Piše: Ante Tomić/Jutarnji list
Jedan član Odbora Nobelove nagrade za književnost, jedan Gunnar, došao je prije dva dana kolegi Eriku u kancelariju i ogorčeno mu bacio dvije debele knjige na stol.
“Gledaj”, rekao je Gunnar, “to smo trebali nagraditi”.
“Šta je to?”
“Knjige Dragana Čovića, hrvatskog političara iz Bosne i Hercegovine.”
“Ali, nisu prevedene”, začudio se Erik.
“Nisu, ali ja imam susjeda Bosanca, vodoinstalatera Ibrahima iz Foče, koji mi je sinoć prevodio. U dva iza ponoći kaže on meni: ‘Gunnare, oprosti, ne mogu više, oči mi se sklapaju’, a ja ga preklinjem: ‘Ibro, brate, molim te, samo još sto strana’. Tako je uzbudljivo štivo da ga se ne možeš nasititi. Prosto ga ne možeš pustiti iz ruku.”
“Vidim“, složio se Erik, važući u rukama dva teška sveska, svaki više od pet stotina stranica. “Da ga pustiš iz ruku, zdrobilo bi ti stopalo.”
“Takva rečenica, takva misao, takvi likovi, takav zaplet…”, nabrajao je Gunnar zadivljeno. “Sve je besprijekorno napisano.”
“A šta je ustvari, roman, esej, drama…?”
“Čovićevi govori u Skupštini Federacije BiH, na otvaranjima sportskih dvorana, trgovačkih centara, smotri folklornih društava i sajmova narodnih rukotvorina.”
“Čuj, govori?”, primijetio je Erik oprezno. “Pa nije to baš neka književna vrsta.”
“Dragan Čović govori bolje od Winstona Churchilla. Vjeruj mi, njemu smo trebali dati nagradu, a ne onome austrijskom govnaru”, objasnio je Gunnar i nije bio jedini koji je to pomislio kad su nedavno objavljene “Iznad crte, Moja vizija europske Bosne i Hercegovine” i “Iznad crte 2, Dnevnik susreta s vjerskim velikodostojnicima”. Mnogi su požalili da u Nobelovom odboru nisu na vrijeme dobili ova dva vrijedna naslova jer im se onda ne bi dogodio glupi skandal s Peterom Handkeom. Dapače, Dragan Čović, nada i ufanje svih poštenih Hrvata u Bosni i Hercegovini, vođa, mislilac, poduzetnik, mecena i dobročinitelj, zaštitnik udovica i siročadi i najbolji strijelac Prve nogometne lige BiH, dobio bi možda dvije Nobelove nagrade u jednoj godini, i za književnost i za mir.
U srijedu su na predstavljanju Čovićevih knjiga u Matici u Zagrebu govorili akademik Davorin Rudolf i čak dva rektora, zagrebački Damir Boras i mostarski Zoran Tomić, a nadbiskup Luigi Pezzuto, apostolski nuncij, prisutnima se obratio videoporukom. Događaj se tako oduljio da su u dvorani nekolicina i zadrijemali. Zanimljivo je, uzgredno da primijetimo, kako su nekad članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u javnosti govorili kratko, uvrh glave pet do sedam minuta, a posljednjih godina, zahvaljujući naprednim, visokoupijajućim pelenama za odrasle, ostanu za mikrofonom i dulje od pola sata.
Bio je i Andrej Plenković na događaju, u prvom redu, sklopljenih očiju, naprosto se topio od intelektualnog blaženstva slušajući dijelove iz Čovićevih djela. Jedna mu se krupna suza zakotrljala niz obraz kad se sjetio kako su te mudrosti otete zaboravu, zauvijek otisnute na dobrom papiru, sačuvane za naraštaje koji dolaze. Nije zaista bilo boljeg načina da naš predsjednik Vlade obilježi Mjesec knjige. Umjesto da svojim prisustvom počasti književne večeri hadezeovskih pisaca poput Hrvoja Hitreca ili Ivana Aralice, ili na popust kupi još jedan, tko zna koji po redu naslov Pavla Pavličića o Vukovaru, Plenković je otišao kući tegleći dvije Čovićeve knjige, kao dva betonska bloka, jednu u desnoj, jednu u lijevoj ruci.
“Gazda, nemojte se mučiti. Prebacit ću vam ja to sutra ujutro viljuškarom”, ponudio mu je tjelohranitelj.
“Ma, šta ti je”, odgovorio mu je premijer, “tko smije bez Čovića večeras ženi na oči”.
Ana Maslać Plenković samo je zbog toga djeci ranije dala večeru i stavila ih u postelju. Nestrpljivo je dočekala supruga na vratima i gotovo mu otrgnula knjigu iz ruke. Sve do jutra su njih dvoje pohlepno čitali, ona prvi dio, “Moju viziju europske Bosne i Hercegovine”, a on drugi, “Dnevnik susreta s vjerskim velikodostojnicima”.
“Čudesno”, rekla je u jednom trenutku žena spuštajući naočale, “Ako jednom nekome slučajno padne na pamet napraviti europsku Bosnu i Hercegovinu, ovo će mu biti nezaobilazno štivo.”
“Dragan Čović, ako mene pitaš, i jest Europa”, odgovorio joj je na to Plenković svečano. “Istinoljubiv, nepotkupljiv, pošten i skroman, on svakom svojom riječi i postupkom, čitavim svojim bićem svjedoči one vrijednosti koje smatramo europskim.”
”To si dobro rekao”, složila se ona.
Oko pola osam je bilo, sunce je sjalo kroz prozor kad su i ona i on nekako istodobno zaklopili korice i pogledali se, iscrpljeni ali sretni.
“Dogodine mu izlazi treća knjiga, a 2021. je Čović najavio četvrtu”, rekao je Plenković.
“Ah, tko će to dočekati”, uzdahnula je Plenkovićeva žena.
Zbog Dragana Čovića našem će se narodu napokon omiliti knjige. Jednom kad u lektiru stave njegovu “Viziju europske Bosne i Hercegovine”, umjesto gluposti poput “Šegrta Hlapića”, “Vlaka u snijegu” i “Pustolovina Toma Sawyera”, vidjet ćete kakva je zabluda da najmlađi ne vole čitati. Čitat će, kao nekad, s baterijskom svjetiljkom pod pokrivačem, krišom od mame i tate. Danima ih se neće ni čuti ni vidjeti na Fejsu i Instagramu.
Nastavci političkih bestselera Dragana Čovića čekat će se gorljivije od nastavaka ”Pedeset nijansi sive”. S njegovim “Dnevnikom susreta s vjerskim velikodostojnicima” u rukama domaćice će pod dekom na kauču trljati bedra jedno o drugo. Jakov Sedlar će ga naposljetku ekranizirati i bit će to ogroman kino hit. Ništa bolje, ukratko, nije se moglo dogoditi ovoj našoj kilavoj i inkontinentnoj kulturi.