Da živimo u svijetu gdje je nenormalno odavno postalo „normalno“ jasno je i nepismenima. No, doista se teško ne iznenaditi oblicima te nenormalnosti koji se iznova pojavljuju. U to spadaju i orkestrirani napadi na planiranu misu za žrtve Bleiburške tragedije u Sarajevu.
Piše: Josip Vajdner/Katolički tjednik
Taman kada čovjek pomisli kako će nevolja, kao što je ova aktualna pandemija koronavirusa, ljude uozbiljiti i barem potaknuti da preispitaju svoju ljestvicu vrijednosti, dogodi se da ljevičari i određeni bošnjački krug političara u BiH, to svojim postupcima i izjavama u javnosti opovrgnu.
Povod svemu jest najava da će ovogodišnju svetu misu za žrtve pokolja koji je na završetku II. svjetskog rata započeo na Bleiburškom polju i u režiji jugoslavenskih komunističkih partizana nastavio diljem Slovenije, Hrvatske i BiH, umjesto na Bleiburškom polju, vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić, predvoditi u Sarajevu 16. svibnja.
Iako je ova vijest odaslana u javnost još 24. travnja 2020., pojedinci i političke institucije tek su se sada javili kako bi osudili slavlje svete mise te održali lekciju kardinalu i katolicima na ovu temu.
SDA, Komšić i Nakaš
Za Stranku demokratske akcije održavanje mise u sarajevskoj katedrali je događaj „koji za primarnu svrhu nema sjećanje na nedužni dio žrtava (žene i djeca), već rehabilitaciju pripadnika ustaškog režima i njegovog naslijeđa“. Zato su osudili ovaj „skup“ o kojemu je kako kažu, informacija stigla uoči Dana pobjede nad fašizmom u Europi. A kao argument naveli su „činjenicu da su u Sarajevu još uvijek živa sjećanja na teror Maksa Luburića u kojem je zvjerski pobijeno preko 10 000 građana ovoga grada“. Okarakterizirali su to kao „još jednu izrazito lošu poruku Katoličke Crkve“ i pozvali je da to ne čini.
U isto „puhalo“ zapuhao je – a kako i ne bi s obzirom da je gdje jest upravo zahvaljujući SDA – i član Predsjedništva BiH Željko Komšić.
„Dajem sebi za pravo da uzoritom kardinalu Puljiću savjetujem, kada je već odlučio da u Sarajevu služi misu za ubijene u Bleiburgu, među kojima je bio veliki broj ratnih zločinaca, da se pomoli i za duše nevino ubijenih žrtava tih istih zločinaca“, naveo je Komšić te onda, podsjetivši na znane zločine koje u počinile ustaše, još dodatno poručio kardinalu „da makar pročita nešto o istim tim zločincima i njihovim zločinima i da sam u sebi prihvati da su ti za koje želi da se moli u sarajevskoj katedrali“.
Ovima, uz ostale, treba dodati i izjavu člana SABNOR-a dr. Bakira Nakaša koji je rekao da je ova misa „provokacija za sve Sarajlije i grad koji je u nekoliko navrata pretrpio fašizam“ te podsjetio na dobro poznatu tezu kako je logično i potrebno bilo da 1945. bude izvršena takva odmazda.
Uvreda svim katolicima
Koristeći glavu za razmišljanje a ne za frizuru, čovjek prosječne pameti na sve ovo bi najradije rekao da „budala i krivih drva nikad neće nestati“, i nastavio svojim poslom. Međutim, zbog onih koji će ovakvom pornografijom ljudske duše biti zavedeni i izmanipulirani, valja ukazati o čemu je zapravo riječ.
Ne ulazeći u ideološke sukobe na matrici ustaša i partizana, nepojmljivo je da i danas postoji netko tko jednostavno ne želi istini pogledati u oči nego vrši pritiske kako bi – kao u najtamnijem dobu neke diktature – zatvorio usta onima koji ipak žele progovoriti.
Iz perspektive vjernika katolika, žalosno je da u cijeloj priči najprije moramo podsjetiti da sveta misa nije nikakav „skup“ i da je teška uvreda kada netko kaže kako ona služi u svrhu „rehabilitacije pripadnika ustaškog režima i njegovog naslijeđa“.
