Piše: Ružica Zeljko
Najčesće na kraju završe recenicom: “I bit će tako dok šutimo i puštamo ih da rade šta hoće”. Upitam se tada, gdje je ova ili ovaj spavač do sada spavao. Svakodnevno pišu bivši komunisti, kardinali, kolumnisti…odlaze ljudi!
Dobro jutro. Guten Morgen. Good morning.
Evo što pišu, ali zašto se uporno i već sustavno vrijeđa ljude koji su ukazivali, borili se, ostavili ili skoro život ostavili u borbi sa nepravdom u sustavu u kome žive?
Šta sad ako su otišli?!
Isti ih nisu čuli ni vidjeli ni prije, što sad vide da ih nema?
Mislili su mnogi samo će utješno reci:”A šta ćeš, pravda je spora…”,ubaciti u veću brzinu i brzo odmaknuti od tih boraca. A ovi će gutati prašinu iza njihovih više bijesnih ili manje bijesnih kola.
Misle, čini mi se oni i da je lako otići. Ahaaa. Lako je. Ne moze lakše biti. Toliko lako kao ‘okolo je bliže’.
Pokušat ću dati jedno objašnjenje zašto odlaze i nezaposleni i zaposleni.
Imate dva slavuja. Jedan je na slobodi u prirodi, drugi u kavezu. Prvi se dobrano muči da preživi, jer treba naći hranu i izbjeći razne opasnosti. Drugi ovisno od volje gospodara dobije više ili manje hrane i vode, otvorena ili zatvorena vrata kaveza. Zapravo nema slobodu.
Koji ljepše i više pjeva?
Onaj koji voli pjevati, koji voli sebe, a u sebi ono nešto uzvišeno.
Jer, moze se nekoga ubiti u pojam, ali ako taj dopusti da mu ubiju dostojanstvo, to malo JA u njemu, taj je mrtav, neće više zapjevati.
Hoću reći, nije važno gdje si, nego da si svoj.
Svoj na svome? Ne nužno! Svoj u sebi!
To ljude vodi, barem koliko sam ja vidjela.
I još nešto. Mladi svih naroda svojim odlaskom šalju poruku:”Vodite svoje ratove sa onima kojima ste dali vode i hrane u tim kavezima. Onima koji vam lijepo pjevaju o slobodi. Naši su roditelji odgojili mlade koji vrijede, a ne topovsko meso za nečije ratove.”
Ne mlade koji kad ne mogu uzivati odlaze, kako pišu mnogi od kardinala i komunista do promatrača i kolumnista
Kad se jednog dana umorite od držanja prsta na čelu i dubokoumnog razmišljanja od pokušavanja da shvatite zašto sve ode, moguće da ćete čuti te vrijedne i hrabre ljude kako pitaju:”Pošto Bosna i Hercegovina drugovi? Koliko da platimo da ovi prestanu pjevati i siđu sa scene? Ta znamo da ih samo to zanima, da imaju sve. I misle da drugi mogu živjeti od ljubavi, prema domovini.”
Voljeti se može i izdaleka, ako se ima šta i koga.
Ljubav se ne vaga, ne pakira, ne nosa kao štafeta.
Ljubav je pustiti iz ruku nešto bezvrijedno i njima sticati ljepše i vrijednije, te nekoga time usrećiti.
Pjevati s metlom, lopatom, volanom, skalpelom ili mišem u ruci, ali iz zadovoljne duše i srca. A ne na silu iz kaveza, upitno punog želudca.
Ljubav je odvesti starog oca i psa, kako sam neki dan čitala u topli dom daleko od doma. Moje duboko poštovanje tom junaku, branitelju za taj čin. Njegov otac je odgojio velikog čovjeka.
Ljubav je poslati ocu, majci nešto, a ne čekati da mu otkinu od sebe opet!
Dakle, nije bijela kuga pogodila ni jedan narod. Nego je prava kuga pogodila um ljudi koji iako ne razumiju ipak imaju što reći pa nek je i uvreda.
Zato opet pišem, nek se čuje i glas izvan kaveza. Pišem opet da čuju ovi spavači da je netko bdio dok su oni hrkali.