Piše: Krešimir Zubak/Digitalna demokracija
Naravno, u istupima i raspravi po tim, kao, uostalom, i po drugim pitanjima u nas, sudjeluju zvani i nezvani, znani i neznani, ali – zna se – u tome prednjače pravnopolitički poluobrazovani političari koji se predstavljaju pripadnicima narodnjačkih ili građanskih političkih opredjeljenja i uvjerenja.
Ponekad o tome problemu pišu ili progovore za javnost i oni koji imaju formalnopravno i znanstveno zvanje iz čijih istupa je, međutim, teško razabrati radi li se i kod njih o neznanju ili nerazumijevanju ili, možda, komercijalizaciji svog zvanja. (Nisam sklon onima ovdje koji misle kako se o ovom posljednjem radi u slučaju, jedne, bez sumnje, vrsne znanstvenice koja je o toj problematici već dosta toga napisala, a koja bi poradi svog zvanja, ali prije svega zbog svog podrijetla morala poznavati i razumjeti karakter državnosti svoje prve domovine).
Političari narodnjačke provenijencije i njihovi serviseri poimaju i objašnjavaju be-ha državnost u ključu država-nacija, odnosno nacija-država, pa tako – oni tvrde – da je BiH država – savez tri nacije, (tro)nacionalna država Bošnjaka, Hrvata i Srba. Takvu predodžbu o BiH uspjeli su nametnuti i šire, a ne samo onima čijim se političkim skrbnicima predstavljaju. Sljedstveno tome izborna i ostala regulativa, kao i njezina praktična provedba treba biti takva kako bi u vršenju vlasti – zaključuju oni – legitimni bili samo oni koji su izabrani od svog (konstitutivnog) naroda i od tako izabranih postavljeni i imenovani dužnosnici.
Takvo poimanje nije samo suprotno uspostavljenom ustavnom i pravnom poretku. Ono je suprotno konstitucionalizmu i suštini demokratskog poretka u slobodnom svijetu, kojem, kako kažu zagovornici takvog shvatanja, teže. To je zapravo čisti anakronizam. Jer, kada bi se to ugradilo u izbornu i drugu regulativu, ono ne bi vodilo nama nasušno potrebitoj tranziciji u zrelo demokratsko društvo, nego u naciokratizaciju društva, razgradnju države i onemogućilo nas u pridruživanju asocijacijama slobodnog demokratskog svijeta.
BiH nije državni savez ili zajednica tri nacije, nego je zajednička država građana čija se ogromna većina u nacionalnom smislu određuju kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi i koji su kao takvi rekonstituirali BiH. Na prvi pogled to izgleda kao igra riječi, ali nije tako. Nije tako promatrano iz povijesnog ili aktualnog kuta. Kada je riječ o povijesnom, onda su po tom pitanju relevantne političko-pravne odluke kojima je obnovljena i re-kon-sti-tuirana državnost BiH. Ne misli se pri tome samo na čuvenu i ingenioznu zavnobihovsku definiciju po kojoj BiH nije ni hrvatska ni muslimanska ni srpska, nego i hrvatska i muslimanska i srpska.
Misli se, s pravnog gledišta, na konkretniju odredbu istog tijela sadržanu u Deklaraciji o pravima građana BiH, kojom se BiH određuje kao zajednička i nedjeljiva domovina u kojoj se zajamčuje ravnopravnost Hrvata, Muslimana i Srba. Sličnog sadržaja je referendumska odluka iz 1992. godine, kojom je potvrđen status neovisne i suverene BiH, kao države “ravnopravnih građana i naroda: Hrvata, Muslimana i Srba i drugih koji u njoj žive”. I, konačno, to proistječe iz važeće ustavne odredbe prema kojoj: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi (u zajednici sa ostalim) i građani BiH donose (uređuju) Ustav BiH” u kojem su sadržana i njegova konkretna normativna rješenja kojima se osigurava ravnopravnost, pa i ona glede zastupljenosti konstitutivnih naroda u strukturama vlasti.
Ni u jednoj odredbi tog ustava, niti u bilo kojem ustavu u BiH, a ima ih još dvanaest, kada je u pitanju nacionalna struktura zakonodavnih, izvršnih i pravosudnih tijela vlasti ne propisuje se da se ona konstituiraju na načelu nacionalnog predstavljanja, nego ta tijela u svom sastavu moraju imati odgovarajuću (paritetnu ili proporcionalnu) zastupljenost članova koji se određuju kao pripadnici konstitutivnih naroda ili ostali. Ustavna rješenja su u funkciji osiguranja jednakopravnosti kroz zastupljenost u strukturama vlasti, a ne u funkciji ekskluzivnog nacionalnog predstavljanja. A nacionalna jednakopravnost dalje se osigurava i kroz punu ravnopravnost nacionalnih i građanskih parlamentarnih domova, donošenje odluka konsenzusom ili kvalificiranom većinom, zaštitom vitalnih nacionalnih interesa pred ustavnim sudovima itd.
U praksi se, međutim, događa da u oblasti nacionalne zastupljenosti brojniji nameću svoja rješenja i svoju izbornu volju malobrojnijim i pozivajući se na važeća ustavna i izborna pravila to opravdavaju svojoj slobodom izbora, pa tako po njima izabrani-smatraju-imaju legitimitet. Legalnost i legitimnost nisu korelativni pojmovi.
Legitimitet nema samo dimenziju formalnopravne valjanosti – legalnosti, nego i svoju vrijednosnu, moralnu sadržinu – pravednosti. U kontekstu zajamčene jednakopravnosti naroda među kojima postoji velika razlika u brojnosti svojstvo legitimnosti mora biti zasnovano na pravednosti izbora.
