Lozančić je nepravedno i nepravomoćno osuđen na uvjetnu kaznu od godine dana zatvora s četvorogodišnjim rokom kušnje i surovoj Hrvatskoj mora vratiti više od 700 tisuća kuna jer je neovlašteno primao mirovinu hrvatskog vojnog, ratnog invalida, bez da je i došao i na jedno ročište.
A nije da nije želio.
Kuku-lele, osramotiše nam Hrvatinu, domoljubca, našeg Niku diku, političara i invalida, dugogodišnjeg zastupnika iz zastupničkih klupa, herojskog čuvara hrvatstva u “bošnjačkom” Sarajevu.
Piše ozbiljni Niko Općinskom sudu u Bijelom Zagrebu, sav začuđen, konsterniran, razočaran i u nevjerici jer je ipak ranjen ‘hrvatskim metkom’, što nije mala stvar: “Nisam nikad bio u MORHU, nisam nikad bio hrvatski vojnik, nego samo HVO-jac, nisam ranjen na Južnom bojištu i mislio sam da je moja vojna mirovina poklon iz Hrvatske jer sam Hrvat iz BiH…a dar se ne odbija iako nisam bio na čisto čime sam ja sve to zaslužio”.
Ali ide Niko i dalje prema Hrvatskoj, sada već pun bijesa, već uvjeren da se sigurno radi o nekoj hrvatskoj izdaji, sada odlučan i da nazove i samog Glogoškog i s njim ozbiljno popriča o daljnjim koracima. Sjetio se Niko da je Glogoški kazao da se zauzima za prava svih branitelja, pa valjda i on tu spada, iako je ranjen u Kaknju, a ne Južnom bojištu kako su mu napisali.
Teško dišući i polako pišući, niže Niko svoje jade na bijelom papiru: “Nisam ja ništa kriv…vi ste mi dali 5.248 kuna mirovine, a zato sam tražio i dječji doplatak. Davali ste nam državljanstva, srpske kuće u Korenici, Gračacu, Udbini, Lapcu i svugdje negdje, a čak ste nam dali i da glasamo na predsjedničkim izborima. Ja sam samo uzeo i sad ispadoh kriv i moram vratiti vaših pišljivih 713.992. kune Okle mi? Zar vam više nisam drag?”
Nema mu puno utjehe ni od Rojsa: “A slušaj Niko, Gospe ti blažene, ja san reka ‘Ko je jamija-jamija’. Nisam mislija na te. Štaš sad, Bogati. Vrati majci Hrvatskoj pare”.
Nije Niko raspoložen za zajebanciju: “Mene si našo rendat. Vrati ti pare. Vrati pare koje su ti dali za naše haške uznike, šta me zajebaješ”.
Rojs vidi da je vrag odnio šalu i da Thompson dobro pjeva da je istina voda duboka, pa će Niki: “A, zovi precjednicu. Ja sam bija s njon. Pitaću je ja za te…Dobra žena…da ti vrate pare”.
Šta će Niko, hrvatski rodoljub, domoljub, prekaljeni ratnik, hrvatska veritkala, a sada horizontala, pokretač možda i otpora ili što već ne…nego će sad već pokunjeno: “Nema meni druge nego da zovem Čovketa. Vidi ovih kolko ih je, a ja jedini da vraćam pare, auto…? E, ne da se posranom do potoka…Reko je predsjednik svakako da će svima nama braniteljima vratiti penzije. Ne može to samo vrijedit, brajo moj, za Široki i Grude…ima nas i u Kaknju”
Kako se već šuška, iako se Glogoški nešto nećka, sprema se veliki prosvjed ‘100% za Niku’ u njegovom rodnom Kaknju, gdje je čovjek ranjen, ma kakvom Južnom boljištu…tamo im je i previše takvih. Voditelj programa bit će dr. Drago Rubala, svjetu mio, ‘ranjenicima’ u potrebi ratne dokumentacije još više, a policiji i sudu ponajviše.
Tajne službe već preispituju tko je i zašto smjestio Niki, a po svemu sudeći sve ovo ima neke veze s upravom vodovoda u Gornjim Mamićima, a možda i s nestankom komaraca nakon prskanja ali se, u cilju istrage, s informacijama još ne izlazi u javnost.
Platit ćeš ti izdajnička Hrvatska, što tako sudiš najveće hrvatske sinove.
(Priredila: Redakcija portala Republikainfo.com)