Prevelika za Europu, premala za svijet: Tko će sada smiriti alfa-mužjake uvijek spremne za natjecanje tko je jači

Pinterest LinkedIn Tumblr +

U novom globalnom poretku nedostajat će nam Angela Merkel, sa svim nesavršenostima, dilemama i dihotomijama.

Angela Merkel simbol je Njemačke i njezine unutarnje kontradikcije koju je, kad je riječ o geopolitičkoj dimenziji, pregnantno opisao Nijemac koji je karijeru ostvario u SAD-u, Henry Kissinger: Prevelika za Europu, premala za svijet.

“S jedne je strane marljiva znanstvenica-državnica, blagoslovljena sposobnošću razumijevanja složenih pitanja i objašnjavanja posljedica, s druge je strane kolebljiva političarka koja se muči u preobrazbi analize u akciju. Baš kao što njemačke tvrtke briljiraju u postupnim inovacijama, ali se bore s onima koje ometaju taj proces” i nude brze skokove. Piše Tom Nuttall u novom The Economistu.

U studenom 2016. godine, na oproštajnoj turneji, bivši američki predsjednik Barack Obama posjetio je Berlin. Razgovarao je s kancelarkom Angelom Merkel i pohvalio njezin “integritet, istinoljubivost i promišljenost”. Važne poruke u trenutku kad se u SAD-u novi predsjednik, populist Donald Trump, pripremao preuzeti vlast.

Obama je i u Njemačkoj bio nada nakon katastrofe koju je iza sebe ostavio George W. Bush. Angela Merkel tada je tri godine kancelarka i Obama je odabire za važnu sugovornicu. “Moja curica”, kako ju je zvao Helmut Kohl, međunarodni je ugled stvorila brzo. I nije ga gubila. Ni u najtežim danima mandata, 2015. i 2016. godine, kad je njezina izjava ocijenjena kao poziv izbjeglicama da uđu u Europu, gospođa Merkel je zdušno branila odluku koja je bila ljudska, odluka kćeri protestantskog pastora, žene koja je živjela iza željezne zavjese. Put slobode koji ju je doveo na naslovnu stranicu časopisa Time. Zbog postojanog moralnog vodstva u svijetu gdje ga nedostaje, i to u trenutku kad cijela Europa na nju baca drvlje i kamenje. Za Time je ona “kancelarka slobodnog svijeta”.

“Mogu samo reći da je kancelarka Merkel bila izvanredan partner, vjerojatno jedini preostali lider među našim najbližim saveznicima koji je bio na sceni kad sam stigao”, rekao je Obama 2016. Neposredno prije dolaska njih su dvoje potpisali uvodnik u poslovnom magazinu Wirtschaftswoche. Apelirali su na trajnu suradnju na temelju principa koje dijele u borbi protiv klimatskih promjena, jačanju kolektivne obrane unutar NATO-a i promicanju slobodne trgovine. “Vrijednosti demokracije, pravde i slobode čine temelj naših uspješnih ekonomija”, napisali su.

A Bijelu je kuću već redizajnirao, interijerski i politički, Trump. Pa su i mnogi drugi mediji kancelarku Merkel proglasili novim zaštitnikom standarda liberalne demokracije. Liderica slobodnog svijeta.

Obama je u laudama gospođe koja je tada 11 godina vodila najveću europsku ekonomsku silu ostavio, svjesno ili ne, određenu, ha, nedoumicu. Pohvalio je njezinu predanost da prvo gleda interese njemačkog naroda. Da bi to zatim ublažio tezom kako ona shvaća da je, za dobro vodstvo nacije, potrebno globalno angažiranje.

Ovih su dana mediji i stručna periodika zasuti tekstovima o vanjskopolitičkoj ulozi kancelarke. Na mnogim sam mjestima pronašao brojne kritike zaštite njemačkih interesa kao primarnog vanjskopolitičkog strategema. Posebno se to prelama na pitanju odnosa prema Narodnoj Republici Kini. Angela Merkel fascinirana je tom zemljom. Brzinom razvoja, prilagodbom. I vidjela je ondje ogroman potencijal za njemačku izvozno orijentiranu privredu. Sporo je reagirala na destruktivne politike koje je potencirao kineski predsjednik Xi Jinping. Uvijek odajem priznanje Trumpu da je Zapadu osvijestio, ne na idealan način, kinesku prijetnju, ne (još) vojnu, nego kulturnu i trgovinsku. Sustavnu. EU će to staviti u službeni dokument tek 2019. godine.

Henning Hoff iz njemačkog Vijeća za vanjske poslove ističe kako je kod nje vidio “divljenje kineskoj ekonomskoj moći koja graniči sa strahopoštovanjem”. I zato je samo oprezno pokretala pitanja ljudskih prava. I to je točno.