Jer, o tome ovisi i način korištenja ostalih ustavnih mehanizama koji su u funkciji osiguranja istinske jednakopravnosti naroda. I taj problem svakako treba ustavnim i izbornim pravilima riješiti, ali ne na način kako to neki zamišljaju – kroz izborno pravo na posebnu nacionalnu predstavljenost. Ovo utoliko prije ako se imaju u vidu za nas obvezujuće ustavne promjene koje proistječu iz nekoliko odluka Europskog suda za ljudska prava koje se odnose na ostvarivanje pasivnog biračkog prava u okviru slobodnih i demokratskih izbora i za one koji se ne određuju kao pripadnici konstitutivnih naroda.
Ustavni sustav i izborna pravila u BiH kombinacija su građanskih i etnonacionalnih elemenata, pri čemu su ovi drugi u funkciji osiguranja jednakopravnosti i zaštita od dominacije brojnijih. No taj sustav je nužno doraditi kako bi se s jedne strane provele odluke Europskog suda za ljudska prava, a s druge neutralizirala mogućnost nametanja i dominacije. Te, za nas obvezujuće, ustavne i izborne promjene otvoriće dodatna pitanja i probleme za našu legislativu, koji, iako složeni, nisu nerješivi. No, nisu ni rješivi na način kako to zamišljaju političari i njihovi serviseri koji sebe određuju kao pripadnike građanskih opredjeljenja i uvjerenja. U osnovi njihovog tumačenja demokracije jeste osporavanje, marginaliziranje, ili čak, negiranje, i omalovažavanje kolektivnih prava. To nekada čine tako napadno da i manje sumnjičavi zaključe kako iza svega kao cilj ne stoji istinska demokracija na koju su pozivaju, nego prikrivena dominacija. Njihove ideje i vizije, ne samo u svezi sa izbornim pravilima, jednako su anakrone. Njihovo poimanje građanstva je građanstvo s početka prošlog stoljeća.
To je rudimentarno građanstvo prije usvajanja brojnih međunarodnih konvencija, koje se tiču građanskih, političkih i temeljnih ljudskih prava i sloboda, kako pojedinaca tako i naroda. Tim “građanskim prvoborcima” u – po njima zamišljenoj – preobrazbi BiH u građansku državu ogroman problem i smetnju predstavlja ustavna kategorija konstitutivnosti tri b-h naroda. Pogrešno razmišljajući zaključuju kako bi jednostavnim brisanjem te ustavne odrednice bila otklonjena glavna prepreka u izgradnji građanske države, kao da postojeća nije građanska država. U nedostatku ozbiljne argumentacije oni tu pravnu kategoriju pobijaju pravno nerelevantnim argumentima. Tako, služe se etimološkim argumentima objašnjavajući latinsko i englesko podrijetlo i izvorno značenje te riječi, kao da se radi o leksikološkom pitanju. Ili, pak, ideološkim razlozima, objašnjavajući konstitutivnost kao komunistički politički proizvod.
Odrednica o konstitutivnosti b-h naroda ne objašnjava se (a ne može se ni pobijati) etimološkim i ideološkim, nego pravnim i povijesnim razlozima. Naime, polazeći od svog (međunarodno priznatog) prava na samoodređenje Hrvati, Muslimani (Bošnjaci) i Srbi, kao formirani narodi, u svima nama poznatom povijesnom razdoblju odlučili su re-kon-sti-tuirati (ponovo utemeljiti) državu Bosnu (i Hercegovinu). Zato su oni kon-sti-tu-tivni narodi. Odlučujući obnoviti državu kao zajedničku domovinu, oni nisu sebi priskrbili privilegirani položaj u toj državi u odnosu na druge njezine građane, nego su sebi zajamčili međusobnu jednakopravnost i zadržali status koji im jamči pravo na odlučivanje o sebi, svojoj sudbini, izboru društvenog i političkog uređenja. Onima koji osporavaju konstitutivnost treba dodati još nešto: taj status ne može se brisanjem oduzeti, a pravo na odlučivanje o sebi nije potrošna roba.
Suvremena građanska društva i demokratske države pripadnost naciji tretiraju kao sastavni dio osobnog identiteta. Sukladno tome je temeljno ljudsko i građansko pravo da pojedinac i istovremeno pripadnik kolektiviteta-nacije uživa ravnopravnost sa drugima, koja podrazumijeva i slobodu od dominacije drugih-brojnijih kolektiviteta. Dakle, u osnovi se radi o temeljnom ljudskom pravu pojedinca-građanina koje zaslužuje uvažavanje, a ne osporavanje.
Evidentno je, dakle, kako na političkoj pozornici imamo dvije sukobljene koncepcije od kojih ni jedna ne odražava pravi smisao i duh zavnobihovskih i referendumskih odluka, ni međunarodnih konvencija o ljudskim i građanskim pravima, a niti slijede rješenja i iskustva u demokratskom svijetu izgrađenih i funkcionirajućih složenih društava i država. Dapače, iako se na njih pozivaju, u suštini ih negiraju, međusobno se pothranjuju i opravdavaju i zadržavaju nas u stanju neprekidnog političkog konflikta. Problemi su složeni, ali rješivi. No, njihovo rješenje prije svega pretpostavlja razumijevanje prava kako pojedinca, tako i kolektiviteta kao građanskih prava. Jednako tako pretpostavlja razumijevanje BiH kao društvene i državne zajednice složene nacionalne i kulturološke pluralnosti.
Države poput BiH održive su i prosperitetne pod uvjetom uvažavanja i poštivanja različitosti političkih volja, interesa i potreba. Međutim, najviše pretpostavlja da oni koji pretendiraju upravljati BiH imaju potpuno obrazovanje, širu opću i političku kulturu. Nažalost, upravo poradi ovog posljednjeg tamo smo gdje jesmo.