbora na sredini mandata koji bi mogli iscrpiti njegovu moć.

Malo je vjerojatno da ćemo prije nego što napusti dužnost vidjeti stabilan globalni trgovinski poredak, cvjetajuće nove vlade u Havani i Teheranu ili post-NATO poredak međunarodne sigurnosti koji odražava zakašnjelu sudbinu Amerike kao pacifičke nacije.

Još je teže zamisliti da bi Trump mogao pomoći u vođenju teškog procesa zakonodavnog kompromisa o drugim pitanjima koja su desetljećima nerješiva, poput pobačaja ili nacionalnog duga — iako bi on mogao biti onaj predsjednik koji bi mogao iznuditi “veliku nagodbu” o imigraciji.

Trumpovi protivnici često su ga kritizirali zbog njegova manjkavog osjećaja za povijest: njegova prebrzog odbacivanja postignuća 20. stoljeća poput NATO-a, NAFTA-e i START-a, njegovih komentara na razini osnovne škole o ličnostima kao što su Abraham Lincoln i Andrew Jackson, njegovih čudnih javnih razmišljanja o tome kako Fredericka Douglassa “prepoznaju sve više i više”.

To filistarstvo i povijesno neznanje bili su u središtu slučaja Joea Bidena protiv Trumpa. Biden je žalio nad Trumpom kao uvredom američkoj političkoj tradiciji i obećao da će Washington profunkcionirati, popraviti narušene norme i predati vlast sljedećoj generaciji. Njegova sporovozna, samodopadna, politički disfunkcionalna administracija nije postigla ništa od toga.

Ako je tada postojala prilika da se izgradi most prema 20. stoljeću, Biden ju je prokockao.

Sljedeći put kad zemlja bude birala zamjenu za Trumpa, uskrsnuće prošlosti uopće neće biti opcija.

Za američke donositelje politika i glasače više nema izgleda za oponašanje détentea s režimima u Iranu i Kubi koji se upravo u ovom trenutku raspadaju. Barack Obama težio je tom cilju kao dijelu vlastite agende 21. stoljeća; taj je put sada zauvijek zatvoren.

Vjerodostojnost Amerike kao trgovinskog pregovarača i komercijalnog partnera već je zauvijek promijenjena; sljedeći predsjednik neće moći vratiti trgovinske odnose iz Bushove ere čak i ako to bude želio. Mjesto NATO-a u svijetu neće se vratiti tamo gdje je bilo 1998. samo zato što će sljedeći predsjednik reći prave riječi o predanosti Washingtona svojim saveznicima.

To je već očito čelnicima koji gledaju na Sjedinjene Države izvana.

“Znamo da se stari poredak ne vraća”, rekao je premijer Kanade Mark Carney na Svjetskom gospodarskom forumu prošlog mjeseca. Njegov govor, u kojem je proglasio epohalni “prijelom” u geopolitici, s razlogom je bio vrhunac Davosa.

Ipak, uz sav Trumpov žar da slomi velike institucije, neprijatelje i konvencije prošlosti, on do sada nije uspio zacementirati agendu za budućnost. Mnoge njegove politike — o tehnologiji, energiji i međunarodnoj sigurnosti — mogu se promijeniti ili poništiti potezom pera, kao što su bile i Bidenove. Druge, poput Trumpovih povijesnih poreznih rezova, nepopularne su i suočavaju se s mračnom sudbinom kad god demokrati sljedeći put osvoje vlast. Raznolika koalicija koja je Trumpu donijela pobjedu na izborima 2024. i podigla nade republikanaca u trajno preslagivanje, raspala se u roku od nekoliko mjeseci nakon njegove inauguracije.

Ako je 20. stoljeće konačno mrtvo, putanja ove zemlje u 21. stoljeću golem je upitnik.

To je veliki izazov koji je Trump ostavio sljedećem predsjedniku. Za vizionarskog nasljednika to bi također mogla biti prilika bez premca u novijoj povijesti SAD-a.

Objava Politico: Trump pokapa 20. stoljeće pojavila se prvi puta na Republika.

Njegov drugi mandat sasvim je druga priča. Dim rušenja je posvuda, dizalice divlje zamahuju, a iako je oblik prvobitne zgrade još uvijek maglovito vidljiv kroz dim, jasno je da će konačna obnova biti radikalna. Više prvobitnih stanara pobjeglo je na obližnja imanja (možete ih vidjeti hrpu okupljenu u Sjenici Mikea Pencea), dok su se drugi barikadirali unutar Apartmana istinskog konzervativizma, gdje ljudi toče čaj i nose čepiće za uši. Skupina pridošlica podiže konkurentske dogradnje (Toranj umjetne inteligencije sjajni je šiljak koji zasjenjuje Bazirani srednjovjekovni toranj i Vrt kronizma), a izvođači radova se šaketaju u Dvorani kršćanskog cionizma.

Ispred svega, ukrašen Trumpovim logotipom, stoji građevinski znak koji obećava: „Budući dom American Nationalism Inc.”

Trump je abnormalan na milijun načina, ali ovakva rušenja redovita su pojava u američkoj politici. Političke koalicije dolaze i odlaze; savezi i skupovi ideja nadžive svoju korisnost; vrijeme i prilika zadese nas sve. Vigovci, Mugwumpsi i Progresivci – svi su imali svoj dan i otišli. Nitko ne bi trebao biti iznenađen što pokret koji su iskovali William F. Buckley Jr. i Barry Goldwater, a na vlast doveo Ronald Reagan, ustupa mjesto sasvim drugačijem modelu desničarske politike.

Ali nalazimo se u čudnoj poziciji jer se novi model može definirati samo široko; specifičnosti su toliko usko vezane uz hirove i karizmu jednog čovjeka da je teško vizualizirati točno kakav će oblik poprimiti kada on više ne bude predsjednik.

Nije da je Trump jedini koji odlučuje, budući da je cjelokupni proces uništenja i obnove povezan s dubljim silama koje su nacionalizam učinile moćnim diljem svijeta. U tom kontekstu, možemo predvidjeti da će nacionalistička desnica biti intenzivnije usredotočena na američke interese u vanjskoj politici, manje internacionalistička i idealistička od prethodnih inkarnacija konzervativizma. Možemo pretpostaviti da će biti otvorenija državnim intervencijama u gospodarstvu od laissez-faire ili libertarijanskog stila desne politike. Možemo uzeti zdravo za gotovo da će biti više zabrinuta pitanjima imigracije i nacionalnog identiteta, a manje angažirana oko kulturnih pitanja koja su motivirala religijsku desnicu. I možemo očekivati da će biti radikalnija – u nekim aspektima reakcionarnija, u drugima futurističnija – od Burkeovog konzervativizma kojeg je naizgled istisnula.

No unutar tog širokog okvira, mnogo toga je još neodređeno. I zato što je Trump tako promjenjiva figura, odlučan u tome da se ne veže ni uz kakvu trajnu obvezu, on predsjeda transformacijom koja će ostati inherentno nestabilna i nepotpuna dokle god je on na čelu.

To njegov povijesni utjecaj čini donekle teškim za klasifikaciju. U svom prvom mandatu, činilo se da Trump odgovara teoriji politologa Stephena Skowroneka o onome što je on nazvao „disjunktivnim” predsjednicima — figurama poput Jimmyja Cartera, Herberta Hoovera i Johna Quincyja Adamsa koji nesretno raskoračuju tranzicije između starih poredaka i onih u nastajanju, te koji otkrivaju nužnost tranzicije bez ovladavanja njome ili njezinog definiranja.

