Prenosimo intervju Dnevnog avaza:
Odavno jedan događaj kao što je to prošli tjedan bila izložba fotografija ‘Zdravo, ma gdje bili, heroji Mostara…’, kojom je započela tradicionalna manifestacija ‘Putevima pobjede Armije RBiH 92.-95.’, nije pobudio toliko pozornosti javnosti, ali i izazvao snažne emocije.
Nakon više od 20 godina oživjela su sjećanja na mostarske heroje, vitezove koji su branili voljeni grad i svoju jedinu BiH. Fotodokumentacija za ovu izložbu uglavnom je u vlasništvu Centra za mir i multietničku suradnju Mostar, čiji je direktor i osnivač Safet Oručević bio i jedan od govornika na izložbi.
O ovom događaju Oručević, jedan od najpoznatijih i najpopularnijih gradonačelnika u povijesti Mostara, iako se posljednjih godina rijetko pojavljuje u medijima, govori u intervjuu za naš list. Borac za Mostar i u ratu i u miru, učesnik u pomirenju i obnovi grada, izgradnji novog Starog mosta, komentira i aktualno stanje u svom rodnom gradu, ali i promašaje bošnjačke politike u Hercegovini, gdje, kako poručuje, “ustupaka više ne smije biti”.
Razgovarala: M. Smajkić/Dnevni avaz
Na otvorenju impozantne izložbe ‘Zdravo, ma gdje bili, heroji Mostara…’ jedan od ratnih zapovjednika čuvene Mostarske brigade Suad Muharemović tijekom svog obraćanja zaključio je da “nema jedinstva među bosanskim i mostarskim domoljubima, koje im je tijekom rata bilo zajedničko”. Šta je s tim jedinstvom danas, upitao je on, a evo i mi Vas to pitamo?
– Bila je to stvarno impresivna izložba. Pokazala je puno toga što se događalo i ono najvažnije – jedinstvo boraca i naroda Mostara, Nevesinja, Gacka, Čapljine, Ljubinja i Stoca, koje je ključni faktor opstanka Bošnjaka u Hercegovini. Samo zahvaljujući tom jedinstvu, uspjeli smo se obraniti na uskom pojasu od samo 500 metara istočnog dijela grada, između dva agresora, VRS s jedne i HVO-a i HV-a s druge strane. Nismo imali oružja, streljva, hrane, goriva i vode, ali smo imali jaku volju i borbeni moral da ne dozvolimo finalno etničko čišćenje Hercegovine, koje bi se dogodilo da je Mostar pao.
O tome je govorio Suad Muharemović i upravo to jedinstvo je dovelo do uspješne obrane i, ono što je najvažnije, očuvanja bosanskohercegovačke supstance u Hercegovini, zahvaljujući čemu je obranjena država BiH na ovim prostorima, a Bošnjaci Hercegovine imaju kapacitet, i demografski i politički, da ravnopravno sudjeluju u svim procesima.
Imate li Vi odgovor na pitanje zašto tog jedinstva nema danas?
– Razloga za to je puno, ali je nesporna činjenica da je veliki broj odgovornih i kompetentnih ljudi i zapovjednika koji su vodili borbu za obranu Mostara, Hercegovine i BiH u proteklih 20 godina marginalizirano i nema nikakvu ulogu u vođenju političkih procesa. To nije slučaj samo u Mostaru i Hercegovini, tako je posvuda u BiH, i to je ono što nam je donio poslijeratni period. Razumijem politički pluralizam i bogatstvo različitih pogleda na politička događanja. Ne razumijem, međutim, da nema minimuma jedinstva oko najvažnijih, državotvornih pitanja koja određuju sudbinu i položaj naroda u Hercegovini. Ali, to ipak ne znači da tog jedinstva neće biti. Politika je takva i ono što se do jučer činilo nemogućim preko noći se mijenja. Optimist sam i vjerujem u jedinstvo kao trajnu tendenciju za izgradnju bosanskohercegovačkog društva.
Iste večeri kada je održana ova izložba, u Mostaru je organiziran skup podrške haškoj šestorci na kojem je nastupio Marko Perković Thompson. Nacionalne tenzije su bile dovedene do usijanja, slike Mostara i jakih policijskih snaga raspoređenih duž nekadašnje ratne linije razgraničenja obišle su svijet. Kako ste Vi sve to doživjeli?
