Budući da se kupnja vlastitog doma i roditeljstvo čine sve nedostižnijima, mladi najmoprimci daju prednost svojim ljubimcima — unatoč sve većim troškovima.
Kada učiteljica Alli Ruiz traži novi stan, prioriteti joj nisu luksuzni dodaci poput dvorišta ili klima-uređaja. Umjesto toga, ona i njezin suprug traže ono što je najbolje za Subi, njihovog četverogodišnjeg mješanca.
No, pronalazak stana za ovaj par iz Santa Cruza nije bio lak zadatak. Mnogi oglasi ne navode primaju li kućne ljubimce, a oni koji ih primaju često imaju stroga ograničenja. Ruiz trenutačno traži novi stan u San Diegu (Kalifornija) i filtrira pretrage isključivo na opcije koje dopuštaju ljubimce, zbog čega joj preostaje tek šačica stanova na izbor.
„Da mogu kupiti vlastitu nekretninu, kupila bih je”, kaže ova 25-godišnjakinja. „Tada ne bih morala brinuti o ovome.”
Stanodavci u SAD-u imaju zakonsko pravo ograničiti iznajmljivanje nekretnina stanarima s kućnim ljubimcima na temelju pasmine i težine životinje. Ruiz se s tim suočila iz prve ruke kada je udomila Subi 2022. godine, da bi ubrzo shvatila kako joj možda neće biti dopušteno držati psa u stanu jer osiguranje stanodavca nije pokrivalo pse koji imaju ikakve veze s pit bullovima. Stanodavac je na kraju ipak popustio nakon što je vidio koliko je pas zapravo malen.
U to je vrijeme Ruiz plaćala najamninu od 2.000 dolara mjesečno, što je uključivalo oko 100 dolara godišnje za takozvanu „stanarinu za ljubimca” (pet rent) te još 200 dolara mjesečno za lijekove za Subi. „To je definitivno žrtva koju moramo uzeti u obzir pri plaćanju stanarine”, kaže Ruiz, „i moramo na to misliti pri svakoj kupnji.”
Za Ruiz je posjedovanje psa pristupačan oblik obiteljske odgovornosti u životnoj fazi kada se veće prekretnice — poput kupnje kuće ili roditeljstva — čine financijski nedostižnima. Subi njoj i njezinom suprugu pruža osjećaj brige, rutine i emocionalne privrženosti, ali bez istih financijskih zahtjeva koje nosi odgoj djeteta. „Dom nije fizičko mjesto, dom je moja obitelj”, kaže Ruiz. „Tamo se osjećam kao kod kuće, a ona je dio moje obitelji.”
Širi trend
Zabrana kućnih ljubimaca postala je eliminacijski faktor za mnoge najmoprimce iz generacije Z i milenijalce. Prema izvješću The State of Renting: 2026 platforme Apartment List, čak 43% ispitanika navodi dopuštenje za ljubimce kao uvjet oko kojeg nema pregovora, stavljajući ga uz bok s klima-uređajem i perilicom rublja u stanu. Šezdeset i tri posto anketiranih posjeduje kućnog ljubimca, a gotovo polovica njih tvrdi da će ga uvijek imati.
Jeff Judge, certificirani financijski planer i upravljački partner u tvrtki Chesapeake Financial Planners, ističe da stanovanje prilagođeno ljubimcima često košta više nego što stanari očekuju. „Polozi za ljubimce, nepovratne naknade i viši troškovi čišćenja nakon iseljenja brzo se nagomilaju”, kaže on. Ipak, dodaje da se posjedovanje ljubimca ne bi trebalo promatrati isključivo kao loša financijska odluka.
„Ako netko s 28 godina ne kupuje kuću onako kako su to činili njihovi roditelji, onda je unajmljeni stan njihov dom”, kaže Judge. „A ako pas ili mačka čine da taj stan izgleda kao dom za koji vrijedi plaćati, to je stvarna računica o kvaliteti života — a ne samo emocionalno opravdanje.”
Veći rizik, napominje Judge, leži u nakupljanju ponavljajućih troškova kao što su računi kod veterinara, hrana, uređivanje (grooming) i čuvanje pasa, što može iznositi nekoliko tisuća dolara godišnje. Ti troškovi postaju problem kada počnu istiskivati bitne financijske prioritete, poput uplata u mirovinske fondove ili ušteđevine za hitne slučajeve.
(izvor: Reuters)