U svom moćnijem i trijumfalnijem obliku, Trump je jasno nadišao tu etiketu. On je odgovoran za dovođenje određenih aspekata konzervativne ere do kraja – pad presude Roe protiv Wadea, veliki pravosudni i politički zaokret protiv afirmativne akcije, trijumf teorija o unitarnoj izvršnoj vlasti predsjednika – do mjere koja se činila nevjerojatnom 2017. godine. Istovremeno, pokopao je druge aspekte konzervativne ere, poput reaganovske vanjskopolitičke idealizacije i socijalno-konzervativnog moralizma, potpunije nego što je to bio slučaj dok je Pence bio jedan od vodećih glasova njegove administracije.

Isto tako, stare institucije pokreta konzervativizma – think tankove i časopise, čak i Fox News – učinio je zastarjelima ili irelevantnima, dok je predsjedao tranzicijom prema novim oblicima iskovanim po uzoru na njegov uspjeh: svijetom u kojem podcasteri, influenceri i online slavne osobe postavljaju uvjete konzervativne rasprave, gdje su političke lojalnosti neodvojive od osobnih sukoba i zamjerki.

Ali ako sve ovo znači da je Trump sada mnogo značajniji i transformativniji od disjunktivne figure poput Cartera, on još uvijek ne odgovara u potpunosti Skowronekovom opisu „rekonstruktivnih” predsjednika, figura poput Reagana i Franklina Roosevelta koji su novoj političkoj eri dali njezin puni oblik. Kao prvo, Trump nije osobito popularan, a njegova stranka se ne čini u dobroj poziciji da postigne desetljeće ili više dominacije koju povezujemo s Reaganovom koalicijom ili onom New Deala. Široka koalicija desnog centra bila je vidljiva odmah nakon Trumpove pobjede nad Kamalom Harris, ali se povlači proteklih godinu dana jer je administracija otuđila glasače koji nisu dio MAGA pokreta.

Kao drugo, nova nacionalistička era još uvijek je definirana prvenstveno negativno, u terminima onoga što se vjerojatno neće skoro vratiti u republikansku politiku: napori Georgea W. Busha u izgradnji nacija, imigracijska amnestija iz Reaganove ere, radikalne promjene socijalnih prava koje je gurao Paul Ryan, uštogljeni moralizam Mikea Pencea. Što se tiče pozitivne agende, postoji mnogo različitih načina na koje bi Republikanska stranka 2028. ili 2032. mogla biti nacionalistička, a mnoge od najžešćih bitaka unutar Trumpove koalicije – posebno veliki „rat influencera” koji je izbio nakon ubojstva Charlieja Kirka — odražavaju temeljne podjele oko toga što točno nacionalistička desnica treba željeti.

Razmotrimo nekoliko primjera. Prvo, u vanjskoj politici, nacionalistička desnica mogla bi biti izolacionistička, realistka ili imperijalistička. Mogla bi igrati globalnu politiku velikih sila hladnim pogledom Henryja Kissingera i Richarda Nixona, težiti agendi „Ameriko, vrati se kući” u stilu Pata Buchanana (a možda sada i Marjorie Taylor Greene) ili pokušati naći sredinu s „Donroeovom doktrinom” (spoj Donalda i Monroea) koja dominira Latinskom Amerikom, ali se povlači izvan zapadne hemisfere.

Sam Trump je vrludao između ovih perspektiva, nedavno razočaravši izolacioniste svojom spremnošću da provodi promjene režima (iako na jeftin način), dok se koleba između imperijalizma i realizma, ovisno o tome je li mu zadnja osoba u sobi šapnula „Grenland” na uho ili ga podsjetila da mu Vladimir Putin i dalje pokazuje srednji prst unatoč njegovim ponudama.

Ali za budućnost, svijet 2028. i dalje, Trump je rekao i učinio dovoljno kontradiktornih stvari da bi nacionalistički nasljednik mogao razumno tvrditi da je „trampist”, a istovremeno imati dosljednije jastrebovsku ili golubiju politiku, suprotstavljati se Kini ili popuštati, podržavati Izrael do kraja ili se povlačiti iz tog posebnog odnosa. „America first” isključuje određene vrste neokonzervativnog internacionalizma, ali inače dopušta mnoštvo suprotstavljenih mogućnosti — od budućnosti u kojoj nacionalističku vanjsku politiku definira bivši neokonzervativac poput Marca Rubija, do budućnosti u kojoj je definira Tucker Carlson.

Zatim, i budućnost nacionalističke ekonomske politike mogla bi krenuti u više smjerova, ovisno o tome tko naslijedi Trumpovo žezlo i koji mislioci i interesi budu imali uho njegovog nasljednika.

Ako nacionalizam dopušta više državne intervencije u gospodarstvu nego prethodni republikanski konsenzus, to vam ne govori kakvu intervenciju ili s kojim ciljem. Postaje li tehnološka desnica trajni izvor sredstava i utjecaja, s velikim trumpovskim ulogom u umjetnu inteligenciju koja teži prema singularnosti, ili će reakcija protiv UI vratiti u prvi plan kritiku Silicijske doline Stevea Bannona? Hoće li pokušaji izgradnje solidarnijeg nacionalizma kroz obiteljsku i industrijsku politiku dočekati svoj trenutak (ne kladite se na to), ili će se nacionalizam uglavnom manifestirati kao kronistička podrška povlaštenim tvrtkama i industrijama? Hoće li onaj jedan moćni politički ostatak iz ere pokreta konzervativizma, tabu na povećanje poreza za bogate, opstati ako deficiti postanu još veći ili inflacija gora?

Isto je s kulturom i nacionalnim identitetom. Je li budućnost desničarskog nacionalizma multirasna, poput koalicije s kojom je Trump pobijedio 2024., ili je više bijela i identitarna, poput „edgelorda” koji osvajaju tržišni udio na mreži i pišu objave za Ministarstvo domovinske sigurnosti? Jesu li sigurne granice dovoljne da povežu desnicu ili će glas za post-Trumpovog republikanca uvijek biti glas za agresivne, ali kaotične napore masovne deportacije kakvima svjedočimo u Minneapolisu upravo sada?

Ako je nacionalistička desnica multirasna, što povezuje njezinu viziju amerikanizma? Obnovljeno kršćanstvo? Mlaka građanska religija kakvu preziru „najbaziraniji” republikanci? A ako je više rasna i bjelačko-identitarna, kako se može nadati upravljanju zemljom u kojoj mainstream mišljenje i neodlučni glasači ostaju upadljivo ni jedno ni drugo? Trumpov jedinstveni status personalističke posude za nespojive ideje odgodio je neka od ovih pitanja. Desnica predvođena JD Vanceom, Rubijem ili Ronom DeSantisom trebala bi na njih odgovoriti konkretnije.

Konačno, prihvaća li nacionalistička desnica ustavne norme ili nastoji potpuno osloboditi predsjedničku funkciju svih ograničenja? Trumpov drugi mandat puno je više cezaristički od prvog. Ali do sada je bio ograničen i njegovom nemogućnošću da ovlada zakonodavnom moći kakvu je uživao Roosevelt, što je pak povezano i s njegovom samoporažavajućom politikom neprijateljstva i s neuspjehom da pridobije većinsku potporu javnosti na duže vrijeme.

Gledaju li njegovi nasljednici ove rezultate i izvlače li pouku da trebaju biti politički popularniji i osjetljiviji na mainstream mišljenje, više angažirani oko politike i zakonodavstva, a manje skloni otuđivanju saveznika u Kongresu ili sudovima?

Ili gledaju rezultate i kažu da je potrebno samo još više cezarizma, figura nalik Francu iz nekih online maštarija, August koji će okončati naš kasnorepublikanski nered?