– Thompsonov koncert podrške ljudima kojima se sudi za ratni zločin prema Mostarcima nikome nije donio ništa dobro. Organizatori su dobili dva šamara, jedan od predstavnika međunarodne zajednice, a drugi od vlastitog naroda, jer uz svu pompu uspjeli su skupiti nekoliko tisuća posjetitelja na koncertu na kojem je ulaz bio slobodan. I to, uglavnom, djece, dakle, uz silni trud i organizirani prijevoz.
I mostarski Hrvati su pokazali da ih ne zanimaju ove “pučke” predstave i da se oni ne identificiraju s bilo kakvim zločinima ili osobama kojima se sudi za zločine. S druge strane, obitelji žrtava, preživjeli logoraši i svi oni koji su preživjeli pakao istočnog dijela Mostara 1993. godine doživjeli su još jedan emocionalni udarac koji nikome nije trebao. Ali, Mostarci su i ovaj put pokazali zrelost i ostali dostojanstveni. Thompson je “odsvirao” svoje u Mostaru.
Zašto je Mostar u ovakvoj situaciji?
– Mostar je mjesto teškog ratnog sukoba i stradanja. To je bio brutalno podijeljen grad. Grad čiji je istočni dio poput Hirošime sravnjen sa zemljom, srušene su sve škole, ambulante, tisuće domova i sedam mostova. Sve što su generacije Mostaraca stvarale, pretvoreno je u prah i pepeo. Mostar je, iako teško razoren i podijeljen, imao snage za spor i bolan put pomirenja i ujedinjenja. Danas je to Grad u kojem se ipak zajedno živi i tako će biti zauvijek. Nije bilo lako praviti te korake ujedinjenja, ali smo iz perspektive žrtve pružali ruku pomirenja, radi naše djece i radi našeg Mostara. Rušili smo zidove i plotove podjela, jer smo se i u ratu borili za jedinstveni Mostar i Bosnu i Hercegovinu, a ne za pola ili dio nečega.
Istovremeno, izgradili smo u kratkom roku gotovo sve što je porušeno, uz pomoć međunarodnih donatora i sa istoka i sa zapada, i kao kruna svega, napravili smo svih sedam mostova i Stari most – kao svjetski spomenik mira i sve to za samo sedam-osam godina. Zahvaljujući tome, Mostar danas živi kao jedan grad, multietnički centar Hercegovine, a ne nikakav stolni ili podijeljeni grad. Sve su tiši i slabiji djelitelji i mrzitelji u Mostaru i svakim danom će sve više slabiti.
Što je, prema Vama, razlog ekonomskog zaostajanja Bošnjaka u Hercegovini?
– Moramo znati da je Mostar teško stradao i da su svi gospodarski kapaciteti u minulom ratu teško stradali. Što nije ubijeno u ratu, ubila je privatizacija, loše vođenje ili tržište. Hercegovina i njeno gospodarstvo imaju perspektivu kroz turizam koji je već danas glavna gospodarska grana u Mostaru koju, naravno, treba modernizirati i urediti, kroz poljoprivredu i obnovljive izvore energije. Za pravilan, strateški pristup gospodarskom razvoju Hercegovine, treba i kompetentan i stručan tim koji će svakodnevno raditi na ovom problemu. To je zadatak onih ljudi koji danas vode politiku Mostara i Hercegovine.
Gdje je danas Sarajevo u odnosu na Mostar? Je li dovoljno doći iz Sarajeva, dati kakvu zapaljivu izjavu i otići, a brojna mostarska, kao i stolačka pitanja, ostaviti neriješena?
– Mostar je u odnosu na Sarajevo tamo gdje je uvijek i bio. Daleko od očiju, ali nije daleko od srca. Sarajevo jest takvo kakvo jest, često samo sebi dovoljno, ali ključno je ima li u Mostaru i Hercegovini ima jedinstva i snage da se nametnu Sarajevu u rješavanju ključnih problema. Kada bi bilo takve politike, bilo bi puno manje problema u Hercegovini.
Nerijetko se u gradu na Neretvi čuje “…treba Safa ovdje”. Namjeravate li se vratiti u politiku?
