Piše: Emil Karamatić/neznase.ba
Prijavio sam se i hitro smjestio u hotelsku sobu.
Na recepciji sam ostavio osobnu kartu ili možda putovnicu. Ne sjećam se. Rekao sam da ostajem narednih mjesec dana.
Novinarsku akreditaciju sam ostavi u jakni. Pomislih u zlu ne trebalo ako budem morao dokazivati da sam taj ja, baš ja, i da ni u ludilu ne bih želio biti neko drugi.
Pješice sam krenuo od Slavije. Košava je pojačavala. Snijeg, kao prašina, takav je jedino u Beogradu, neumoljivo padao. Ništa ljepše od beogradske, zimske, noćne šetnje.
Meni ne vjerujete, pitajte moga druga Simu sa Čubure.
Pernata jakna, kapa, šal i rukavice. Neizostavna je bila i kožna novinarska torba sa opremom za snimanje. Bez pretjeranih opisa izgledao sam kao svaki beogradski poštar koji se probijao do nove adrese.
Prošao sam kraj Beograđanke, ispred mene su se pružale – Terazije. Zaustavio sam se kod hotela Moskve, pogledam lijevo – strmo krivuda Balkanska.
Skoro da sam se niz nju otkotrljao. Zamišljam kako prolijećem pokraj hotela Prag i zaustavljam se kod hotela Pošta, preko puta željezničkog kolodvora.
Uz duboki uzdah okrenuo sam se na desnu stranu pomislivši da odem do Trga Nikole Pašića, nekada Marksa i Engelsa ili bulevar Revolucije. Misli su se redale, slagale se tolikom brzinom da sam počeo gubiti započetu misao.
Sjetio sam se 1985 i koncerta „Rock maj“. E ta misao mi nije mogla pobjeći. Uhvatio sam se za nju ko’ pijan plota.
Dvadeset jugoslavenskih rock grupa su pjevale do kasno u noć. Bila je to svirka za pamćenje.
Mediji su slijedeći dan, sjetim se tog detalja, objavili da je na koncertu bilo preko 120 tisuća zaljubljenika u yu rock glazbu.
Ne odoh na Trga Nikole Pašića, nego sam nastavim s ciljem, pravo prema Kalemegdanu.
Na trenutak sam se zaustavio ispred hotela Balkan, ali pogled mi odvlači palača Albanija i prvi korak u Knez Mihajlovoj.
Na Kalemegdanu me čekala moja draga Vlatka, ljubav iz rane mladosti, liječnica na Instituta za majku i dete.
Od kud nje u Beogradu a mene u Mostaru, izgleda kao da ne znam.
Hm, da, ne znam.
Ta naša jugoslavenska priča ratova, progona i poetsko guslarskog nacionalizma s početka devedesetih nas je smjestila na pozicije koje smo prihvatili i ne pitajući se kako sad to.
A od kud nas zajedno u Beogradu?
Eeeee, to znam.
Oprostila mi je za 15 minuta kašnjenja kad sam joj rekao da su me na pola Knez Mihajlove, tu negdje na ulasku u Zmaj Jovinu zaustavili poznati taktovi, meni drage pjesme, Vlade Divljana. (Ljubavi).
Kod spomenika francuskim vojnicima, zagrljeni smo je pjevali.
Košava se stišavala.
Tri sata iza ponoći, dok je Beograd bio u dubokom snu, probudila me i rekla:
„Ljuuubavi, sneg još pada“.