Ja imam svoj skup preferencija. Dajte mi buduću nacionalističku desnicu koja je realistična i internacionalistička u vanjskoj politici; koja uravnotežuje nacionalnu solidarnost i tehnološki dinamizam u ekonomskoj politici; koja teži multirasnom, religijski informiranom razumijevanju amerištva; koja je otvorena ustavnoj evoluciji, ali svoj temeljni legitimitet crpi iz demokratskih većina.

Ova vizija bi mogla biti tlapnja – ali ne samo zato što je u sukobu s nekim demagoškim elementima trumpizma. Bilo koji koherentan skup nacionalističkih ideja bio bi u sukobu s raznim elementima trumpizma jer je suštinska volatilnost inherentna njegovom političkom profilu, njegovom načinu postojanja u svijetu.

To znači da ako se novi nacionalizam ikada potpuno stabilizira (a vrlo vjerojatno i neće; trenutni predsjednik mogao bi imati slično nestabilne nasljednike), Trump neće ostati zapamćen kao utemeljitelj, graditelj institucija, rooseveltovski rekonstruktor političkog poretka.

Umjesto toga, on će biti mnogo čudniji povijesni lik, koji zahtijeva vlastitu predsjedničku kategoriju. U politološkoj literaturi bit će potreban novi izraz za opisivanje figure koja je tako odlučno pomaknula povijest, koja je otkrila toliko toga i stvorila toliko novih mogućnosti, ali čije je nasljeđe bilo rušenje i kičasti tornjevi izgrađeni na slabim temeljima, koji čekaju istinsko utemeljenje da bi bili dovršeni.

Možda će riječ koju će tražiti biti – „developer” (investitor/graditelj).

Objava Trumpov drugi mandat okončao je konzervativnu eru pojavila se prvi puta na Republika.

Da, udarne rupe. Da, kartu. Jedva 18 mjeseci nakon preuzimanja dužnosti, pred ključnim izborima, dok njegova stranka zaostaje za šarolikim trupama Nigela Faragea, pa čak i Kemi Badenoch, tim Starmer je tako započeo 2026. godinu. Da budemo pošteni, kako kažu mladi, karta je označena bojama.

Zatim je premijer pokazao strogoću. Potaknut bijesom prema Groku, AI usluzi koja služi kao tvornica dječje pornografije, zaprijetio je X-u Elona Muska gubitkom “prava na samoregulaciju”. Downing Street to bez sumnje smatra borbenim govorom, ali nitko to ne bi nazvao akcijom. Za to pogledajte druge zemlje, koje su jednostavno suspendirale X.

Ovog tjedna deseci tisuća obitelji, škola, pubova i restorana diljem Kenta i Sussexa ostali su bez vode. Po drugi put ove zime tvrtka South East Water uskratila je korisnicima jednu od životnih potrepština. Neuspjeh tvrtke je toliko očit da konzervativni zastupnici – istinski sljedbenici Thatcherice koji vole privatizaciju – zahtijevaju ostavku šefa, dok Liberalni demokrati Eda Daveya traže oduzimanje licence. Kako je Starmer odgovorio? Izjavivši da je fijasko – pazite sad – “potpuno neprihvatljiv”. To će ih naučiti pameti!

Ovo nije još jedna novinska kolumna o suvišnosti našeg premijera, jer su takvi tekstovi sami po sebi suvišni. Od prvog dana javnost je daleko ispred većine medija, a osim toga, kada jeftine trgovine prodaju božićne čestitke protiv Starmera, znate da će Downing Street sljedećeg prosinca imati novog stanara.

Niti ću pjevati hvalospjeve Donaldu Trumpu, koji je, kao što sam već ranije spomenuo, neznalica i tašti nasilnik koji želi ugrabiti što može za sebe, svoju obitelj i financijere. Ipak, ovaj ekstremni desničar nudi ljevici duboku lekciju. On nam pokazuje da politička moć doista može biti važna, pod uvjetom da se njome vitla s jasnoćom i svrhom.

Dan za danom, najviše protuvladin predsjednik od Ronalda Reagana demonstrira koristi vlasti. I znate što? Ispostavilo se da smisao vođenja zemlje nije prebacivanje škakljivih odluka na regulatore poput Ofcoma ili Ofwata. Nije smisao u najavi još jedne naizgled bitne politike, nakon koje slijedi još jedan zaokret od 180 stupnjeva (U-turn). Nije smisao u prikupljanju materijala za cmizdravu kolumnu o tome kako su se neki snagatori u Whitehallu smijali veličini vaše većine prije nego što su pobjegli s vašim sjajnim novim mandatom.

Tijekom proteklog desetljeća, kako je politika u UK-u, SAD-u i drugdje postajala sve reakcionarnija, ljudi na ljevici su gledali svoje kolege na desnici tražeći ideje. Zatim pišu nizove objava, kolumne ili cijele radove o tome kako progresivci trebaju naučiti TikTok, smanjiti socijalnu pomoć ili biti malo rasisti. Zaključak koji ja izvlačim je osnovniji: lijevi centar bi se trebao podsjetiti čemu politika služi.

Jer za Trumpa promjena nije samo riječ koju nalijepite na naslovnicu manifesta. On savija i SAD i svijet prema svojoj volji – dok lijevi centar, bilo u Washingtonu ili šire, mrzovoljno lupka po velikom znaku na kojem piše “PRAVILA”.

Nakon što su Trumpove trupe ilegalno otele stranog čelnika, kako je prosvjedovao najviši demokrat u Zastupničkom domu, Hakeem Jeffries? „Trumpova administracija nije tražila odobrenje Kongresa za uporabu vojne sile i nije pravilno obavijestila Kongres unaprijed o operaciji u Venezueli.“ Mi obični ljudi mogli bismo se brinuti o moralu ili posljedicama; sofisticirani ljudi poput Jeffriesa znaju da je ono što se računa – proces.

Istu dinamiku možete vidjeti u Trumpovom progonu Jeromea Powella, šefa američke središnje banke (Fed). Predsjednik ga dugo napada kao “tupana” jer nije brže rezao kamatne stope; sada ga njegova vlada istražuje zbog rastućih troškova obnove sjedišta Federalnih rezervi. Sitničavost je ovdje prilično zamorna i jadna – Powell ionako treba odstupiti ovog svibnja. Ipak, pred teške izbore na sredini mandata i s donatorima s Wall Streeta i iz Silicijske doline koji plivaju u dugovima, za Trumpa ima smisla nasilno upasti u monetarnu politiku. No, komentatori na lijevom centru ne ističu kako se takav autoritarizam koristi za osnaživanje i bogaćenje nepopularnog predsjednika i njegova dvora. Umjesto toga, oni prigovaraju zbog nanesene štete neovisnosti središnjeg bankarstva.

Kada su točno progresivci upali u takvu neoliberalnu uštogljenost, dobro je pitanje – mogli bismo početi s Billom Clintonom, Tonyjem Blairom i Gerhardom Schröderom koji su poticali svoje oslabljene industrijske gradove da se eutanaziraju za dobrobit globalizacije. Ali to je uništilo njihovu glasačku bazu, ostavljajući im kao glavni izvor legitimiteta stručnost u poznavanju pravilnika. Tako, dok Trump udara po Fed-u i suočava se s bilo kakvom olujom na tržištu obveznica, Starmer i njegova zamjenica Rachel Reeves navode upravo tržište obveznica kao glavni razlog za zadržavanje svojih poslova.