– Da budem iskren, takav odjek dolazi i do mene. Nikad mi nije manjkalo ponuda da se vratim u politiku i sve sam ih odbio. Dakle, nemam namjeru obavljati bilo kakvu političku funkciju, uradio sam dovoljno kad je bilo najteže. Volio bih da nikad i ne pričam o politici, ali da bi se to ostvarilo, trebale bi biti sahranjene sve ideje “stolnog grada” ili grada iz dva dijela.
Dakle, dok god budu živjele te ideje koje kompromitiraju sve za što smo se borili u Mostaru, i ja ću govoriti i zagorčavati život nositeljima tih vrijednosti bez obzira s koje strane Mostara oni dolazili. Kao što sam rekao u jednom ranijem intervjuu, mene nikakva fotelja ne zanima.
U Mostaru tražim mjesto gdje ću biti sahranjen i našao sam ga. Ali u jedinstvenom i zajedničkom Mostaru, tako da svi oni koji ga svojataju ili dijele neće biti mirni dok god sam živ. To je moj dug prema mojim mrtvim i živim suborcima, koji najbolje znaju kroz šta smo sve prošli.
Gdje su promašaji bošnjačke politike u Hercegovini i kojim putem, uopće, ići?
– Mislim da je proteklih petnaest godina u Mostaru i Hercegovini, kada gledam iz ugla bosanske politike, provedeno u, za mene, neprihvatljivoj stagnaciji i defanzivnoj politici. U kontinuitetu je afirmirana atmosfera straha od majorizacije, i u toj atmosferi straha kreirana politika koja je, nogometnim žargonom kazano, igrala “bunker” umjesto da zabija golove. Istovremeno je, usprkos pobjedi probosanskih stranaka, u dva mandata HDZ-u prepušteno mjesto gradonačelnika. Zašto je to dopušteno, nikad mi neće biti jasno.
Strah je potpuno neutemeljen, jer u Mostaru nijedan narod nema ni natpolovičnu većinu, imamo značajan povratak Srba, kojima smo prvi pružili ruku još 1994. godine. Mostar je često bio žrtva političkih ustupaka zbog mira u Federaciji i to se mora promijeniti.
Osnovni uzrok ovakve politike vidim u nedostatku samopouzdanja i limitiranosti nekih ljudi koji su posljednjih petnaest godina kreirali bošnjačku politiku u Mostaru i Hercegovini.
Ne smije više biti ustupaka u Hercegovini, koju svojata Čović bez ikakvih opravdanih razloga. Ali se, također, zbog zajedničkog života, mora riješiti tzv. hrvatsko pitanje u BiH i posebno način izbora članova Predsjedništva, bez pristajanja na ultimatume.
I to pitanje će prvenstveno odrediti Hrvati između sebe. Unutar hrvatskog korpusa je sve više onih koji se protive ovakvim prijedlozima HNS-a.
To će sigurno biti urađeno na način koji će zadovoljiti istinsku potrebu svih bosanskohercegovačkih Hrvata, a ne samo onih u Hercegovini, na način za koji se zalaže i Katolička crkva, a koji će osigurati trajnu ravnopravnost na cijelom području BiH, a ne samo u jednoj regiji i u korist jedne stranke.
Bliži se 13. godišnjica obnove Starog mosta, kada Centar za mir i multietničku suradnju tradicionalno dodjeljuje nagrade ‘Mimar mira’. Nesumnjivo, i ove godine bit će priređen raskošan program?
– To je već tradicionalna manifestacija, da pokažemo da Mostar ne zaboravlja svoje prijatelje i samo je jedan dio aktivnosti Centra za mir. Kroz 16 godina rada prikupili smo značajnu arhivsku građu koja svjedoči o zločinima, urbicidu, ali i politici obnove suživota i predstavlja važno polazište za afirmaciju građanskih vrijednosti i pomirenja na prostorima Mostara i Hercegovine. U sklopu tih aktivnosti dodjeljujemo i dvije nagrade ‘Mimar mira’ i međunarodnu nagradu ‘Mostar Peace Connection’ ljudima i organizacijama koji su dali svoj doprinos uspostavi mira i pomirenja. Nema tu nimalo raskoši, ali ima puno ponosa i dostojanstva. Tako će biti i ove i svih sljedećih godina.