Hrvatski tjednik Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Epidemija pametnih telefona’, najnovijeg bestselera njemačkog psihijatra Manfreda Spitzera, u kojem analizira kako su, posebno mlađi ljudi, skloni depresiji zbog ovisnosti o svom mobilnom uređaju
Mladi vole svoj pametni telefon i koriste ga stotine puta dnevno. Plaše se da će nešto propustiti (Fear of missing out, skraćeno fomo) ili čak izgubiti mobilni telefon ili internetsku vezu (Nomore phone phobia, skraćeno nomofobija), rastreseni su i veća je vjerojatnost da će zbog dugoročne česte uporabe razviti fantomske osjećaje, poremećaj pažnje i/ili depresiju. Sama prisutnost pametnog telefona na stolu smanjuje kvocijent inteligencije i sposobnost razmišljanja.
To ponajprije iznenađuje. Uostalom, zovu se pametni telefoni, a drugo, društvene mreže spadaju u najčešće korištene aplikacije. Budući da su ljudi vrlo društvena bića, što znači da se sreća i zadovoljstvo u životu često doživljavaju putem društvenih kontakata, uporaba pametnih telefona trebala bi ići ruku pod ruku s većom kvalitetom života i, prije svega, manje negativnih emocija. Pametni telefoni, međutim, ne čine vas pametnima ili sretnima, nego naprotiv: oni umanjuju školski uspjeh i – putem društvenih mreža – smanjuju osjećaj dobrobiti, zadovoljstva i vode do negativnijih stanja poput anksioznosti i depresije. Možemo čak reći da se radi o depresiji Facebooka ili pametnih telefona.
To da bi uporaba pametnog telefona trebala pružiti olakšanje, kao što se djelomično tvrdi, ili barem ne bi trebala imati nikakve veze s razvojem depresije, kao što se ponekad navodi, čini se nevjerojatnim s obzirom na spomenute nalaze. Pametne telefone reklamira se njihovim brojnim sjajnim značajkama koje bi mladima trebale toliko olakšati život da više ne mogu zamisliti život bez njega. Slijedom toga, gotovo svaka mlada osoba u Njemačkoj (više od 95 %) trenutno posjeduje takav uređaj. Mladi ga dnevno koriste – ovisno o vremenu istraživanja i zemlji – između tri četvrtine sata (UK, 2017.) i pet i pol sati (Južna Koreja, 2016.). U SAD-u je to oko četiri sata, u Njemačkoj i preko tri sata. Život bez pametnog telefona? – Za mnoge nezamislivo! Ponekad je život s pametnim telefonom čak i pakao, kao što pokazuju izvješća o mobbingu, neobuzdanoj (anonimnoj) agresivnosti, izgubljenom povjerenju, krađi podataka, razvodima zbog Facebooka ili čak depresiji uzrokovanoj pametnim telefonima. – Kako zapravo stvari sada stoje?
ŠTO JE ISTINA?
Pitanje kako stvari zapravo trenutno stoje može se činiti čudnim suvremenicima sklonima intelektualizaciji: „Kako možete biti toliko naivni i pitati tako nešto? Naposljetku, ovo pitanje pretpostavlja da nešto zaista stoji, ali to je sve samo kulturno preuređeni konstrukt! Ne možemo se pretvarati da rečenice možemo uspoređivati sa stvarima, kao što to pretpostavlja teorija korespondencije istine.“ Oni koji tako razmišljaju nastavit će tvrditi da se usporediti jedna s drugom mogu samo rečenice, primjerice rečenica „ovdje pada kiša“ s rečenicom „ovdje ne pada kiša“ – samo jedna može biti istina. Međutim, ta teorija korespondencije istine pada u vodu najkasnije onda kada postane jasno:
■ da se neke stvari uopće ne mogu dokazati ili
■ da moramo (također i u znanosti) živjeti s kontradikcijama.
Iskrenom intelektualcu ne preostaje ništa drugo nego pragmatična teorija istine, prema kojoj se – pažljivo formulirano – poneki ponekad mogu složiti oko toga što se (možda) može nazvati istinom.