Kada je Andy Burnham prije nekoliko mjeseci osudio podređenost svoje stranke financijskim tržištima, vodstvo Laburista ga je ismijalo. Ipak, njegove su primjedbe bile utemeljene na dobrom ekonomskom i političkom smislu. Laburisti ne mogu vladati protiv vlastitog naroda i očekivati da će zadržati vlast. Ministrica financija ne može sama sebi smisliti nefleksibilna pravila, a zatim ta ista pravila navoditi kao razlog za inerciju. I ne bi se smjelo prepustiti isključivo mutikaši poput Faragea da propituje neizabranu moć Banke Engleske. Vladavina “rušilačkom kuglom” – u stilu Trumpa – nije odgovor, ali nije ni predsjedanje nad propadajućim statusom quo.

Koliko god udarao šakom o stol o “isporuci rezultata”, radikalizam nije na Starmerovom dnevnom redu. Nikada nije ni bio. On i njegovi mali ljudi igraju politiku kao igru u kojoj upute daju drugi, a ulozi su bijedno niski: čistka nekih dosadnih ljevičara, nekoliko dobro plaćenih i ne baš divljenja vrijednih karijera. Vlast u rukama ovih pretendenata svodi se na tablice, anonimne brifinge i “okupljanje obiju strana oko stola”. O, i udarne rupe, naravno: divne, trobojne karte okićene udarnim rupama.

Cijelo to vrijeme birači u Britaniji za koje sustav ne radi gledaju prema drugim vođama i drugim ideologijama gdje je politika sredstvo za obavljanje stvari i postizanje rezultata. Koliko god se zgražali nad Trumpom i Farageom, odgovor na njihovo djelovanje nije slijeganje ramenima. Odgovor je – djelovati.

Objava Recite što hoćete o Trumpu, ali on poznaje vlastitu moć – i zna kako je koristiti pojavila se prvi puta na Republika.

Proteklih nekoliko tjedana Marko Perković Thompson tema je medija. Ovih dana prodao je 500 tisuća ulaznica za koncert u srpnju, a mnogi su jedva čekali komentar naše kolumnistice Vedrane Rudan na taj rekord.

To im je sada i omogućila. Tekst ”Svanulo nam je” prenosimo u cijelosti.

”Jesam li luda? Svakoga dana po portalima vrišti vijest kako će Thompson na Hipodromu pjevati pred 500 000 ljudi, toliko je karata prodano i tako će Hrvatska opet postati prvak svijeta. Ovaj put ne uz pomoć depiliranih muških nogu nego ćemo ući u povijest glaščinom heroja Domovinskog rata.

Ali… Koncert za 500 000 ljudi neće se održati. Hrvati po tko zna koji put lažu sami sebe i lože se na pi*darije. Da bi se mogao organizirati takav skup s takvom publikom, na Hipodromu bi trebali dežurati svi hrvatski liječnici, kola hitne pomoći morali bismo posuditi od susjednih zemalja, nemamo policije dovoljno ni za održavanje reda u gradu sa manje stanovnika.

Tih pola milijuna sretnika mora negdje srati, pišati, spavati, jesti… Zagreb ima oko 750 tisuća stanovnika i jednostavno nije spreman za toliku količinu sranja. Rock in Rio je jedan od najvećih festivala na svijetu. Na prvom je bilo 1,38 milijuna ljudi u deset dana, drugom (10 dana) i četvrtom (7 dana) 700 000, a trećem (7 dana) 1,2 milijuna. Svaki koncert imao je niz poznatih svjetskih glazbenika. Kužite?

Nema veze, ulaznice su prodane, brojka se vrti, a mi smo dobili odgovor na hrvatsko pitanje svih pitanja, što Hrvatice i Hrvate može izvući iz kuće i učiniti da zaborave gdje žive. Svi koji budu na Hipodromu pjevat će i plesati i boljet će ih ku*ac, Thompsone, care, što učitelji gladni štrajkaju, a ministar veterinar mlati mjesečno tisuće eura. Severina je sve napisala.

Čovjek koji je pred pedeset godina bio sposoban da bez napora izvuče tele iz krave danas u sedamdeset i trećoj jedino zna kako iz učitelja i profesora izvući dušu. Naš Veliki Vođa, veliko, zadriglo nešto, poziva na rat iako je imao prilike dok je bio mršav ići u borbu.

Nije. Ne bi ni danas da nas kojim slučajem napadne netko. Zašto bi nas bilo tko napao ovako jadne i prodane, to samo zna on i njegovi pajdaši koji trpaju u džepove proviziju od kupnje oružja.

Ministar…, ne sjećam se čega, u gaćama puca po šumama i gorama i ubija neprijatelje koje samo on vidi. Ministar… Treba li uopće nabrajati sve te lopine i luđake koji su dobili šansu da od nas rade budale, bića gladna kruha, nesretnike bez dostojanstva i elementarnih prava na nešto što bi izgledalo kao život.

A onda, a onda… A onda se pojavi Thompson i izbriše sav naš jad i sve naše muke. Zato bi trebalo nekako organizirati da, ne pola milijuna, nego svaki građanin i građanka Hrvatske koji nemaju za ulaznicu do nje dođu besplatno.

Predlažem da HZZO dijeli uputnice nama kojima je dosta svega, a Thompson bi trebao organizirati koncert u svakom kutku ove europske velesile i spasiti nas od depresije i osjećaja da nam pomoći nema.

Nadam se da u međuvremenu ono debelo čudovište neće u Hrvatsku uvesti još milijun sirotih Ukrajinaca i da neće objaviti rat Rusiji.”

Podsjetimo, Rudan boluje od rijetkog oblika karcinoma. Otkako je to obznanila javnosti, Rudan često dijeli novosti iz svog liječenja, a otkrila je da je razmišljala i o eutanaziji.

(izvor: dnevnik.hr)

Objava Vedrana Rudan kratko o Thompsonovu koncertu: ”Hrvati po tko zna koji put lažu sami sebe i lože se na pi*darije!” pojavila se prvi puta na Republika.

Trećerazredne europske elite, a pogotovo sebični i demagogiji skloni političari koji su je indiferentno promatrali dok se društveno-vojno-demografski raspadala, nisu u stanju uhvatiti se u koštac s tim metastaziranim patologijama. Njemačka, Francuska, Nizozemska i druge zemlje na rubu su društvenih eksplozija, a poljoprivrednici su postali najnoviji segment europskog društva koji se odao radikalizmu. Mladim bi i ambicioznim Europljanima bilo bolje da se presele u Sjedinjene Američke Države, pogotovo u Floridu ili Teksas, savezne države koje se aktivno bore protiv woke ideologije. Tamo će plaćati manje poreze. Životi će biti bolji, bit će sretniji i slobodniji. Manje je vjerojatno da će se naći usred totalnog rata. Životni će im standard biti znatno veći”

Ovako glase prva tri poglavlja kolumne britanskog novinara i urednika The Sunday Telegrapha, Allistera Heatha, zagovornika Brexita i slobodnog tržišta, a o kojoj piše Jutarnji list.

Heath je 2018. konstatirao da Europom i Amerikom divlja ono što krajnja desnica i alternativna desnica nazivaju “kulturnim marksizmom”. One vjeruju da akademski građani i intelektualci rade na rušenju zapadnog društva te da kršćanske vrijednosti i tradicionalistički konzervativizam žele zamijeniti liberalnim vrijednostima. Desničari koji u njega vjeruju drže ga odgovornim za identitetske politike, političku korektnost i moderne progresivne pokrete. “Kulturalni marksizam” neki drže teorijom zavjere koja je potekla iz antisemitskih krugova.