Plijen je postao lovkinja

Veliki međunarodni igrači, sve odreda alfa mužjaci, te su 2005. godine bili uvjereni da im Njemačka, nakon odlučnog Gerharda Schrödera, na pladnju daje “curicu” koju će lako smazati. Na prvom summitu EU, u prosincu 2005. godine, britanski premijer Tony Blair, odgovoran za kaos na Bliskom istoku nakon nepotrebnog rata u Iraku i za krah politike “trećeg puta” – laburisti do vlasti ne mogu od 2010. godine, i francuski predsjednik Jacques Chirac, koji će kasnije biti prvi šef vlade ove zemlje koji je optužen nakon mandata. Njih su se dvojica svađala oko sedmogodišnjeg proračuna, a ostali su gledali. I onda je gospođa Merkel, tada samo tri tjedna na kancelarskom položaju, ušla u raspravu, upozorila ih da i drugi imaju “crvene linije”, poučila ih o detaljima proračuna i nakon sati pregovora postigla kompromis. Obojica su bili ljuti jer su pali u drugi plan. Plijen je postao lovkinja. I tako je bilo svih 16 godina. Bivša američka državna tajnica Madeleine Albright nazvala je SAD “nezamjenjivom nacijom” (od čega je počela odustajati već demokratska Obamina administracija), a Europa je jednoglasno kancelarku Merkel proglasila nezamjenjivom Europljankom: briljantno informirana, mnogo ulažući u osobne odnose i posjedujući gotovo nadljudsku pregovaračku izdržljivost. Takvom ju je opisao The Economist. Christine Lagarde, predsjednica Europske središnje banke, rekla je da je Merkel na svaki sastanak došla briljantno pripremljena. Poznavala je temu u detalje. Fizičarka. Znanstvenica u politici. Dodajem i posebno važnu suzdržanost emocija. Koje, svjedoče nebrojeni slučajevi, često zaustavljaju argumentiranu, analitičnu diskusiju i postizanje kompromisa. Olaf Scholz, kancelarski kandidat SPD-a, ima neke od tih karakteristika.

Uložila je velik napor da Vladimira Putina, koji ostaje u sedlu i nakon nje, pretvori u saveznika Zapada. Aneksija Krima bila je prijelomnica. U tom trenutku Merkel, koja je mijenjala mišljenje – John Maynard Keynes je jednom od kritičara koji su mu predbacili isto rekao (parafraziram): “A vi ne mijenjate mišljenje u skladu s novim okolnostima” – odustala je od njemačkih interesa. Pokrenula je mehanizam sankcija iako je Njemačka zbog toga najviše patila – i pati – ekonomski.

U izlasku Ujedinjenje Kraljevine iz članstva u EU kancelarka Merkel je, opet na nužno na korist Njemačke, uložila velik napor da članice Unije ostanu jedinstvene. Nije bilo ispadanja iz stroja kao u slučaju odnosa s Kinom, Rusijom, Trumpovim SAD-om. Do posljednjeg trenutka, do formalnog izlaska Londona iz članstva 31. siječnja 2020., u doba hrvatskog predsjedanja što je dokaz da povijest ima tendenciju biti zlobna: London je iz EU ispratila zemlju protiv čijeg se ulaska u članstvo borila svim sredstvima.

Njezin je globalni doseg uži od europskog. Vidi Kissingera s početka. Dijelom i zato što je bila kancelarka kriza. Tri godine nakon dolaska na vlast izbija globalna financijska kriza koja se zatim prelijeva u europsku suverenu krizu kad je trebalo spašavati euro i posljedično Uniju. Nadovezuje se migrantska kriza i zatim Trumpovo razotkrivanje američkog strateškog okreta od Europe koji je počeo u Obamino doba. Nedostajala joj je francuska podrška jer je Chirac bio na odlasku, a Nicolas Sarkozy i François Hollande nisu bili na razini zadatka. Kad Sarkozy kreće u libijsku avanturu da sakrije veze s diktatorom Gadafijem, Merkel mirno odbija sudjelovanje.

“Ona kombinira ‘kulturu suzdržanosti’ s ‘kulturom odgovornosti’”, tumači dr. Johannes Varwick s Martin-Luther-Universität Halle-Wittenberg za Deutsche Welle. Kad dodamo Obaminu “istinoljubivost”, ne treba čuditi sljedeće. Angela Merkel 2017. godine razotkriva Europi bolnu stvarnost: “Vrijeme u kojemu smo mogli potpuno ovisiti o drugima u određenoj je mjeri završilo.” Tek dvije godine nakon toga će francuski predsjednik Emmanuel Macron progovoriti o “NATO-u u stanju moždane smrti”.

