Piše: Ozren Kebo/Analiziraj.ba
Može li novinarstvo ostati isto u trenutku kada se sve oko njega mijenja? U nikada dinamičnijem svijetu ni žurnalizam se ne može provući netaknut, njegova je dužnost da se mijenja ili ukorak s društvom ili brže nego svi ostali.
Pogledajmo kako je to izgledalo posljednjih tridesetak godina. Još 1990. godine svi su novinari tekstove kucali na onim starinskim pisaćim mašinama, glasnim poput mitraljeza, ili bar automatske puške podešene na rafalnu paljubu. Već dvije hiljadite tim su se mašinama služili samo novinarski dinosaurusi, što nije uvreda, nego precizan opis kolega koji su tvrdoglavo odbijali povinovati se duhu vremena i insistirali na tada već duboko prevaziđenim alatima. Nisu dugo izdržali, njihovu nostalgiju vrijeme je nemilosrdno pregazilo.
Kada je 1997. godine u svježe deblokirano Sarajevo počeo da prodire internet, niko nije ni slutio kakve će razmjere ta tehnološka zabava imati narednih godina. Pojam guglati (izguglati i proguglati) aktivnije je zaživio tamo negdje oko 2007. – 2008. godine, da bi već 2010. donedavno potpuno nepoznato guglanje postalo nezamjenjivo pomoćno sredstvo svakog novinara. Profesionalci koji su decenijama izrezivali tekstove i slagali ih u desetine i stotine fascikli, sada su dobili mogućnost da formiraju osobnu biblioteku, koja uključuje nezamislivo obimnu dokumentaciju i koja sva stane u jedan osrednje opremljeni laptop.
Sam svoj medij
Kada su u naš život ušli prvo oni prahistorijski mobilni, pa onda potom i pametni telefoni, naišli su na isti otpor kojim su dočekani i kompjuteri. Plus im je domet bio karikaturalno ograničen. Prvi mobiteli mogli su se koristiti od spržene Vijećnice do razorene Ilidže, a u domen naučne fantastike spadala su predviđanja sarajevskih zanesenjaka da će jednog dalekog dana posebna mreža predajnika omogućiti da se mobitelom razgovara cijelim putem do Mostara.
Danas jedan takav uređaj doslovno mijenja nekadašnju redakciju: on iole obučenom uredniku može poslužiti kao alat za pisanje, prelom teksta i stranice, zatim kao fotoaparat, diktafon, kamera, nezamjenjiva dokumentacija kakve nikada nije bilo… Da ne govorimo o izradi grafikona, neiscrpnim statističkim i mogućnostima komparacije. Alati koji su dostupni svakom novinaru množe se na sedmičnoj osnovi i odavno je postalo teško, ako ne i nemoguće, upratiti raskošne aplikacije koje nam se nude.
Sve ovo mijenja i prirodu novinarstva. Nema tome ni deset godina kako su u Bosni i Hercegovini najuticajniji bili printani mediji. I danas se mnogi s nostalgijom sjećaju groznice četvrtkom ujutro, termina kada su iz štamparije na sarajevske ulice dolazili Dani i Slobodna Bosna. Sredinom 2018. godine jedini je od političkih magazina preživio polumjesečnik Start (izuzimajući desetkovane Dane). Jer, u međuvremenu – sad govorimo o globalnom a ne lokalnom procesu – štampa dramatično gubi na značaju. Svi su prešli na internet uprkos djetinjastom optimizmu pojedinih ljudi iz profesije koji tvrde da će print zauvijek živjeti.
Već sad ne živi, nego skapava, umire pod teretom vremena. Odigrao je strahovitu ulogu u povijesti čovječanstva i upravo mu je vrijeme da ode u istu tu povijest. Razgovor s bilo kojim sarajevskim kolporterom otkriva da oni taj posao danas rade iz ljubavi ili dosade, a od njega već godinama ne mogu da žive. Iz kolegijalnosti ovdje nećemo govoriti o prodanim primjercima. Ne samo da ljudi više ne žele plaćati nešto čega ionako imaju napretek besplatno, nego postoji drugi, bitno opasniji, smrtonosniji virus koji prijeti ovom izdanku novinarstva: reklame. Ni u najbolja vremena nije se moglo živjeti od tiraža, nego su stvar izvlačili plaćeni oglasi.