Heath je u svojoj kolumni ustvrdio da je 248-godišnjem natjecanju između Europe i Amerike pobjedu odnijela potonja, ali i da i je i ona “bolesna”. Tu tezu brani tvrdnjama da je u SAD-u woke ideologija u usponu te da je apsurdno da će se na ovogodišnjim predsjedničkim izborima u SAD-u sučeliti 78-godišnji bivši predsjednik Donald Trump i 81-godišnji aktualni predsjednik Joe Biden. “Međutim, za razliku od Pariza, Berlina, Rima i Bruxellesa, Amerika još uvijek ima dovoljno kapitalističkog duha, dinamizma i poduzetništva te ljubavi prema znanosti, meritokraciji i tehnologiji da prebrodi trenutne probleme”, tvrdi Heath.

Ono što je Europa dala svijetu – kapitalizam, osobne slobode, vladavinu prava te zapadne, educirane, industrijalizirane, bogate i demokratske vrijednosti – nastavit će živjeti u Americi. Europa je, piše Heath, prigrlila nihilizam, postkršćanski paganizam, iliberalizam i politiku zavisti, politiku koja vjeruje da se planet ne može spasiti bez gašenja uspješnih industrija i guranja naroda u siromaštvo, koja se ne može suočiti s islamizmom i antisemitizmom te koja ne želi reformirati svoju socijalnu državu. “Ništa se nije promijenilo ni nakon Brexita. Europske su elite odlazak Britanije iz Unije okarakterizirale kao aberaciju, autogol ekscentričnih Britanaca sklonih samoozljeđivanju, te nastavile provoditi svoje propale politike. Europa nije slušala svoje glasače i nije ni čudo da je postala zapaljiva, nedovršena i nefokusirana”, smatra Heath.

Pozivajući se na predviđanje Eurostata da će broj stanovnika u Europi s 453,3 milijuna, koliko bi ih u njoj trebalo biti 2026., do 2100. pasti na 419,5 milijuna, britanski kolumnist tvrdi da će Stari kontinent ostariti, socijalne države implodirati, a porezi koje će mladi plaćati značajno porasti kako bi se imalo za zdravstvo i mirovine. Heath tvrdi da će europske elite na to odgovori s još više migracija te da će one potencijalno opasnim ekstremistima dati još više snage. Situacije u Francuskoj, Njemačkoj i Belgiji, zemljama u kojima se, prema Heathu, migranti nisu na pravi način integrirali u društvo, vode do kataklizme. “Uspon AfD-a u Njemačkoj trebao bi nas sve zabrinuti. Populisti će dobro proći na europskim izborima”, ustvrdio je britanski kolumnist.

Heath smatra da se jaz između životnog standarda u Americi i Europi produbljuje. Priznaje da je rat u Ukrajini naštetio eurozoni, ali tvrdi da se Europa nije trebala toliko osloniti na ruski plin. Britanski kolumnist drži da visoki porezi i brojni propisi guše europsku ekonomiju. Francuzi gase dijelove svoje poljoprivrede kako bi smanjili emisije stakleničkih plinova, Nijemci uništavaju svoju automobilsku industriju, a Europa će uvoziti kineske električne automobile umjesto da proizvodi vlastite. “Višedesetljetne industrijske strategije nisu stvorile robusni europski tehnološki sektor. Ekonomski suicid Europe već je doveo do odljeva mozgova”, smatra britanski kolumnist.

“Geopolitička irelevantnost Europe podjednako je šokantna”, navodi Heath te dodaje da europska obrana ovisi o novcima američkih poreznih obveznika. Francuzi, kaže kolumnist, ne sudjeluju u sukobu Zapada i hutista. “Poljaci se trudi, kao i još neki. Njemačka je vojska šala. Obećanja da će se europske vojske revitalizirati koja su dana 2022. godine sad više ne znače ništa. Kontinent je gotovo pa potpuno demilitariziran, nedostaje mu ljudi i opreme, nema tvornice kako bi proizveo još, nema dugoročni odgovor za Putina i ništa nije napravio kako bi se pripremio za pobjedu Donalda Trumpa. To je sramota”, ustvrdio je kolumnist.

Heath drži da oni Britanci koji se žele vratiti u Uniju ne znaju koliko je u njoj loše. “Kako nam može pomoći to što ćemo se vezati s kontinentom koji ne raste ili njemačkom ekonomijom koja se smanjuje? To nam ne može pomoći. Kako će britanska ljevica odgovoriti na uspon europske krajnje desnice? Hoćemo li još uvijek voljeti njemačku ako AfD bude u njezinoj vladi? Hoćemo voljeti statičnu Francusku ako Marine Le Pen uđe u Elizejsku palaču?”, pita se kolumnist. “Britanija je u lošem stanju, kao i Europa. Problem je što se nakon Brexita nije raskinulo s briselskom filozofijom i britansku ekonomiju udaljilo od stagnirajućih europskih tržišta. Britanija počinje obolijevati od istih bolesti koje muče Europe i suočava se istim padom. Ovo nije argument za više EU-a već za još manje, a i za radikalne promjene. Europski se postepeni pad ubrzava. Bilo bi apsurdno za bilo koju britansku vladu da razmisli o ponovnom povezivanju s njom”, zaključio je Heath.

/Desk/

Objava Kolumna britanskog urednika: Kraj stare Europe, vrijeme je za preseljenje pojavila se prvi puta na Republika.

S obzirom da je Pavković je glavne krivce za političku krizu i oduzimanje prava Hrvata vidio u Bošnjacima i strancima, a upravo Milorad Dodik je 2007. na njegovom ‘Večernjakovom pečatu’ bio izabran za osobu godine, ovo ustinu znači još jednu, novu “promjenu odjela”. Glavnom uredniku tada nije bio secesionist, nego partner. Ovaj zaokret se dogodio u samo nekoliko dana, nakon što je glavni urednik ove tiskovine, zajedno s političarima, posjetio manastir u Žitomisliću i tamošnjim svećenicima čestitao pravoslavni Božić.

Stoga je pitanje koliko su točna nagađanja pojedinih medija da je sam hrvatski premijer Andrej Plenković naložio predsjedniku HDZ-a BiH “otopljavanje” odnosa sa predsjednikom SDA Bakirom Izetbegovićem jer je to jedan od krucijalnih načina za izbjegavanje pripremljenih sankcija.

No, ovaj “fenomen” i “politički preobražaj” istražio je i dokazno potkrijepio portal Hercegovina.info.

Novu kolumnu glavnog urednika Večernjeg lista BiH u kojem pomovira hrvatsko-bošnjačko savezništvo prenosimo u cijelosti:

“Kako bi Hrvatska reagirala kada bi počeo rat u BiH? Bi li se miješala u unutarnje sukobe u državi za koju je i ona supotpisnica u Daytonu? I bi li, kao i u proteklom ratu, pružala utočište i pomoć Bošnjacima i borila se protiv Srba? Na koncu, kako bi zaštitila sunarodnjake? I još mnoga pitanja nameće strah zbog srpskog zveckanja oružjem. Mnogo se toga dogodilo u kratkom razdoblju. Dodik je blokirao rad državnih institucija i pokrenuo prijenos nadležnosti s države na entitet RS. Amerikanci su mu (ponovno) nametnuli sankcije i poručuju da neće tolerirati daljnju razgradnju daytonske BiH.