Dubravka Šuica je potpredsjednica Europske komisije zadužena za demokraciju i demografiju. U jednom razgovoru za Jutarnji TV, a poslije i u nekoliko tekstova, definirala je novu politiku kad je riječ o migracijama. EU treba migrante jer se drukčije neće moći nositi s demografskim problemima. Ali, navodi, te migracije moraju biti upravljane. I kancelarka Merkel se s time potpuno slaže. Migrantska kriza 2015. godine ubrzala je rast radikalno desnih političkih opcija u Europi, Alternativa za Njemačku će ući u njemački parlament, Bundestag. Ali, EU je bila potpuno nepripremljena za taj val. Merkel je djelovala emotivno, možda i prvi put kad je riječ o teškim odlukama, ali što je bila alternativa? U skladu s doktrinom promjene mišljenja prihvatit će prijedlog formiranja pakta s Turskom. Danas nema prijetnje takvog migrantskog vala jer je Unija pripravnija. Ali i dalje nije riješila zajedničku politiku prema migracijama. Vjerojatno i zato što se tu Merkel držala po strani.

Merkel-stil

Nial Ferguson je u Bloombergu napisao “Merkel-stil je bio dogovor u zadnji čas, obično sklepan u satima pred zoru, u ponedjeljak ujutro, neposredno prije otvaranja financijskih tržišta. To je značilo da se spašavanje (neke zemlje, eura) dogodilo, ali tek nakon maksimalne neizvjesnosti i najveće ekonomske štete.” Citira i Marija Montija, bivšeg europskog povjerenika i kasnije premijera talijanske tehničke vlade: “U Njemačkoj još uvijek misle da je ekonomija grana moralne filozofije.” Za Fergusona nema dvojbe: kancelarka na odlasku je precijenjena kod kuće i u inozemstvu. I on je skovao pojam, “merkelvelizam”. “Njezin bivši ministar obrane, Karl Theodor zu Guttenberg, jednom mi ju je opisao kao vrhovnog taktičara, čija je ‘merkelvelistička’ vještina manevriranja – njezin genij za maksimiziranje svojih mogućnosti i uklanjanje suparnika – nadoknadila njezin nedostatak strategije. Jedna od posljedica ovog firentinskog dara je nizak stupanj lika koji se na kraju pojavio kao njezin nasljednik, duboko razočaravajući kandidat za kancelara CDU-a, Armin Laschet.”

Američko Vijeće za vanjske poslove nešto je blaže: “Nadimak ‘vođa slobodnog svijeta’ oduvijek je bio određeno pretjerivanje. Istina je da je Merkel, u usporedbi s populističkim moćnicima poput Trumpa, brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara ili britanskog premijera Borisa Johnsona, izgledala kao oličenje racionalnog i postojanog vodstva. No, kako smo utvrdili R. Daniel Kelemen, profesor sa sveučilišta Rutgers, i ja, Matthias Matthijs, Merkel se uglavnom vodila onim što nazivamo merkantilizmom, sustavnim davanjem prednosti njemačkim komercijalnim i geoekonomskim interesima nad demokratskim vrijednostima, ljudskim pravima i solidarnošću unutar EU.” Posebno u slučaju odnosa s Kinom.

Većinu navedenog iz pera Matthiasa Matthijsa potpisujem. Ali ne smije se zaboraviti da je mijenjala stavove, prilagođavala se turbulentnim promjenama svih dimenzija globalnih odnosa. Nije slučajno nedavno rekla da će joj nakon silaska s kancelarskog položaja najdraže biti što više neće morati stalno donositi teške odluke. Bivši američki predsjednik Bill Clinton je žalio za tom moći. Putin i Xi je se ne žele riješiti, Trump tvrdi da bi ih i dalje morao donositi. Svijest o odgovornosti razlikuje je od njih kao i želja da se iz krize izađe sa što manje potresa. Uz niz pogrešaka koje to donosi. A da počnem nabrajati pogreške Winstona Churchilla, De Gaullea, Mitterranda, Kohla, Schrödera? Margaret Thatcher?

U novom globalnom poretku koji se počinje kristalizirati kao “stalna na tom svijetu samo mijena jest”, nedostajat će nam takva Angela Merkel, sa svim nesavršenostima, dilemama i dihotomijama. Tko će sada smiriti alfa mužjake uvijek gotove za potvrđivanje po pitanju tko je jači, ljepši, bogatiji ili ima ljepšu ženu, kao što je ona smirila Blaira i Chiraca? Nedostajat će jedina ozbiljna znanstvenica koja je politici pristupala erosom znanstvene metode i briljantnim poznavanjem detalja.

Kako bi dobro izgledao svijet da ga vode Kamala Harris, Angela Merkel i Jacinda Ardern, sa Zapada, možda Elvira Nabiullina iz Rusije. Kina nema kandidatkinje. Što govori o dubini problema s kojim se suočava.

 

(izvor: jutarnji.hr)

Share.

Comments are closed.