Piše: Josip Vajdner/Nedjelja.ba
U novijoj povijesti, a poglavito nakon 1 425 dana provedenih pod opsadom tijekom posljednjeg rata, Sarajevo je dobilo neki egzotični prizvuk. Nekoć grad olimpijskoga Vučka, odlične glazbene i kulturne scene, praktično življene multietničnosti i multikulturalnostite nogometnih klubova Želje i Saraj’va, postao je sinonim za najkrvaviji reality show koji je 90-ih godina prošlog stoljeća, svijet mogao gotovo svakodnevno pratiti. Toga imidža glavni bosanskohercegovački grad teško se i danas oslobađa.
Stoga na sami spomen imena Sarajevo ljudi odmah pitaju: „Kako je tamo? Kako živite?“… kao da očekuju neku reality senzaciju. No, najbolji odgovor jest: „Dođite i vidite“, jer Grad na Miljacki već svojim izgledom nudi mnoštvo egzistencijalnih činjenica koje govore o njegovoj prošlosti, sadašnjosti, a vjerojatno i budućnosti.
Smješten u Sarajevskom polju na prosječnoj nadmorskoj visini od oko 520 metara, okružen planinama: Igmanom, Trebavićem, Jahorinom i Bjalašnicom, grad se proteže u pravcu istok – zapad kuda, od 1885., prometuje i tramvaj. Zbog svoga zemljopisnog položaja Sarajevo je jamačno jedna od rijetkih svjetskih metropola u kojima se vrlo teško izgubiti. I ako neupućeni gdje zalutaju važno je da ugledaju tramvajske tračnice koje idu samo jednom crtom – od „početka do kraja“ grada bez skretanja i odvajanja u pokrajnje kvartove – i odmah će razaznati gdje se nalaze. Upravo na toj osnovi, istok – zapad moguće je pratiti i pojedina razdoblja u povijesti grada i njegovih stanovnika.
Promatran od istoka ka zapadu, Damask sjevera, odnosno Mali Jeruzalem, kako je Sarajevo nekoć nazvano, danas već na fasadi otkriva svoje unutarnje zakonitosti
Na vrh Sarajeva, u najistočnijem dijelu, nalazi se stari dio grada – Baščaršija (tur. baš – glavna; Baščaršija – glavna čaršija) koja je primjer arhitekture iz doba osmanlijske vlasti. Promatrajući ovaj dio lako je uočiti kako u njemu dominiraju niske kućice, zanatske radnjice i bezistani (tržnice) koje nadvisuju minareti džamija, među kojima je najpoznatija Gazihusrev-begova sagrađena 1531. Sve upućuje da su ovdašnji prostori prinudno prespavali renesansu i barok, i da je turska vlast u pokornosti držala raju, dajući prostora samo svojoj religiji i onomu koga ona simpatizira. Stoga, značajnijih građevina iz toga doba u Sarajevu i nema.
Međutim, potpuno drugačija priča je kada se od starog grada krene ka zapadu. Tu se susreću arhitektonska ostvarenja iz razdoblja austro-ugarske vladavine (1878. – 1918.) i jasno se prepoznaje postojanje urbanističkoga plana. Najljepše sarajevske zgrade potječu upravo iz toga vremena.
Između ostalih dovoljno je spomenuti samo neke: Zemaljski muzej (1913.), gradska Vijećnica (1896.), zgrada Narodnog pozorišta (1897.), Pošta (1913.), Tržnica (1895.), Katedrala (1889.), Napretkov zakladni dom (1913.), hotel Evropa (1882.), Evangelistička crkva – danas zgrada Akademije likovnih umjetnosti (1899.), Zgrada zemaljske vlade, danas predsjedništva (1886.)… Mnoge od ovih građevina imaju potpis nenadmašnih arhitekata Karla Paržika i Josipa pl. Vancaša. Sve u svemu, i lice Sarajeva otkriva zašto je istinita izreka da su Bosna i njezini narodi jedino normalno živjeli u doba austro-ugarske uprave kada je sve imalo svoje mjesto u jednom zajedničkom okviru.