Međutim, međunarodna zajednica izgubila je autoritet, pa čak i legitimitet. Čak i “crne liste”, osim simboličke, nemaju drugu težinu. Brzo su to prepoznali domaći političari. Više ne strahuju od njihovih prijetnji. Zato Srbi prkose moćnoj Americi i to su najzornije demonstrirali na obilježavanju 9. siječnja, Dana RS-a, koji je proglašen neustavnim. Pri tome Dodik ne propušta priliku poručiti kako je BiH velika nevolja i kako je njezin formalni raspad zapravo pitanje vremena. Srbija opstanak BiH ne dovodi otvoreno u pitanje. Naprotiv, njezini dužnosnici uporno ponavljaju da poštuju njezinu cjelovitost i neovisnosti, ali jednako tako izjavama i postupcima demonstriraju da je Srbija čvrsto uz svoju braću. Do sada su se Hrvatska i Hrvati u Bosni i Hercegovini držali poprilično suzdržano prema njihovim prijetnjama o odcjepljenju i sankcijama. Bliska budućnost tražit će jasniju određenost prema svim ovim događanjima. Sadašnja hrvatska šutnja prema “srpskom svetu” rezultat je kompliciranih odnosa unutar BiH. Naime, Hrvati i Srbi imaju sličan koncept prema strukturi države. Oni su za tronacionalnu BiH, a Bošnjaci za građansku.

Najmalobrojniji narod strahuje da će izgubiti “saveznika” jer bi se bez njega teško odupro sve agresivnijem konceptu majorizacije i unitarizacije. Bošnjački političari ne gledaju nimalo dobronamjerno na tu, kako tumače, kršćansku vezu Hrvata i Srba. Zbog toga ih u paketu pokušavaju označiti rušiteljima države unutar svoga naroda, ali i u međunarodnoj zajednici. Status žrtve koji su izgradili umnogome im pomaže u takvoj kampanji. Hrvati postaju sve više kolateralna šteta srpskog radikalizma. Stoga je već odavno upitno koliko ovakva politika donosi štete, a koliko koristi. Osobito što su Srbi s obiju strana granice u sukobu s cijelim zapadnim svijetom, s Amerikom, Australijom, Europom…, a u BiH – s državom. Samo prošli tjedan protekao je u znaku američkog sankcioniranja njihovih političara, europskih prijetnji da će učiniti isto, australskog ponižavanja Đokovića. I država BiH traži način kako ih disciplinirati. Svi pokušaji padaju pred srpskim prkosom. Najavljuju odcjepljenje, proslavljaju zabranjeni Dan Republike Srpske, po Srbiji i BiH pjevaju pjesme koje veličaju genocid u Srebrenici i prijete da će zbog maltretiranja Đokovića tvrtki Rio Tinto iz Australije zabraniti započeti posao stoljeća – otvaranje rudnika litija u Loznici. Ide se i do toga da su pokrenute i online peticije za protjerivanje klokana iz ZOO-ova u Srbiji.

Eventualni reset hrvatske politike nikako ne znači zaokret prema suradnji sa Srbima. Sve pozitivne odnose treba unaprjeđivati, prije svega, u izgradnji europske države na daytonskim temeljima. Takva politika traži snažnije jačanje odnosa s Bošnjacima. Ključ opstanka države upravo je u stvaranju te koalicije. Treba se ponovno vratiti na temelje Washingtonskog, Daytonskog, Splitskog i mnogih drugih sporazuma te referendumske odluke o samostalnosti BiH. Narodi u Federaciji upućeni su jedni na druge. Na najgorči način iskušali su posljednjih desetljeća kako politika prijevara i političkih ratova ne daje rezultate. Svi su gubitnici. Iscrpili su se u međusobnim destrukcijama. Jesu li konačno shvatili da ovako više ne ide?! Hrvatsko-bošnjačko savezništvo, partnerstvo ili kako god ga zvali, bit će najmoćnije oružje u razoružavanju secesionista, ali i unitarista, odnosno onih radikala koji u srcu Europe hoće “islamsku državu”. Iz relaksiranih odnosa izrastao bi prirodni Izborni zakon i svi drugi dogovori koji danas sputavaju razvoj društva. Lakši bi onda bio i put do dogovora sa Srbima oko budućnosti europske Bosne i Hercegovine. Međutim, takva politika traži hrabrost. Iznimnu hrabrost. Stvoreno je bolesno ozračje da su heroji – rušitelji, a izdajnici – graditelji.

Nacionalne poene najlakše je ubirati na podjelama, radikalizmu i jeftinom populizmu. Dok na tomu mnogi pojedinci žive, sve siromašnije društvo izumire. Veliku ulogu u hrvatsko-bošnjačkoj pomirbi ima Hrvatska. Kao dobri susjed mora ohrabrivati koncept federalnog partnerstva. I poslati nedvosmislenu poruku kako će to savezništvo poticati i braniti svim sredstvima. I u miru i u ratu”, napisao je Jozo Pavković, glavni urednik Večernjeg lista.

Kolumna 2 – (23. srpanj 2019.)

Kako srpski nacionalni interes brani Hrvate od velikobošnjačke politike? Pitao se 2019. zabrinuti Pavković nakon najezde velikobošnjačke politike koja će tri godine kasnije biti jamac hrvatsko-bošnjačkog saveza i dati najmoćnije oružje protiv tih istih srpskih nacionalnih interesa koji su branili Hrvate.

I ovu kolumnu glavnog urednika Večernjeg lista šteta bi bilo ne prenijeti u izvornom obliku jer im je internet najveći neprijatelj, a očito i nepoznanica jer misle da ako njihovi birači zaboravljaju brzo, da će isto učiniti i ovaj digitalni genij sa sjedištem u Mountain Viewu, Kalifornija, SAD (čitaj Google):

“Zaokupljena rekonstrukcijom Vlade, hrvatska je javnost tek registrirala prijetnju iz Sarajeva o gradnji Pelješkog mosta. U Predsjedništvu BiH predložena je serija zaključaka koji bi otvorili međunarodno, pa i pravno, problematiziranje već započetog projekta spajanja hrvatskog teritorija. Spomenuti plan propao je zahvaljujući srpskom članu Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku koji je iskoristio mogućnost nacionalnog (srpskog) veta u najvišoj instituciji državne vlasti. Dodikov veto potvrdila je i Narodna skupština Republike Srpske dvotrećinskom većinom stavljajući tako, barem zasad, točku na ovaj “slučaj”. Odluku entitetskog parlamenta u Banjoj Luci o sprječavanju (novog) plana bošnjačke politike – blokiranja izgradnje Pelješkog mosta – “objašnjavali” su na razne načine, posebice u Sarajevu. I u svakoj od tih elaboracija Dodik je, naravno, ispao negativac.

Po jednima, ovakvom odlukom Dodik vraća uslugu Draganu Čoviću, po drugima dodvorava se Zagrebu i EU, a po trećima štiti poslovne interese gradnje mosta kod Gradiške. Dodik je već naviknuo da ga se u Sarajevu, a počesto i u Zagrebu, prikazuje dežurnim krivcem i negativcem. No, iznenadilo ga je da Hrvatska nije honorirala njegovu žrtvu koju je zbog “hrvatovanja” podnio pred svojom srpskom javnošću. Srpski član Predsjedništva braneći Hrvatsku postupio je državnički, štiteći interese i svog entiteta i države. Ovim činom dao je izravan doprinos smirivanju odnosa u regiji, pa i europskoj perspektivi BiH. Svoju odluku objasnio je željom da se bespotrebnim uplitanjem u unutarnje stvari RH ne opterećuje izgradnja mosta na Savi kod Gradiške, “gura prst u oko” EU i dižu tenzije u odnosima sa susjedima. Jasno je kako zaključci koje su Šefik Džaferović i Željko Komšić pokušali progurati u Predsjedništvu BiH ne bi mogli zaustaviti, pa ni usporiti, izgradnju Pelješkog mosta, ali bi, da su usvojeni, zaoštrili međudržavne odnose i retoriku. Ovako je Dodik spriječio nametanje još jedne umjetne krize i omogućio da se stvarni međudržavni problemi s Hrvatskom rješavaju u mnogo pozitivnijem ozračju. Ni RH, zaokupljenoj drugim problemima, ne bi odgovaralo ponovno otvaranje priče o legalnosti i legitimnosti generacijskog projekta.

