Piše: Dragan Bradvica/Dnevni list
Drugima pak sve raste, problemi su stvar prošlosti, imaju neke svoje matematičke teoreme, Hrvatska iz predmoderne ide ka postmodernoj zemlji, treći pak postrojavaju “crnokošuljaše”. Nažalost, ništa neobično za predizborni folklor u svim zemljama zapadnog Balkana. Kruha i igara, reklo bi se u neka druga vremena, ali je vrlo upitno koliko ima ovog prvog.
I ne bi se nas ovo toliko ni ticalo (imamo mi dovoljno problema u BiH) da se ponovno, kako i BiH tako i u Hrvatskoj, bh. Hrvati uzimaju u usta bilo u pozitivnom bilo u negativnom kontekstu. I zaista ne želeći mnogo ulaziti u analize ovoga i onoga, omjera snage, medijsku Hrvatsku, itd., ono što zaista “bode oči” jesu određeni stereotipi i “pljuvanje” po određenim strankama i kandidatima bez grama istine i argumenata. Po prvi put sam se zapitao vjerujem li svojim očima ili onome što mi kažu “moralni tumači svega i svačega” prije predsjedničkih izbora u Hrvatskoj 2014. godine.
Naime, bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović je u toj kampanji toliko “gažen”, a riječi koje su se koristile su takve da se normalnim ljudima ledi krv u žilama.
Iako osobno ne dijelim iste svjetonazore poput Josipovića i ne želeći analizirati njegov mandat u Hrvatskoj, tom čovjeku nitko ne može oduzeti ono što je uradio za Hrvate u BiH, ali i cijelu BiH. Nebrojeno puta je posjetio našu zemlju, i mjesta gdje su Hrvati u većini (toliko da su ga“veliki borci za BiH iz Sarajeva”, čija cijela BiH stane u krugu nekoliko tramvajskih stanica u središtu Sarajeva, optuživali kako u Mostar dolazi na otvaranje svake piljare).
Među prvima se pred međunarodnim čimbenicima zauzeo za rješavanje pitanja nestalih bugojanskih Hrvata, nikada se nije sastajao sa “platformašima” u četiri oka, zajedno s tadašnjom premijerkom RH Jadrankom Kosor 2011., izdao je izjavu o nužnosti jednakopravnosti svih naroda u BiH, odmah nakon što su legitimni predstavnici Hrvata u BiH brutalno, do tada u svijetu nepoznatom matematičkom metodom, izbačeni iz vlasti. Uvijek je to kritizirao, bilo u Hrvatskoj, bio u svim drugim institucijama svijeta gdje je govorio i imao sastanke. Ne zaboravimo, tada su podvili rep i šutjeli mnogi “veliki Hrvati” koji se sada busaju u “domoljubna” prsa.
Hrvatski član Predsjedništva BiH i lider HDZ-a BiH Dragan Čović sam je kazao kako je upravo Josipović bio jedan od ključnih ljudi u zagovaranju da se upravo on kandidira za to mjesto. Međutim, pred izbore 2014., iz BiH ne dobiva šamar, nego“ knock down“ i salve uvreda da sada ne nabrajam od koga sve ne, jer prepoznat će se oni sami. Slično ovih dana možemo slušati o predsjedniku SDP-a i aktualnom hrvatskom premijeru Zoranu Milanoviću, koji se eto “više sastaje sa Sirijcima nego s Hrvatima u BiH”.
Međutim, istina je malo drukčija. Milanović je nastavio, ali po jasnim kriterijima, financijski pomagati bh. Hrvatima, nakon prosvjeda i paljenja zgrada Vlade HNŽ-a i HDZ-a BiH u veljači 2014., dolazi u Mostar, iako zbog toga trpi ogromne kritike, oblizali svaki pedalj na kojem žive Hrvati u BiH, za što ga samoprozvani “velikani socijaldemokracije u BiH” i “čuvari BiH” razapinju po režimskim medijima. Nije popustio te sigurno nije, poput nekih, jedino i isključivo dolazio po glasove, jer ih iz u BiH nikada nije ni dobivao.
