Nakon što je u sarajevskomzavodu za zapošljavanje pao i slomio kuk, novinar Muhamed Kovačević putem svog Facebook profila podijelio je svoje bolničko iskustvo sa javnošću. Nakon svega što je tamo doživio, svojim facebook prijateljima opravdano je poželio da nikada ne završe u bolnici, a pročitajte i zašto.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti i u izvornom obliku:
“Nakon što sam tresnuo u birou, pri tome ne znajuc ni sam kako sam uopste ustao, pokupila me hitna, i odvukla ka vojnoj bolnici. U vojnoj bolnici sam morao cekat, oko 10im, da li ima mjesta ili nema, da bi na lično insistiranje jednog od tehnicara, bio uvezen u urgentnu salu. Tako vam u biti funkcionise famozni put pacijenata. Nakon sto sam slikan, i kada su mi javili da sam slomio kuk, i da cu morati hitno na operaciju, u sporednoj sali, su mi uzimali podatke, i uzorke za kovid test, te me pripremali za bolnicki smjestaj. Sve je to radio 1 tehnicar, sa cijim sam rodjakom saznao tada isao u srednju skolu.
Posto je ortopedija u vojnoj bolnici na 7 spratu, a oni nisu znali moje kovid stanje, ja sam umjesto na 7 zavrsio na 6 spratu, sa maskom na ustima, gdje sam prvi put samostalno se morao u velikoj boli, prebaciti sa kreveta u drugi krevet, her djevojka koja me dovezla do 6 sprata, nije uspjela pravilno da me vozi, a kamo li da me pomjera.
Cekajuci rezultate testa, koji bi mi omogucili povratak na inace planirani 7 sprat, prebacio sam ja koju rijec, sa Petrom Maricem, legendom unioninvesta, koji mi je u vrlo kratkom razgovoru, rastabirio sve od poslova unioninvesta, preko Alije Budnje, pa do informacija u kojim mu drzavnim institucijama su zaposlene kcerke, a posljednja recenica mu je bila da je on miran covjek, prije nego je odveden u operacijonu salu, da rijesi stomacne probleme.
Nakon neka 3 sata, po mene je dosla sestra sa 7, i tada sam drugi put, samostalno u velikoj boli se morao prebaciti iz jednom kreveta u drugi.
Na 7 sprat sam stigao oko 18: 30, a u bolnicu sam primljen u 12 i 30.
Tu sam cekao jos sat vremena, da stignu rezultati kovid testa, kojeg sam izvadio u 12: 30 takodjer.
Nakon sto je test pokazao da sam negativan, morao sam samostalno treci put, se prebaciti u velikoj boli, sa kreveta, na neki plato, koji je ppkrivao jedva 50%, mog tijela, i sa kojim sam odvezen u kupaonicu, gdje sam se sam okupao, u velikoj boli, pri tome mi je dio ispod ramena bukvalno visio iznad te plohe.
Nakon sto sam zavrsio kupanje, prevezen sam, do operacione sale, gdje sam opet se morao samostalno prebacivati, sa kreveta na ovaj put pokretnu traku.
Nakon sto sam rekao, da ja zaista vise nemam ni mrvu snage da se prebacim, iz jednog mjesta na drugi, profesor koji me trebao raditi, se prodrao na mene da moram da se prebacim, a sestra koja me dovezla je rekla, da pozurim jer nju cekaju i drugi pacijenti. Ja ni sada ne znam, kako sam se uspio prebaciti na tu traku, ali znam da mi je anesteziolog, od kojeg sam trazio da me uspava, savijao u loptasti oblik, kako bi mi mogli dati, tkz. spiralnu laktozu. Posto nisu imali, dovoljno dugu iglu, ekipa mi je bockala ledja punih 15 minuta. Dok nisu ovarisali pravo mjesto, gratis sam imao gledanje doktorovog stemanja cekicom mog kuka.
Ne znam tacno kada su me zavrsili, ali znam da su me radili oko 5 sati. Jer su mi to prijavili drugi. Od tog trena pa evo do sada, uvidio sam, da u ovoj bolnici u ambulanti, oni ne posejeduju ni obicni reglan, protiv stomacne mucnine, da ne pricam da u bezglutenskom meniju, mi redovno donose kukuruzu sa psenicnim brasnom, i povlakom.
Ja se osjecam postidjeno.
Nikad u zivotu nisam bio omalovazavan na ovakav nacin.
Ovo nije prica o pojedincima.
Ovo je prica o sestemu, sistemu kojeg nema.
Pozelio bi vam da nikada ne zavrsite u bolnici.”.