Nekada je reklama na koricama ovdašnjih novina – s punim pravom – koštala i do 2.000 maraka. Prvo su klijenti i agencije odustali od toga jer su shvatili da je isplativije oglašavati se na znatno čitanijim portalima, ali sada su i portali suočeni s istim izazovom. Ne isplati se ni njih filovati stotinama maraka reklame kad se s 20 ili 30 dolara na Googleu ili Facebooku mogu napraviti reklamna čuda. Dakle, sve je tako intenzivno, promjene su tako teške, brze, nepredvidive i sveobuhvatne da niko ne može dahnuti ni minute.
Hiperprodukcija informacija zaslužuje poseban osvrt. Nema bolje ilustracije o turbulentnim vremenima u kakvim živimo od sljedeće priče: po nekim podacima koji dolaze iz Googlea, epicentra te djelatnosti, čovječanstvo 2018. godine svakog dana proizvede onoliko informacija koliko ih je ukupno stvorilo od postanka civilizacije pa do otprilike 2003. Svakog dana! To postavlja nove izazove svim djelatnostima, novinarstvu pogotovo. Ova se profesija mijenjala sukladno društvenim i tehnološkim transformacijama, ali pitanje je da li je danas spremna i sposobna odgovoriti na sve relevantne izazove. Danas su za novinare i urednike dva profesionalna iskušenja teža od drugih. Kako u moru informacija kojima smo zatrpani izdvojiti one najvažnije, i kako razlučiti lažne od pravih vijesti? Odvojiti relevantno od nevažnog nije jednostavan posao zbog same količine informacija, ali prepoznati lažnu od prave vijesti već je mnogo zahtjevnija vještina i traži vladanje mnogim znanjima.
Fake vlast
Lažne vijesti postaju prava pošast 21. stoljeća. Nedavno smo objavili tekst našeg beogradskog saradnika Tomislava Markovića o načinu na koji se protiv lažnih vijesti bore u Srbiji. Nakon što je društvene mreže poharala dramatična informacija da je voda u beogradskom vodovodu zatrovana, i nakon što se, naravno, ustanovilo da je riječ o laži, reagirale su vlasti i proglasile početak ambicioznog rata protiv fenomena zvanog fake news. Sve bi bilo u redu, zaključuje Marković, kada ista ta vlast ne bi bila najveći proizvođač takvih vijesti. Tabloidi pod njenom kontrolom godinama nekažnjeno šire paniku i lažne informacije i već su izrasli u regionalni objekt šprdanja. Ali nisu Informer, Alo i slična bratija specijalitet samo Srbije, svaka vlast sklona je ili lažnim informacijama, ili spinovanoj stvarnosti, tako da objektivno neovisno novinarstvo ostaje jedan od rijetkih oslonaca građanima u borbi protiv post-truth društva. U rubrici Fake & Spin, svake sedmice pokušavamo pokazati kako se spinuje bosanskohercegovačka politička i svaka druga stvarnost i iz te je rubrike sasvim jasno: i mi konja za pseudoinformativnu trku imamo.
Cijeloj ovoj priči treba dodati i samostalne trudbenike fake industrije, one vesele entuzijaste koji ne slijede ni vlast ni profesiju, nego isključivo sopstveni interes. Kada im se na putu nađu mediji koji pokušavaju razotkriti takve djelatnosti, ne prezaju ni od čega. O tome svjedoče iskustva naših kolegica i kolega s portala Raskrinkavanje.
Uz sva ova iskušenja, novinarstvo je suočeno s još jednim: sa dramatičnim osiromašenjem. Nikad primanja nisu bila manja, nikada novinari nisu lošije živjeli. U davna vremena, prije trideset-četrdeset godina, novinarstvo je važilo za glamurozno zanimanje: ako u njemu i nije bilo baš nekih velikih novaca, bilo je putovanja, šminkeraja, slavnih ličnosti, druženja, mogućnosti da se mladi ljudi obrazuju i profesionalno napreduju. Ništa od toga nije ostalo. Plate su spale na honorare, slavne ličnosti ustuknule su pred reality zvijezdama, a putovanja su se s globalnog reducirala na kantonalni, eventualno entitetski nivo.
Borba za preživljavanje zamijenila je sve ostale imperative, a kada se neka profesija sroza na taj nivo, ni o kakvom napretku ne može biti govora. Ko zna, možda smo već ušli u fazu postžurnalizma, samo nam to još niko nije rekao?