Međutim, da netko ne zna sve ovo, a posljednjih dana i mjeseci čita određene komentare, medije, sluša razgovore na ulici, rekao bi kako su Milanović i njegova stranka gora pošast od ISIL-a. Tužno da tužnije ne može biti. Milanović i Josipović sigurno nisu bezgrješni, “Bogom dani” i “med i mlijeko”, ali jesu tijekom svojih mandata (Josipovićev pet godina, Milanovićev četiri) prema bh. Hrvatima vodili politiku “bez fige u džepu” te učinili više nego skupa Ivica Račan, Stjepan Mesić, Ivo Sanader, Jadranka Kosor i Kolinda Grabar -Kitarović, ali umjesto “hvala”, iz naše zemlje dobili su “šamare” i “pljuvanja”. (Predsjednici Grabar-Kitarović ipak treba dati još vremena, s obzirom kako je tek ove godine sjela u fotelju na Pantovčaku, da bi ocjenjivali njen rad).
Od određenih krugova u BiH dobili su nadimak “crvena bagra”, “rušitelji i mrzitelji svega hrvatskog”, “YUsipović”, “barabe”, “udbaši”, … S druge pak strane, eto Hrvate iz BiH će, prema općem raspoloženju, najbolje zastupati “Domoljubna koalicija”. Dakle, lista koju za XI. izbornu jedinicu predvodi Božo Ljubić. Isti onaj Ljubić kojeg se iz HDZ-a BiH optuživalo kako zajedno s tadašnjim premijerom RH Ivom Sanaderom ruši jedinstvo Hrvata u BiH. Istim onim Ljubićem za kojeg je Mladen Barišić, nekadašnji rizničar HDZ-a RH, dao službenu izjavu kako mu je iz “crnih fondova” HDZ-a RH osobno isplatio 1,2 milijuna kuna.
Isti onaj Ljubić kojeg neki mediji ovih dana navode u kontekstu istrage Tužiteljstva BiH oko sumnjivih otpremnima u Parlamentu BiH ili kako to reče Vesna Pinjuh, kojeg sada kada je uhljebio cijelu obitelj i njega treba negdje smjestiti. Drugi na listi je Ivan Šuker koji živi i radi u Hrvatskoj pa je vrlo upitno koliko razumje “hrvatsko” pitanje u BiH.
Istini za volju, na toj listi ima dobrih kandidata, ponajprije onih koji su dali nemjerljiv obol u Domovinskom ratu – Željko Glasnović, Dragan Konta i Mijo Crnoja.
Ti su ljudi među prvima uzeli pušku u ruke i branili ovaj narod i njegovu opstojnost, u vrijeme kada su mnogi “veliki Hrvati” bili u mišjim rupama i izviđali situaciju pa kada su vidjeli kako se stvari razvijaju priklonili se pobjedničkoj strani ili kako to napisa Slaven Raguž u, po mom mišljenu odličnom komentaru, general Glanović je krvario na prvim crtama bojišnice dok je ogromna većina današnjih dužnosnika “provela rat ili čučeći po podrumima ili uzimajući novce i humanitarnu pomoć po ‘dijaspori’, ili preko brda bježeći (pa poslije stavljali naušnice na uspomenu prebjega)”.
Uz to, vrlo se često s desnog političkog centra navodi kako će oni, ako dođu na vlast, ukinuti fiksnu kvotu od tri zastupnika koja u Sabor RH daju Hrvati iz BiH, iseljeništva i dijaspore.
Međutim, zaboravljaju kazati kako su te ustavne promjene išle za vrijeme njihovog mandata na čelu zemlje (Kosor premijerka, u njenoj vladi ministar MUP-a bio je Tomislav Karamarko, sadašnji predsjednik HDZ-a RH, a ruku u Saboru za izmjene podigao Šuker).
Iako sam ovim tekstom na sebe preuzeo rizik da me se optužuje kako sugeriram za koga glasovati, to mi nije ni na kraj pameti, ali mislim kako je vrijeme da se otvore neke tabu teme među bh. Hrvatima.
Neka svatko glasa po svojoj savjesti, ali valjda je vrijeme da izađemo iz okvira one komunističke: “Imam svoje mišljenje, ali se ne slažem s njim” te da stvari gledamo na osnovi argumenata i činjenica, a ne na osnovi onoga što nam kažu “moralne i svakojake druge veličine”.
Vodimo se onom velikog francuskog filozofa Descartesa, kako je sumnja izvor filozofije i kako je u sve morao sumnjati i sve propitkivati. Jer nismo mi ni patrijarhalno društvo ni neškolovani niti neuki kakvim nas se želi prezentirati u dijelu javnosti.
Vrijeme je da svi istini pogledamo u oči.