To jesu li hrvatski reprezentativci u rukometu podrijetlom iz Hercegovine u hrvatskoj javnosti ‘dobri’ ili ‘loši Hercegovci’, apsolutno je nebitno.
Piše: Dalibor Milas, teolog/Express.24sata.hr
Suprotno nekim pesimističnim predviđanjima, Hrvatska briljira na Europskom prvenstvu u rukometu, i to zahvaljujući, između ostalog, i rukometašima iz Hercegovine. U cijeloj toj meni nerazumljivoj navijačkoj histeriji još uvijek nisam siguran koji dio navijačkog korpusa je naporniji: onaj koji (još uvijek) odbija prihvatiti da su Hrvati iz BiH (čitaj: Hercegovci) važan faktor hrvatskih loptaških uspjeha ili onaj koji se uporno (i bezuspješno) trsi dokazati ovoj prvoj skupini da su i Hercegovci zapravo Hrvati.
I to nerijetko ne samo obični Hrvati, već oni najveći. Hrvati deluxe. Jedan dio Hercegovaca sebe doista smatra onim “pravim Hrvatima” starog i tuđmanovski autohtonog kova. Uz to, naravno, dolazi i doza političkog podbadanja o „(ne)plaćanju poreza u RH“. I tako sport, kao i svaki put, padne u drugi plan. Čini mi se da mi imamo tu fantastičnu sposobnost da iz svega mogućeg izvučemo samo ono irelevantno. Kako u sportu, tako i inače.
Hercegovci su jedno vrijeme u Hrvatskoj (te na poseban način u Zagrebu) bili otvoreno prozivani kao glavni i odgovorni za loše stanje u državi. Bili su krivci za sve. Sjećam se jednog neugodnog iskustva s jednim zagrebačkim taksistom koji je na moje prilično pristojno pitanje “Imate li puno posla?” postao prilično agresivan i u onoj toksičnoj provali frustracija mene, tada 20-godišnjeg hercegovačkog studenta i „sve ostale Hercegovce“ okrivio za sve svoje poslovne i ljubavne neuspjehe. Tada mi mnogo toga nije bilo, ali shvatio sam s vremenom. Lakše je i komotnije pljuvati po nekom uspješnom “dotepencu” i optuživati ga krađu, nego demokratski prosvjedovati i rušiti političku oligarhiju i kriminalce ili pak preuzeti u svoje ruke uzde vlastitog života.
Vanjski neprijatelji uvijek dobro dođu. No, takve kvalifikacije nisu dolazile samo od slučajnih anonimusa, već i od predsjednika države pa sve do “prosvijetljenih” književnika i uglednih novinara. Danas to više nije slučaj. Hrvatska javnost je prilično stasala. Preživio je tek jedan politički sram. Javnost je naime često doživljavala Hercegovce kao jednu neugodnu političku epizodu iz prošlosti koju bi rado zaboravila, ali joj to još uvijek ne polazi za rukom. Ovaj jedini društveno prihvatljivi antagonizam je početkom ovog tisućljeća uveden u politički i medijski život Hrvatske (i Zagreba) kao nešto najnormalnije. Javnost nije imala nikakvih problema okarakterizirati stanovnike jedne cijele regije kao izvjesni kriminalni milje i ožigosati ih kao „one koji uništavaju Hrvatsku“.
Stvaranje navike prozivanja ili hejtanja jedne skupine determinirane regionalnim biljegom je ne samo etički, nego i, ako analiziramo dostupne podatke, činjenično neispravno. No, upravo na tom šovinističkom valu su neki bez ikakvih posljedica osvajali najviše i najčasnije političke funkcije u državi. Dvadesetak godina kasnije više nema subjektivnih huškačkih tekstova ili političke demagogija kojom se tankoćutno RH stanovništvo zastrašivalo “zlim Hercegovcima”. Danas ovaj antagonizam izađe na površinu tek u predizbornim kampanja ili u poslijeizbornim analizama i potragama za dežurnim krivcima.
Iz perspektive naroda se s druge strane mnogo toga nije promijenilo, no ti uopćeni i paušalni stavovi su ionako nebitni u cijeloj priči i tek hrana za akvarijske ribice kojoj ne treba pridavati veliku pažnju. Riječ je o klasičnim stereotipima regionalnog karaktera: Purgeri su umišljeni i arogantni likovi koji misle da svijet počinje na Ilici, a završava na Cvjetnom, Bosanci su humoristični i glupi, Istrani su kripto-jugoslaveni, Dalmatinci su lijeni, svi Ličani se „rukuju“ kao Joso Mraović, Slavonci pričaju kao da su u slow motionu, a Hercegovci su lopovi i krkani. Nisu Hrvatska i Zagreb nikakva iznimka.
Slično vrijedi vjerojatno u svakom mnogoljudnijem društvu i državi. Ono što su prigodno Hercegovci ili nekad Dalmatinci u Zagrebu, to su primjerice Sandžaklije u Sarajevu, odnosno Crnogorci u Beogradu. Stanovnici glavnih gradova se poslovično smatraju vrjednijima od ostalih, dok se na “južnjake” u etničkom korpusu gleda kao na posljednju rupu na svirali. Ovaj fenomen je dakle prisutan u većini društava i država. Posve je drugi par rukava što se ovaj folklor kod nas nerijetko koristi u dnevno-političke svrhe. Jedan drugi mit je onaj da su „doseljenici“ uništili kulturu većih gradova, kao što su u hrvatskom slučaju Zagreb ili pak Split. Činjenica jest da su nekad gradske elite činili profesori, kulturnjaci i akademici. Danas ih čine građevinski poduzetnici i razni biznismeni. To nije samo hrvatski fenomen, nego stvarnost suvremenog svijeta koja se zapravo i ne mora promatrati kao nešto tragično.
Zagreb kao jedna europska metropola ima jedan asimilacijski kapacitet kakvim se ostali glavni gradovi zapadnog Balkana ne mogu baš pohvaliti. Vjerujem u, između ostalog, potencijal naših gradova koji mogu oplemeniti doseljenike i ponuditi im nove perspektive. Također sam uvjeren u iskrenu želju pridošlih da unaprijede ne samo sami sebe, već i vlastitu sredinu. Koliko god su Zagrebu i Splitu potrebni njihovi “hercegovci”, odnosno vlaji, isto toliko su i njima potrebni Zagreb i Split. Oni više i ne mogu jedni bez drugih. I to je ta nova Hrvatska.
To jesu li hrvatski rukometni reprezentativci podrijetlom iz Hercegovine u hrvatskoj javnosti sada „dobri“ ili „loši Hercegovci“ – apsolutno je nebitno. Kolektivnu identifikaciju s pobjednicima poštujem samo ako smo spremni učiti iz uspjeha, a ne tratiti vrijeme trljajući nekome na nos kako su Hercegovci ključ hrvatskog uspjeha te kako su njihovi privatni uspjesi iza kojeg stoje konkretna imena i prezimena sportaša nekakav varljivi dokaz naše kolektivne superiornosti. Kako god da završi hrvatska rukometna priča u Skandinaviji, jedno je jasno: iluzorno je i opasno skrivati se u čoporu iza nekoga. Neovisno o tome jesu li to vanjski neprijatelji ili pak naši pobjednici.