A zajednički okvir u doba između dva svjetska rata upućivao je da je Sarajevo na margini zanimanja vlade iz Beograda, te stoga danas ovdje i nema značajnijih građevina iz toga vremena. No, zato je komunistička vlast nastojala to sve nadoknaditi i pod okriljem „čelika i betona“, bez uvažavanja dotadašnje tradicije, izgradila najveći dio grada koji se, zapadno, naslanja na austor-ugarski stil. U najvećoj mjeri riječ je o besplanski podignutim zgradurinama bez estetske vrijednosti kojima je osnovni cilj bio stanovništvo dovesti u grad kako bi se njime lakše moglo vladati i indoktrinirati ga.
Na kraju, najzapadniji dijelovi Sarajeva, u novije vrijeme, otkrivaju karakter divljeg kapitalizma i nedorečene demokracije. Istočnjački nered i zapadnjačka trka za novcem zagrlili su se upravo u glavnom bh. gradu koji je nakon posljednjega rata ostao bez većine Srba i velikog dijela Hrvata. Primjer toga arhitektonskoga javašluka može se danas ponajbolje vidjeti na potezu od naselja Otoka do Ilidže. Ružne nastambe koje streme k nebu nagrđuju starije dijelove grada, a sve je ukomponirano u jedan opći urbanistički kaos. U ovaj opis – uz svo uvažavanje vjerničkih potreba građana muslimana – uklapaju se i brojne izgrađene džamije na mjestima gdje narušavaju izgled (i funkcionalnost) gradskih i prigradskih četvrti.
I to su odlike poslijeratne gradnje u Sarajevu koja se, nažalost, nije zaustavila samo u zapadnim dijelovima nego ju se u različitom omjeru može vidjeti u svakoj gradskoj četvrti. Ova slika čak je i gora od one komunističke, jer ondašnji su „partijski drugovi“ barem imali empatije prema djeci te im ostavljali prostor za igrališta i parkove, a danas i to izostaje. I što je najgore sve prolazi bez većega građanskoga bunta i medijske kritike. Rekli bismo: „Tko je (financijski) jači taj i darači!“
Tako da zbilja nije pretenciozno reći da su veću štetu Gradu podno Trebevića napravili i još uvijek prave poslijeratni i sadašnji vlastodršci – sve silni branitelji i izbavitelji – nego što su to učinili bezumnici koji su od 1992. do 1995. s okolnih brda bombardirali, rušili i palili Sarajevo. Njihovo zlodjelo osudio je cijeli civilizirani svijet i tomu se stalo u kraj. No, koliko će trajati zulum sadašnjih stvarnih mrzitelja Grada na Miljacki koji bez ikakvoga urbanističkoga plana čine uistinu urbicid s dalekosežnim posljedicama, to nitko ne zna… i tko će to adekvatno osuditi?
Zbog toga, promatran od istoka ka zapadu, Damask sjevera, odnosno Mali Jeruzalem, kako je Sarajevo nekoć nazvano, danas već na fasadi otkriva svoje unutarnje zakonitosti.
No, uz sve nabrojano te uz činjenicu da mnogi pod utjecajem arapskoga kapitala pristaju izbaciti alkohol iz svojih ugostiteljski i trgovačkih radnji, ipak je činjenica da u ovom gradu još uvijek postoje i bore se za suživot, a ponekad i svoje mjesto pod svodom nebeskim: katedrala, sinagoga, džamija i saborna crkva. Zbog toga pitanje „Kako je u Sarajevu?“ ima najbolji odgovor: „Dođite i vidite!“ Sarajevo je preživljavalo različite civilizacijske izazove pa valjda će i ove kojih smo mi dionici…