Sveta misa ili euharistija je sakrament kojega je Isus Krist ustanovio na posljednjoj večeri te je ona spomen-čin njegove žrtve i kao takva je „izvor i vrhunac svega kršćanskog života“ (usp. Lumen Gentium, 11). „U njoj jest vrhunac kako djelovanja kojim Bog u Kristu posvećuje svijet, tako i bogoštovlja koje ljudi iskazuju Kristu i po njemu Ocu u Duhu Svetom“ (Kongregacija za sakramente, Naputak Eucharisticum mysterium, 6). Ona je, dakle, „sažetak i ukupnost naše vjere“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1327). Slaviti svetu misu znači izvršavati nalog samoga Isusa Krista nalog „što ga je dao u predvečerje svoje muke: ‘Ovo činite meni na spomen’“ (usp. KKC 1356). A „Euharistijska žrtva prinosi se također za pokojne vjernike, ‘koji su u Kristu preminuli a još se nisu posve očistili’, da bi mogli ući u Kristovu svjetlost i mir“ (usp. KKC 1371).
Budući da Crkva ni za koga nije definirala da se nalazi u paklu, možemo konstatirati kako svetu misu valja slaviti za sve krštene pa čak i za one koje prema ovozemaljskim mjerilima s pravom smatramo zločincima, poput Hitlera, Staljina i Tita.
A od mnoštva onih koji su bez ikakva suda i presude na najokrutniji način stradali – poput onoga da su živi zakopani u rudnik – počevši od Bleiburga pa nadalje, zasigurno je bilo i zločinaca, ali također i puno onih koji su ubijeni „na pravdi Boga“…
Znaju li gospoda iz SDA da su svojom navedenom kvalifikacijom – i to u vrijeme muslimanskoga svetog mjeseca ramazana – zapravo duboko „još jednom“ uvrijedili sve katolike? Stoga bi minimum dobrosusjedskih odnosa u ovoj zemlji osjetljivih različitosti zahtijevao iskrenu ispriku!
Anticivilizacijski čin
Nadalje, argumentacija koju u ovom slučaju svi odreda koriste jest da se jednim zločinom pravda drugi zločin. Slaveći misu za žrtve Bleiburške tragedije, tragedije koja prema svim parametrima ima genocidne oblike – jer se sustavno išlo iskorijeniti određenu skupinu jednoga naroda – nitko ne spori da je i ustaški režim činio teške zločine na cijelom području svoje uprave.
Međutim, ne baveći se brojevima jer su oni, kako smo se toliko puta mogli osvjedočiti, najlakše podložni manipulacijama u ideološke svrhe, valja istaknuti bitnu činjenicu: o ustaškim se zločinima nadugo i naširoko kroz 50 godina komunističkoga režima govorilo i pisali i preuveličavalo (!), a o zvjerstvima Titovih partizana i danas se istina teško probija u javnost. Zato bilo kakvo dovođenje u vezu jednoga s drugim u smislu opravdavanja, niveliranja i obezvrjeđivanja jest anticivilizacijski čin.
To bi slično bilo kao kada bi netko genocid u Srebrenici dovodio u vezu sa zločinima koje su počinile bošnjačke snage na području BiH.
Ako tako budemo razmišljali onda ćemo uvijek i žrtve dijeliti na „naše“ i „vaše“, pa posljedično onda i na one koje imaju pravo na pijetet i one koje to nemaju. A to nije ništa drugo nego barbarstvo – već viđeno u komunističkoj diktaturi.
O tomu bi zbilja trebali porazmisliti svi oni koji poput drugova iz SDA, Ž. Komšića i dr. Nakaša dijele lekcije kardinalu Vinku i svima koji ne misle kao oni.
Zbog njih Sarajevo još uvijek trpi mentalno barbarstvo (koje svoje odjelotvorenje ima i u novogradnji!) te je sličnije starozavjetnom Jeruzalemu nego prijestolnici europskih vrijednosti među koje spadaju sloboda izražavanja i vjerske slobode. Stoga je održavanje najavljene svete mise u sarajevskoj prvostolnici, uz ostalo, i doprinos civiliziranoj budućnosti Grada pod Trebevićem.