Tko razmišlja ovako ili slično, vjerojatno nikad nije primijetio da na pitanja poput „Doktore, je li to rak?“, „Kapetane, tonemo li?“ ili „Gospodine direktore banke, jesam li švorc?“ nikad nećemo odgovoriti navodno jedinim intelektualno poštenim protupitanjem „Koju teoriju istine pretpostavljate?“
– Po mom mišljenju, primjeri prilično jasno pokazuju sljedeće: istina je u onome što je na stvari – što svakog poštenog i ozbiljnog postavljača pitanja čini „teoretičarom korespondencije“! A sumnja li u odgovor stručnjaka, traži daljnje dokaze za njegove odgovore – to može biti jednostavna činjenica („voda mi je u svakom slučaju došla do grla“), teorija („ove sjene na vašoj rendgenskoj slici ukazuju na zloćudni tumor“) ili mješavina obojega („prema posljednjem unosu u vašoj štednoj knjižici i teoriji poslovnog upravljanja: da“).
Dakle, istina je u korespondenciji i koherentnosti – tko to smatra proturječnim, ne govori ništa („it’s not even wrong“, kao što se ponekad čuje u engleskom jeziku) – a u pitanju je i pragmatizam: da se radi o nečem važnom – bolesti, smrti, siromaštvu – moglo bi se raspravljati dovijeka. Ako se radi samo o kobasici, u nekom se trenutku morate prestati svađati i donijeti odluku i djelovati. Dakle, možemo se uvijek pitati kakvo je nešto zaista, a istina nije „konstrukt“ nego i stvarnost. A ona je, kao što ćemo uskoro vidjeti, vrlo važna.
UZROK ILI TERAPIJA
Od izbacivanja fraza „utemeljeno na dokazima“ i „znanstveno utemeljeno“ iz istraživačkih prijedloga za 2018. Ministarstva zdravstva Trumpove administracije 15. prosinca 2017. i posljednjem pretjerano poniznom intelektualcu trebalo je postati jasno da plahost u pogledu istine ima malo koristi u odnosu na djelovanje vođeno razumom! Umjesto toga, svi bismo trebali biti ponosni na činjenicu da naša cjelokupna kultura funkcionira na temelju dokaza, jer je to jedini razlog zašto letimo avionima, koristimo anesteziju i operiramo ili se oslanjamo na sredstva protiv bolova, baš kao i na navigacijski sustav u automobilu – a da uopće o tome ne razmišljamo!
Kako stvari zaista stoje što se povezanosti pametnog telefona i depresije tiče? Čini se da brzinski pogled na medicinsku literaturu sugerira da se o vezi između uporabe pametnog telefona s jedne strane i povećane vjerojatnosti razvoja depresije s druge strane već nekoliko godina sve više raspravlja. Ali stvari nisu tako jednostavne, jer se nemali broj unosa – pogotovo oni iz posljednje dvije godine – ne bavi depresijom kao posljedicom uporabe pametnih telefona, nego pokušajima uporabe pametnog telefona za dijagnozu i liječenje depresije. Što o tome da mislimo? Je li pametni telefon uzrok depresije ili terapija? Hoćemo li vraga ovdje istjerati Belzebubom?
Pitanje ni u kom slučaju nije samo od akademskog interesa. S jedne strane, depresija je jedna od najčešćih bolesti, pa svako povećanje vjerojatnosti pojave treba shvatiti ozbiljno jer pogađa veliki broj ljudi. Pogledajmo podatke za Njemačku: svake godine više od pet milijuna ljudi u Njemačkoj oboli od (unipolarne) depresije. Kada bi uporaba pametnih telefona povećavala rizik od razvoja depresije za deset posto, to bi bilo pola milijuna više bolesnih ljudi samo u Njemačkoj! To nije misaoni eksperiment, kao što pokazuju sljedeće činjenice:
■ Djevojke koje su na Facebooku duže od tri sata dnevno u dobi od 13 godina imaju dvostruku šansu za razvoj depresije u dobi od 18 godina, pokazalo je britansko istraživanje na gotovo 1000 mladih.