Čak ako je i pravnim laicima jasno kako se iz Sarajeva prijeti “zmajem od papira”, otvorilo bi to rasprave u koje bi se, nema sumnje, nastojalo uključiti i međunarodne sudove te zauzvrat ponešto istrgovati. Zato je ova epizoda s Dodikovim vetom zaslužila ipak više pozornosti i u RH, a ne da mu se odmah “zahvaljuje” nuklearnim otpadom koji će se mu staviti uz granicu. Hrvatima, koji nemaju svog autentičnog predstavnika u Predsjedništvu BiH, pokazao je da se korektnost u politici, čak i u ovakvoj BiH, nekada isplati. Naime, ne treba zaboraviti da je hrvatski čelnik u BiH Dragan Čović često trpio napade iz Sarajeva, pa i iz nekih krugova u Hrvatskoj, zbog uvažavanja stavova RS-a. Osobito kada nije dopustio da se bez konsenzusa presudi oko podizanja tužbi. Partnerski odnosi Dodikova SNSD-a i Čovićeva HDZ-a bili su na mnogim kušnjama. Upravo zbog principijelnosti s obiju strana, oni su ojačali i jedini su ozbiljan primjer dugogodišnje političke suradnje predstavnika različitih naroda. I ne samo u Bosni i Hercegovini. Hrvati i Srbi različito gledaju na prošlost, sadašnjost, ali i budućnost BiH. No, to ne znači da korektna suradnja isključuje treću, bošnjačku. Dapače. Svi su svjesni kako u BiH završava kada se dvojica udruže protiv trećega. Uvijek se mora zajedno tražiti kompromis.

Problem je što u Sarajevu trenutačno dominiraju oni koji bi minirali, a ne gradili mostove. I ne smeta im samo Pelješki most jer već najavljuju da će se Dodiku “osvetiti” opstrukcijom izgradnje mosta na Savi kod Gradiške ili stopiranjem izgradnje mostova na Drini prema Srbiji. Politika kojoj smetaju izgradnja mostova i povezivanje ljudi ima problem sama sa sobom. I ona je sve samo ne državnička. Paradoksalno je da su oni koji se zaklinju u državu BiH i optužuju Dodika za njezino rušenje doveli sebe u poziciju da im upravo on drži lekcije iz državničkog ponašanja. Na primjeru Pelješkog mosta Dodik je pokazao kako njegova politika zaštite interesa RS-a ne mora biti u suprotnosti s interesima BiH. Graditi, a ne rušiti mostove u interesu svih. A da su se time uvijek vodili, ovo bi danas bio mnogo tolerantniji dio Europe”, pisao je tako Pavković prije malo više od dvije godine.

/Republika/

Objava JOŠ JEDAN ZAOKRET – Vjerovali ili ne, sada urednik bh Večernjaka poziva na hrvatsko-bošnjačko savezništvo protiv srpskih secesionista pojavila se prvi puta na Republika.

Kolumnu prenosimo u cijelosti:

“Vaš glas, vaša snaga!”

Izbori su prilika da se čuje glas građana. Na lokalnim izborima koji se održavaju ove nedjelje, 15. novembra, i vi ćete imati tu mogućnost.
Vaš glas je bitan – i samo vaš glas može dovesti do pozitivnih promjena. Mnogi od vas su možda razočarani politikom, ali glasanjem možete izabrati kandidate za koje vjerujete da će osigurati usluge i rješenja koja će poboljšati kvalitet svakodnevnog života.

Trenutna kriza ne umanjuje potrebu za održavanjem izbora. Štoviše, ona naglašava važnost biranja ljudi koji su sposobni ostvariti pozitivne promjene. Ipak, vlasti moraju osigurati da građani sigurno glasaju.

Diljem zemlje, nova generacija građana koji su upravo napunili 18 godina pridružuje se izbornom tijelu. Novi glasovi i nove ideje mogu polučiti i novu energiju. Ovo se može pokazati odlučujućim.

EU zajedno sa svojim zemljama članicama nastavit će s ogromnim investicijama i podrškom za Bosnu i Hercegovinu, uključujući i za lokalnu razinu, što smo činili i u trenutcima političkih zastoja i pandemije. Iskoristite izbore da od svojih izabranih predstavnika tražite odgovornost i pošaljite jasan signal o potrebi da se pomoć i partnerstvo EU iskoristi na što bolji način.

Održavanje izbora u skladu s europskim standardima, uključujući i izbore u Mostaru, je prioritet broj jedan u Mišljenju Europske komisije, a koje utvrđuje jasan put ka članstvu. Vlasti mogu i trebaju raditi na ispunjavanju prioriteta iz Mišljenja i tako osiguraju da građani u BiH uživaju ista prava i zaštite kao i građani u Europskoj uniji.

Ovi izbori su prilika: da se vaš glas čuje u ključnom trenutku, da se izabere veći broj žena na mjesta grado-/načelnica i vijećnica, pojačaju mjere oporavka od Covid-19 i postignu stvarna unaprijeđenja u svakodnevnom životu.

Iskoristite ovaj trenutak i ovu priliku glasajući i zahtijevajući ostvarenje pozitivnih promjena koje želite vidjeti. Molimo vas da ne podcjenjujete snagu svoga glasa. Iskoristite ga u nedjelju, glasajte – i glasajte sigurno!”.

Objava Europska administracija u BiH poručuje bh. građanima: “Ovi izbori su prilika. Ne podjenjujte svoj glas” pojavila se prvi puta na Republika.

Istu prenosimo u cijelosti:

Beograd, Podgorica, Priština, Sarajevo, Skoplje, Tirana. Šest glavnih gradova Zapadnog Balkana, u srcu Europe, ali putovanje i trgovina između njih i drugih glavnih gradova Europe traje dvostruko duže nego između gradova koji su puno udaljeniji. A ipak, povezanost je ključna: za živote ljudi, za poduzeća i za ekonomije regije, još i više sada kada moramo pojačati oporavak nakon pandemije COVID-19. Što-više, jazz u ekonomskom razvoju između regije i EU mora se što prije zatvoriti, što će također ubrzati proces integracije ovih zemalja u EU.

To su glavni razlozi zbog kojih je Europska komisija ovaj tjedan predstavila opširni Ekonomski i investicijski plan za Zapadni Balkan. Planom se predviđa mobiliziranje do 9 milijardi eura sredstava za vodeće investicije u oblastima transporta, energetike, te zelene i digitalne tranzicije, kako bi se ostvario dugoročni rast i kreirala nova radna mjesta. Pored toga, cilj Plana je povećati investicijski kapacitet regije zahvaljujući novom Garantnom instrumentu za Zapadni Balkan, s ambicijom da se privuku investicije u vrijednosti do 20 milijardi eura.

Potreban nam je Zapadni Balkan koji je bolje povezan, bilo cestom ili željeznicom između glavnih gradova ili s Europskom unijom, ili putem ultrabrzog širokopojasnog interneta. Čvrsto vjerujem da će to pomoći u uspostavljanju jake tržišne ekonomije kroz snažan i izravan poticaj trgovini i ulaganjima. Našu suradnju nudimo i u stvaranju ekonomije koja je utemeljena na znanju, i to kroz pomoć malim i srednjim poduzećima, novoosnovanim poduzećima i industrijama za istraživanje i razvoj. Ove ekonomije također trebaju raditi za ljude: mora se riješiti neusklađenost između ponude vještina i potreba tržišta rada, a odljev mozgova mora se pretvoriti u cirkuliranje mozgova, posebno kada je riječ o mladima.

