Piše: Emil Karamatić
Nagonima bijesa koji u konačnici imaju samo mržnju nisu podložni samo pojedinci. Pojedinci joj daju oblik ali je vješto i usmjere na masu da to počesto izgleda kao orkestrirana paljba pohmanitale svjetine. Ne poznajem niti jednog ozbiljnog autora, pisca, novinara na ovim našim nesretnim prostorima na kojeg svjetina, počesto partijskim dirigiranjem nije udarala svim raspoloživim sredstvima.
E zato sam evo ovdje pored Tebe moje Ivo da mi pomogneš da razjasnimo pitanje mržnje. I to one mržnje kojom te lijepe kao da si joj tvorac. Kao da si je ti izmislio i ponudio ovom izopačenom svijetu.
I vidiš moj Ivo kad im vražje staze koje bi im u ludilu pomalo sličile na misionarski put u nakani da te ustoliče kao najvećeg mrzitelja Bosne – nije baš krenule kako zacrtaše nacionalističke horde, okrenuli su ploču. Počeli su mrziti oni tebe. Broj mrzitelja je velik. Ponekad mi se samo čini da te najviše danas mrze oni koji nisu pročitali niti jednu tvoju riječ i oni koji ama baš ništa ne znaju o tvom životu ali su dobili partijske smjernice koliko i kada te treba mrziti. Međutim najviše te mrze oni koji su te čitali ali pod milim Bogom ništa nisu razumjeli. E to su oni skribomani koji olovku koriste umjesto glogovog koca kad je u pitanju dobar pisac. Onaj koji se ne može dohvatiti, dokučiti mu moždane.
I ovaj tvoj spomenik moj Ivo nije napravljen zbog prevelike ljubavi prema tvom liku i djelu, nego su pojedinci tek htjeli s njim ublažiti mržnju prema tebi ali pojačati mržnju prema onima za koje smatraju da si ih prigrlio. A ti nikoga nisi prigrlio osim Bosne, ali kako to danas neukoj svjetini objasniti. Kad vide da su nemoćni pred Travničkom kronikom onda se dohvate one možda najbolje priče koju si napisao. Ono Pismo iz 1920. što stade na petnaestak stranica pojedinci su uzimali kao primjer tvoje mržnje prema Bosni, ne znajući pročitat u toj priči upravo sve ovo što danas proživljavamo.
A može se ta priča prepričati recimo i ovako. Slušajući Bakira Izetbegovića, Dragana Čovića, Milorada Dodika, Željka Komšića kao književnog kritičara, i ine drugo političke stuhe i protuhe, čovjek poželi pobjeći iz Bosne i Hercegovine upravo što je učinio i Maks Levenfed iz tvoga Pisma iz 1920. Ako je moguće evo sad. A onda malo zastaneš i vidiš kome su švedski akademici ove godine dodijelili Nobelovu nagrada za književnost, shvatiš da nemaš gdje pobjeći.
A ako bih morao tražiti zamjerku Ivi Andriću onda bi je tražio u jednom potpuno drugačijem pismu. Onome pismu koje je uputio svom bivšem profesoru, a tadašnjem ministru za pitanje vjera u Kraljevini SHS Tugomiru Alaupoviću, koji ga je zahvaljujući tom pismu zaposlio i pomogao u diplomatskoj karijeri. Pismo je izgledalo kao da ga j napisao predsjednik seoskog ogranka HDZ-a predsjedniku stranke Draganu Čoviću u želji da mu predsjednik zaposli nećakinju u neko Javno poduzeće. Ali, davno sam shvatio da j to pismo napisao gladni zagrebački student slavistike Ivo Andrić. A ne nobelovac Ivo Andrić koji je napisao Pismo iz 1920.
A novopečenom nobelovcu Peteru Hadkeu bih mogao zamjerati danima. Ali već je postalo besmisleno. Zamjeram onima koji su ga, dajući mu na važnosti, učinili predmetom mržnje. Na sličan način kako je on s njom upravljao. I tako prvi put nakon trideset godina, naš ovozemaljski i virtualni svijet mržnju ne dodaje uz ime na trenutak zaboravljanog Ive Andrića nego uz ime novopečenog nobelovca Petera Hadkea koji je cijelom svijetu uz pomoć Nobelovog komiteta, ne bi to nikako mogao sam, pokazao da veliki pisac može biti još veća budala.