Piše: Ivan Pepić/Vecernji blog.hr
Težnja Hrvata u BiH za većom autonomijom unutar (Federacije) Bosne i Hercegovine oslikava se u političkim ciljevima pojedinih stranaka. HDZ BiH u svom programu sa zadnjeg Sabora stranke (2015.) ističe: „Srednju razinu vlasti treba ustrojiti s najmanje tri ustavno administrativne jedinice (teritorijalne), a Sarajevo kao glavni grad BiH ustrojiti kao distrikt. Ustavno administrativne jedinice s mogućnošću diskontinuiteta teritorija, utemeljiti na nacionalnom, gospodarskom i kulturnom načelu s istovjetnim načinom definiranja i ostvarivanja prava naroda, nacionalnih manjina i građana.“
U posljednjoj Deklaraciji HNS-a BiH (2019.) također se spominju federalizam, konsocijacijska demokracija i primjer Belgije gdje su zagarantirana obrazovna, medijska i kulturna autonomija pojedinih zajednica. U programu HRS-a nailazimo na sličan sadržaj. Riječ je o ciljevima koji se ne će ostvariti sami od sebe. Uspješni europski primjeri borbe za većim stupnjem autonomije nisu se vodili isključivo deklaracijama i programskim načelima. U drugoj polovici prošlog stoljeća razni pokreti su nasilno, sabotažama i oružjem, izražavali težnje za većom autonomijom unutar država. U Švicarskoj, od 1962. do 1993.
Oslobodilački front Jure (Front de libération jurassiene) je, po uzoru na ‘oslobodilačke frontove’ Alžira, Quebeca, ali i pokreta iz Južnog Tirola, isticao svoje zahtjeve sabotažom, paljenjem zgrada u vlasništvu Kantona Bern, od kojeg se Jura odvojio, uništavanjem posjeda antiseparatističkih političara, ali i podmetanjem bombi. Tim je akcijama, uz jasne političke ciljeve, nekadašnji većinski frankofoni i katolički sjeverozapadni dio Berna postao neovisan 23. švicarski kanton – Jura. Podrazumijeva se da bosanskohercegovački Hrvati ne trebaju i ne smiju svoje zahtjeve temeljiti na nasilju.
Ono na što ipak još nemamo odgovor je sljedeće pitanje: žele li doista Hrvati teritorijalnu autonomiju? Ili ciljaju naneteritorijalnu autonomiju koja bi im garantirala politička prava, npr. kroz izmjene izbornog zakona, prava na obrazovanje i javni medijski servis? Na temelju djelovanja hrvatskih političkih elita, od gušenja Hrvatske Samouprave 2001., neovisno o stranačkim manifestima, može se zaključiti da vodeći političari ne rade na postizanju teritorijalne autonomije, u obliku nove ‘federalne jedinice’ (jedne ili više njih), već su fokusirani na ispunjenje ciljeva u obliku neteritorijalne autonomije.
Međutim, ne samo da su se hrvatski politički lideri u BiH odrekli teritorijalnog oblika autonomije, već nemaju ni dugoročnu strategiju za ostvarivanje neteritorijalne autonomije. Europski pokreti za autonomiju imali su i imaju vrlo jasan politički smjer i aktivan (para)diplomatski angažman. Prema Davidu S. Sirokom sa Sveučilišta u Arizoni, jednom od vodećih istraživača pokreta za autonomiju, niže razine vlasti (periferija) su u stanju izboriti se za političke ustupke kad su središnje razine vlasti, prvo, ovisne o nižim razinama i, drugo, kad niže razine imaju vjerodostojnu izlaznu opciju.
Koliko su Sirokyjevi uvjeti ispunjeni kad je u pitanju odnos Hrvata prema (F)BiH? Prvo, središnja razina (F)BiH vlasti uopće nije ovisna o Hrvatima, jer se Hrvati tako ne postavljaju. Naprotiv, Hrvati ne da uvjetuju funkcioniranje središnje vlasti, nego garantiraju njen opstanak. Hrvati su popunili Dom naroda Parlamenta FBiH, osigurali su mirovine i plaće stranačkim ovisnicima (bez da su ikad pomislili instrumentalizirati to pitanje s ciljem ostvarivanja ravnopravnosti) i garantiraju nesmetano funkcioniranje vlasti. Od izbora naovamo HDZ-ovi ministri sudjeluju na svim sjednicama Vlade FBiH, bez obzira što one uglavnom nemaju stratešku važnost za položaj Hrvata u BiH. U javnosti se kalemila priča kako nema stvaranja Vlade FBiH bez izmjene izbornog zakona. Međutim, što konkretno Hrvatima znači sjede li tamo stari ministri iz ‘prethodnog saziva’ ili novi, ako će i stari saziv Vlade FBiH s hrvatskim ministrima normalno funkcionirati s novim sastavom Parlamenta FBiH?
Više nitko ne spominje ured većinski hrvatskih kantona u Bruxellesu. Nadalje, umjesto da apstinira od bilo kakve međunarodne aktivnosti u ime FBiH, njen predsjednik Marinko Čavara prima u nastupni posjet veleposlanika NR Kine. Čavara je tu ‘čast’ mogao delegirati potpredsjedniku FBiH i na taj način poslati ozbiljnu poruku članici Vijeća sigurnosti UN-a: Hrvati ne žele biti dio sarajevskog cirkusa. Drugo, Hrvati u BiH nemaju nikakvu vjerodostojnu izlaznu opciju.
Ovdje nije riječ o izlasku iz FBiH. Naprotiv, važno je iskoristiti sve moguće mehanizme kako bi se središnju vlast natjeralo da pregovara s periferijom. Madrid je ušao u pregovore s Katalonijom, a London s Edinburgom jer su prijetnje bile ozbiljne. Međunarodni akteri su otvoreno zauzimali strane, što automatski vrši pritisak na glavne gradove. Na tome Hrvati ne rade sustavno ili, ako rade, slika o Hrvatima je izuzetno negativna, jer se političari ni ne trude ukloniti ili ublažiti negativno mišljenje prema Hrvatima.
A formiranje slike o Hrvatima u BiH se stvara npr. javnom diplomacijom, prepoznatljivim i originalnim simbolima, medijskim servisom na engleskom jeziku i dr. Nijedna važnija domena koja bi omogućila svjetsku prepoznatljivost hrvatskog pitanja u BiH nije razvijena. Zašto? Jer se sredstva i energija troše, kako intelektualaca tako i političkih elita, koje nisu zacrtali jasne političke ciljeve, na potpuno nevažne stvari za budućnost naroda. Dotad, ostat će obećanja o tome kako će izborni zakon biti donesen do Uskrsa, proljeća, jeseni, Božića. Ili kad već. Vlada FBiH će funkcionirati, a Vijeće ministara biti sretno popunjeno. Ako se u zadnjih dvadeset godina ništa nije napravilo, zašto bi se trudili riješiti hrvatsko pitanje u idućih dvadeset?