Planom se također pokreće Zelena agenda za Zapadni Balkan. Zelena i digitalna tranzicija prioriteti su EU za njen vlastiti oporavak, a želimo podržati i regiju, u skladu s realnostima na terenu, da radi na rješavanju problema zagađenja istovremeno stvarajući održive poslovne prilike u svim ekonomijama. Snažan fokus će biti na dekarbonizaciji, čistoj energiji, čišćem okolišu i digitalnoj transformaciji, uključujući uvođenje ultrabrze širokopojasne mreže.

U bržem prijelazu s ugljena, uz obnovljive izvore energije, od presudne je važnosti prijelazna uloga plina.

Postupno ukidanje upotrebe ugljena moglo bi u velikoj mjeri brzo smanjiti postojeći rizik po javno zdravlje. Naša želja je da na Zapadni Balkan dovedemo protok plina kako bismo stvorili raznolikost i smanjili ovisnosti, dok bi se na toj osnovi mogla graditi dugoročna klimatski neutralna rješenja poput upotrebe vodika.

Međunarodne financijske institucije spremne su podržati naš ambiciozni plan. Ova će podrška biti presudna za maksimalno unaprijeđenje ogromnog potencijala regije, kako bi se osigurale najveće koristi za građane i ekonomije.

Kroz Ekonomski i investicijski plan, Europska komisija također želi ojačati regionalnu dimenziju naše suradnje. Regionalna ekonomska integracija između šest partnera ne predstavlja zaobilaznicu na europskom putu, već direktnu ekonomsku šansu za generiranje rasta, premošćivanje ekonomske krize izazvane COVID-om, modernizaciju gospodarstva u skladu s prioritetima EU i približavanje unutarnjem tržištu EU.

Ekonomski i investicijski plan paralelno prati reforme. Reforme, posebno u oblasti vladavine prava, i dalje su u središtu procesa proširenja, a također su potrebne kao podrška ovom Planu, imajući u vidu da povećavaju poslovno povjerenje i stvaraju bolju investicijsku klimu.

Zajedno s Planom, Komisija je također usvojila Paket proširenja za 2020. godinu, ocjenjujući temeljne reforme koje su u tijeku na Zapadnom Balkanu, te iznoseći preporuke i smjernice o narednim koracima za naše partnere. Njihova dinamična provedba ne samo da će donijeti dugotrajne rezultate, već će ubrzati napredak na putu ka EU.

Budućnost Zapadnog Balkana je u Europskoj uniji. Od prvog dana mandata ove Komisije, jedna stvar je vrlo jasna: regija je za nas ključan prioritet. Neumorno radimo na što bržem približavanju regije EU, slijedeći tri cilja: ponovno jačanje procesa proširenja, otvaranje pristupnih pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom i ubrzavanje ekonomske konvergencije sa EU.

U pogledu prva dva cilja, poduzeti su značajni iskoraci, s revidiranom metodologijom proširenja i odlukom država članica EU da otvore pristupne pregovore s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, za što je revidirani prijedlog metodologije postavio temelj. Time se pokazalo da EU stoji uz svoje partnere i ispunjava svoja obećanja.

Također smo bili uz regiju tijekom izbijanja COVID-19, pružajući nužnu i daleko najveću podršku, uključujući hitnu medicinsku pomoć i financijski paket od 3,3 milijarde eura za rješavanje izravnih posljedica pandemije.

Novi Plan je treći stup mog pristupa. Njime će se ne samo podržati dugoročniji socijalno-ekonomski oporavak regije i konvergencija s EU, već i povećati unutarregionalna suradnja i trgovina te osloboditi neiskorišteni ekonomski potencijal. Što je najvažnije, konsolidirat će regiju kao investicijsko odredište za europska poduzeća i staviti ga na mapu investitora koji žele smanjiti udaljenost do tržišta EU i diverzificirati ponudu.

Ovaj tjedan putujem na Zapadni Balkan kako bih našim partnerima osobno i izravno predstavio novi Ekonomski i investicijski plan, kao i godišnje procjene. Nadam se da ću dobiti podršku za provedbu Plana, kao i jasno opredjeljenje za reforme i suradnju. Radit ćemo na tome zajedno, s ciljem stvaranja novog ekonomskog i socijalnog okruženja već u sljedećih pet godina.

Objava Olivér Várhelyi o zemljama zapadnog Balkana: Ključna ekonomska povezanost pojavila se prvi puta na Republika.

Piše: Emil Karamatić

Ne mislim da ovome što slijedi nisam govorio ali vrijedi ponoviti. Ako ni zbog čega onda zbog duhovnog pročišćenja. Mirne i čiste savjesti. Ljudi koji su živjeli, školovali se i stvarali, ne trebamo putovati u neku daleku prošlost, dovoljno je pogledati proteklih sedamdesetak godina, napravili su infrastrukturu koja je mjerljiva sa bilo kojom u svijetu. Bilo je to vrijeme učenih ljudi, graditelja.

Uslijedile su godine rata. Na scenu je stupio neuk svijet i malobrojni obrazovni vojni kadar. Sve što su učeni sagradili. Neuki polusvijet pod dirigentskim političkim palicama su srušili.

Godinama poslije rata i graditelji i rušitelji su nagrađeni.

Graditelji mirovinama s kojima se jedva preživljava. A rušitelji, odlikovanjima, priznanjima i enormno visokim mirovinama. Bilo kakvo objašnjavanje gubi smisao jer je cijela ta priča stala pod  nazivnik (obrane i zaštite od mrskog neprijatelja).

Ne tako davno na scenu su stupili neki novi graditelji. Ljudi su to s kojima građevinski stilovi počinju i završavaju. Secesija ili pseudomaorski stil koje možemo pronaći u velikom broju bosanskohercegovačkih gradova posebno u Mostaru ili Sarajevu odavno su postali smetnja novim graditeljima i njihovim stilovima. Imena tih stilova vjerojatno ćemo saznati za nekih stotinjak godina.

A do tada prepustimo nacionalističkim novopečenim bogatašima i graditeljima da uveseljavaju građevinsku struku koja je ostala nemoćna i nijema. Pustimo im da njihovi građevinsko arhitektonski poduhvati postanu naizmjenično spomenici smijeha i srama. A slikovito ih opisa nepoznati konceptualni umjetnik nesvakidašnjim putokazima.

‘Vamo i tamo ne znači da išta pristojno postoji. Tek gore i doli bi mogli ponešto očekivat. Nizbrdo i uzbrdo su dio naše svakodnevnice. Dok miš ‘uspušku miš ‘nispušku koji ‘trlja ‘vrlja pa u pušku može zaokružiti naše umjetničko – građevinske nakane. Samo ovu posljednju sintagmu ne pokušavajte velikom brzinom više puta izgovarati. Miš bi mogao završiti na neočekivanom mjestu. ‘Vamo ili tamo. Gore ili ‘doli.

Ako se pitate što je rješenje. I ono postoji. U Bosni i Hercegovini pod hitno treba ukinuti demokratske  izbore kakve poznaju civilizirane države.

Niti jedan političar na vlasti ne bi smio provesti više od dvije godine. I tada bismo spasili sve. I ljude i njihova djela.

A ovako. Hrvatima će upravljati i slijedećih trideset godina ista stranka bez ili sumnjive ideologije. Bošnjacima ista obitelj sa naizmjeničnom  ideologijom, Srbima ista ideologija različitih partija.

Objava Arhiktektonska čuda i konceptualna umjetnost  pojavila se prvi puta na Republika.