Ajatolah Ali Hamnei vladao je Iranom uz budnost i brutalnost autokrata uvjerenog da ga vlastiti narod i svjetska supersila žele svrgnuti — i na kraju, to su i učinili. Objavom predsjednika Trumpa da je ajatolah Hamnei, 86-godišnji vrhovni vođa, ubijen u subotu u zajedničkim američkim i izraelskim zračnim napadima, njegova je vladavina završena, čime je zapečaćeno izgubljeno polustoljeće za njegovu naciju. Dok se Bliski istok suočava s nepredvidivom prazninom, budimo jasni: nitko ne bi trebao žaliti za smrću diktatora koji je desetljećima nanosio patnju i krvoproliće, prenosi The New York Times.
Stupivši na vlast 1989. godine, ajatolah Hamnei svoj je život organizirao oko opsesije Zapadom. Kao vladar, gušio je neistomišljenike, označavajući zahtjeve za reformama kao zapadnu “pobunu”, te je proširio obavještajni aparat Islamske revolucionarne garde kako bi ugnjetavao vlastiti narod. Osiromašio je svoje građane kako bi financirao strane intervencije i nuklearni program koji je Iranu donio samo izolaciju. Kada se suočio s prosvjedima građana, odgovorio je silom, uključujući masakr tisuća ljudi ranije ove godine. U inozemstvu, njegova je ostavština destabilizacija, nakon što je izgradio takozvanu “osovinu otpora” diljem Gaze, Iraka, Libanona, Sirije i Jemena.
Prirodno je nadati se da bi obezglavljivanje ovog režima moglo dovesti do kraja iranske teokracije. Ipak, važno je razmotriti kontekst — i dugoročne rizike koje to stvara i za Iran i za Sjedinjene Države.
Režim koji gospodin Trump nastoji srušiti vuče korijene upravo iz američke intervencije u Iranu. Došao je na vlast 1979. godine potpomognut raširenim gnjevom zbog puča iz 1953. koji je CIA pomogla organizirati protiv korumpiranog šaha kojeg je podržavao SAD, a koji je potom konsolidirao svoju vlast. Sada je gosp. Trump, surađujući s Izraelom, najljućim neprijateljem Irana, nadgledao ubojstvo vođe te zemlje. Učinio je to bez objašnjenja svoje strategije za budućnost i bez podrške gotovo ijednog drugog saveznika. Postoje razlozi za zabrinutost oko onoga što slijedi.
Ne postoji nijedna iranska oporbena skupina bilo kakvog značaja, što stvara duboku neizvjesnost oko budućnosti. Ajatolah Hamnei imao je plan nasljeđivanja koji je favorizirao klerike, ali američki obavještajni dužnosnici procijenili su da bi vakuum moći mogao rezultirati time da tvrdolinijaške frakcije Revolucionarne garde preuzmu kontrolu. Rizici od građanskog rata, unutarnjeg pokolja i regionalne nestabilnosti su duboki.
Pristup gospodina Trumpa vanjskoj politici daje malo razloga za vjerovanje da će mu prioritet biti stabilnost Irana. Do sada je u svom drugom mandatu naredio vojne napade u sedam zemalja. Prije samo dva mjeseca uklonio je venezuelanskog diktatora Nicolása Madura, ali je ostavio Madurove zamjenike na vlasti dok je napustio oporbenu stranku s raširenom podrškom javnosti. Pristup gospodina Trumpa Iranu bio je slično impulsivan. Najavljujući vojnu kampanju u videu u 2:30 ujutro u subotu, tvrdio je da Iran predstavlja “neposrednu prijetnju” bez podastiranja dokaza.
Predsjednik još uvijek nije ponudio objašnjenje zašto će ova kampanja završiti išta bolje od napora za promjenom režima u Iraku i Afganistanu u 21. stoljeću. Ti su ratovi također srušili vlade. Ipak, njihova razočaravajuća, krvava ostavština ostavila je Amerikance razumljivo skeptičnima prema otvorenim vojnim operacijama.
Usred kaosa koji će ovaj napad izazvati u Iranu, Amerikanci bi se trebali pripremiti na mogućnost odmazde. Istina, Iran posljednjih godina nije uspio nanijeti gotovo nikakvu značajnu štetu Sjedinjenim Državama, a njegova je vojska degradirana. No, on održava arsenal projektila sposobnih nadjačati obrambene sustave, a ovog je vikenda pogodio američku mornaričku bazu u Bahreinu, uz ostale ciljeve u regiji. Iran bi također mogao biti sposoban za pokretanje kibernetičkih napada i proksi napada na američke snage i saveznike.
Veći rizici mogli bi ležati u budućnosti. Predsjednik Sjedinjenih Država upravo je pomogao u ubojstvu stranog čelnika bez odobrenja Kongresa, podrške većine saveznika ili plana za budućnost. Povijest sugerira da jednostrana američka uključenost u ovim okvirima često ima posljedice koje nisu odmah očite. Kada su američki dužnosnici pomogli orkestrirati puč 1953., sigurno nisu zamišljali da sade sjeme za najradikalniju antiameričku vladu na Bliskom istoku.
Upravljanje budućnošću u Iranu zahtijevat će promišljenost, pažnju i međunarodnu suradnju. Pozivamo gospodina Trumpa da surađuje s Kongresom, ali u ovom trenutku imamo malo očekivanja da će on to učiniti. S obzirom na tu stvarnost, Kongres bi trebao preuzeti vodeću ulogu; zakonodavci iz obje stranke s pravom zahtijevaju izvješća i forsiraju raspravu o ratnim ovlastima kako bi osigurali da predsjednik bude ograničen i odgovoran.
Naposljetku, Sjedinjene Države ne mogu same upravljati ovom neizvjesnošću. Trumpova administracija, koja se često odnosila prema našim saveznicima s prijezirom, trebala bi uključiti i međunarodne partnere. Suočavanje s Iranom nakon Hamneija zahtijeva stratešku jasnoću i globalnu koaliciju, a ne izolirano donošenje odluka.
Desetljećima se iranski narod žrtvovao za izglede za otvorenije društvo. Nakon što su preživjeli godine autokracije i međunarodne izolacije, zaslužuju priliku da sami kreiraju slobodniju i stabilniju budućnost.