Razgovarao: Ibro Čavčić/Klix.ba
Kroničar surove bh. stvarnosti, svjedok ljudske beskrupuloznosti i gluposti, aktivni promatrač povijesne nepravde u konfliktnim područjima širom svijeta, Ron Haviv ovih dana ponovo boravi u Sarajevu. Svoju bogatu biografiju, koja ga je proslavila širom svijeta, ostavio je iza sebe. U Sarajevo je ponio samo svoju neobičnu jednostavnost i umjetničku genijalnost. Ono zbog čega je tu rado viđen gost.
Ratni strahovi i postratna razočarenja
Haviv je nadživio mnoge balkanske krvnike, gospodare rata i moćnike, a njegove fotografije nadilaze njihove krvave predstave i još krvavije naume. One će ostati kao trajni dokumenti, u muzejima i galerijama širom svijeta, da upozoravaju na gnjusnu povijest. S druge strane, autor još uvijek svjedoči postkonfliktnim nepravdama u istim takvim društvima, napose u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je danas ponovo u Sarajevu.
“Svjedočio sam 1992. godine kratkom ratu u Sloveniji i nešto dužem ratu u Hrvatskoj. Proveo sam neko vrijeme u Vukovaru. Nisam bio optimističan kad sam dolazio u Bosnu. Moj prvi posao bio je u Bijeljini, krajem ožujka, početkom ztavnja. Danas sam razočaran jer BiH nije pronašla put da se pomjeri naprijed i što mirovni sporazumi kojima se nastojao zaustaviti rat nisu uspjeli doprinijeti napretku. Razočaravajuće je kad vidite koliko života je izgubljeno za zemlju koja nije zemlja u ovom trenutku”, kazao je na početku razgovora Haviv za Klix.ba.
U ratnim trenucima, dok su ljudi ginuli, često se sticao dojam da mladi fotoreporter malo toga može uraditi za Bosnu i Hercegovinu, osim fotografijama poslati istinu u svijet. Eventualno, pozvati u pomoć. No, značaj njegovih fotografija tek je postepeno isplivavao na vidjelo, što je naposljetku koristilo i kao dokazni materijal na Međunarodnom sudu pravde u Haagu.
“Fotodokumentacija ratnih zločina u Bijeljini, Sarajevu, Manjači, Trnopolju i svim drugim mjestima poziva na određenu odgovornost. Zato tu ima razočarenja, ne samo za mene, nego i za moje kolege koji su radili ovdje. Za vrijeme ta tri rata ubijeno je najviše novinara od Drugog svjetskog rata, tako da je to bilo vrlo opasno mjesto za novinare. Mnogi su osjećali da ne treba mariti za naše priče i da nema smisla biti ovdje. Ja sam ipak smatrao da treba ostati ovdje i dokumentirati stvari, u nadi da će biti nekih reakcija iz svijeta. To se na kraju i dogodilo, ali kasno”, prisjetio se Haviv.
Za to vrijeme riskirao je svoj život, a našao se čak i na crnoj listi Željka Ražnatovića Arkana. Na pitanje je li osjećao strah dok je izvješćivao iz ratnih zona, odgovorio je da je uvijek bio uplašen dok je boravio u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata.
“Samo budalu ne bi bio strah”, povjerio nam se.
“Biography of Photo”
“Biografy of Photo” je dokumentarac koji daje objašnjenje o dvije fotografije Rona Haviva, jedne iz Panama Cityja 1989. godine i jedne iz Bijeljine iz 1992. godine.
“Dr. Lauren Walsh i ja radimo na tom projektu. Mi zapravo želimo istražiti na koji način su te dvije fotografije, iz različitih podneblja, utjecale na društvena zbivanja. Naposljetku ćemo, nadam se, dati odgovor na pitanje kolika je moć tih fotografija. Želimo istražiti što se dogodilo pet godina nakon što je zabilježen taj trenutak, pa onda 10, 15, 20, 25 godina kasnije… Dokumentarac objašnjava sve te periode, kao i to kako su na kraju fotografije zaboravljene. Obje su se vrlo brzo proširile, jer su rađene za ugledne svjetske magazine”, kazao je Haviv.
Razlozi dolaska u Sarajevo
Poslovno je stigao u Sarajevo, a trenutno radi na nekoliko projekata od kojih su najvažniji “Projekt mira”, projekt “Izgubljene filmske trake” i “Tranzicija”.
“Kroz ‘Projekt mira’ istražujemo definiciju mira u Bosni i Hercegovini, odnosno tražimo odgovor na pitanje što znači mir u ovoj zemlji. Na tome ćmo raditi nekoliko mjeseci, ali u ovom trenutku ne mogu otkrivati puno detalja. U svakom slučaju ćemo podijeliti sve informacije kad za to dođe vrijeme”, kaže Haviv.
Uz ostalo će u sklopu WARM Festivala, koji se održava od 28. lipnja do 2. srpnja, dati podršku mladim neafirmiranim fotografima.
Projekt “Tranzicija” je u sklopu festivala, a organiziran je u partnerstvu s Chicago Art Projectom i Centrom za postkonfliktna istraživanja. Riječ je o izložbi koja govori o periodu tranzicije u BiH, Kongu, Kolumbiji i SAD-u, a otvorit će je upravo Ron Haviv. Bit će postavljena na mostu na Skenderiji, a najavljeno je da će imati i akademsku komponentu, tj. konferenciju na kojoj će stručnjaci pokušati tretirati fenomen tranzicije i vidjeti postoje li sličnosti i koje su razlike.
“Izgubljene filmske trake”, odnosno petominutni dokumentarni film, također će biti predstavljen u sklopu festivala, a riječ je o fotografijama Rona Haviva, koje se nalaze na fotografskim trakama, a koje je skupljao preko 25 godina.
“Odlučio sam da na osnovu tih fotografija, za koje nisam imao pojma što se nalazi na njima, kreiram knjigu, petominutni film i internetsku stranicu. One nikada ranije nisu objavljene. Na taj način sam pokrenuo kulturu sjećanja na stvari koje sam ja zaboravio, ali i ljudi koje sam fotografirao. Taj projekt podsjetit će također kako smo se koristili fotografijom u našim svakodnevnim životima. Osim toga smo pokrenuli i projekt izgubljenih fotografija u Sjedinjenim Američkim Državama”, zaključio je Haviv.
Fotografija iz Bijeljine
Fotografija iz ožujka 1992. godine, uhvaćena kroz neskriveni objektiv Rona Haviva dok je stajao nasuprot Arkanovih “Tigrova”, ovjekovječila je iživljavanje nad ubijenim bijeljinskim civilima. Ono što će naredne tri i pol godine postati brutalna bosanskohercegovačka stvarnost, a dva i pol desetljeća kasnije predmet istraživanja.
Na fotografiji koja je obišla cijeli svijet vidi se kako Srđan Golubović, u svijetu elektronske muzike poznatiji kao DJ Max, stoji iznad mrtvih tjelesa, sa kalašnjikovom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, i šuta Tifu Šabanović u glavu.
Ron Haviv ističe da su reakcije na tu i takve fotografije, primjetne i u dokumentarcu “Biography of Photo”, bile uglavnom različite, a da su one najviše zavisile od političkih i osobnih uvjerenja.
“Reakcije su različite, ali ljudi su uglavnom iznenađeni kad vide takve fotografije i najčešće su empatični prema žrtvama i osjećaju odbojnost i revolt prema zločincima”, kazao je američki fotoreporter.
Dodao je da fotografi trebaju stalno voditi računa ima li njihova fotografija nekog učinka, hoće li promijeniti neke stvari nabolje.