■ Budući da jedanaest posto svih djevojaka u Velikoj Britaniji provodi na Facebooku tri ili više sati dnevno, tu spoznaju moramo shvatiti ozbiljno.
■ Incidencija samoubojstava u Sjedinjenim Državama udvostručila se između 2007. i 2015. u djevojčica i mladih žena (s 2,4 na 5,1 na 100 000), pokazalo je istraživanje Centra za kontrolu bolesti. Prema analizi psihologinje Jean Twenge i suradnika taj je trend vjerojatno povezan s povećanom uporabom pametnih telefona i društvenih mreža.
Nadalje, društvena mreža Facebook nedavno je izvan Europe pokrenula „servis“ koji se sastoji od automatskog traženja znakova suicidalnosti u unosima korisnika, a koji zatim uz pomoć Facebookovih računala i machine learninga ta saznanja može povezati s drugim korisničkim podatcima. Kao rezultat, na Facebookovim računalima pojavljuju se „obrasci“ ponašanja koji su povezani sa suicidalnošću i koje se može tražiti. Kada računalo pronađe ono što traži u pojedinačnom slučaju, na korisnikovom se ekranu pojavljuje sljedeće: „Netko misli da vam treba pomoć.“
Ponekad je život s pametnim telefonom čak i pakao, kao što pokazuju izvješća o mobingu, neobuzdanoj agresivnosti, izgubljenom povjerenju ili razvodima zbog Facebooka
U Facebooku su željeli, a sada to i mogu, pravovremeno prepoznati samoubilačke namjere i u hitnim slučajevima organizirati pomoć prijatelja ili psihologa. Motivacija za to bili su nadaleko objavljeni slučajevi samoubojstava koji su na Facebooku emitirani uživo putem videozapisa: prije otprilike godinu dana jedna je dvanaestogodišnjakinja iz SAD-a snimila svoje samoubojstvo i video objavila uživo. Otprilike mjesec dana poslije jedan 14-godišnjak je učinio to isto, a u listopadu 2017. godine 54-godišnji otac u Turskoj upucao se pred kamerom jer se kći zaručila bez njegova dopuštenja.
FACEBOOK I SAMOUBOJSTVA
Facebook je svoje algoritme opsežno testirao do jeseni 2017. godine, a prema vlastitim podatcima, kontaktirao je ili čak imao više od 100 suicidalnih korisnika koje je kontaktiralo specijalno osoblje. Funkcija otkrivanja suicidalnih namjera ne može se isključiti pa joj ne možete pobjeći. „Naravno, Facebook tu nije djelovao samo radi zaštite svojih korisnika, nego i iz vlastitog interesa“, komentirao je ARD Tagesschau 28. studenoga 2017. Jer ako se tvrtku u javnosti stalno povezuje sa samoubojstvima, to šteti njezinoj slici.
Takvo se djelovanje može pozitivno ocijeniti, kao što je to primjerice učinio Jakob Henschel iz Upravnog odbora Njemačkog društva za prevenciju samoubojstava: „Ako Facebook objave korisnika ionako analizira u svrhu oglašavanja i istraživanja tržišta, onda se ti podatci barem mogu iskoristiti i za pomoć u krizama.“ Taj se „servis“ doduše može smatrati i trojanskim konjem, kojim Facebook kao „pružatelj usluga“ želi zagaziti dublje u naše privatne živote. Tu sumnju pojačava i činjenica da osnivač Facebooka Mark Zuckerberg „servis“ nije uveo u Europu zbog znatno strože zaštite privatnosti, ali istodobno daje do znanja da bi to rado učinio ako Europa odluči ublažiti svoje visoke standarde zaštite privatnosti. Dakle, nemojmo se zavaravati: za gospodina Zuckerberga to je samo posao!
Prilog u cijelosti možete pročitati na stranici Nacionala.
/Republikainfo.com/